fbpx Skip to main content

Kako izgleda kada odijelce bebe postane jedina porodična uspomena i jedina veza sa vlastitom predratnom prošlosti pokazuje nam dokumentarni film „Babyblu“ švicarskog reditelja Lorenza Bohlera i scenaristice Edith Werffeli koji je u programu BH film Sarajevo Film Festivala prikazan danas s početkom u 15:00 sati (Cineplexx).

Film „Babyblu“ (Posljednja uspomena) posvećen je porodici Šabanović koja početkom agresije na Bosnu i Hercegovinu odlazi u Švicarsku, a zapravo je univerzalna priča o migrantskim iskustvima i ključnim identitetskim pitanjima, te razlikama koje trebamo posmatrati kao naše prednosti a ne nedostatke. Specifičnost iskustva porodice Šabanović vezana je za dječije odijelo koje su u svom izbjegličkom domu čuvali 27 godina kao jedinu uspomenu na svoj predratni život.

Ovaj film podsjeća nas i na važnost ispravnog odnosa prema pamćenju i kulturi sjećanja. Sposobnost građenja novog identiteta porodice Šabanović bila je inspirativna za nastanak filma. “Identitet se takođe stvara kroz sjećanje. Kroz pričanje priča obrađujemo prošlost i sjećanje prenosimo na nove generacije. Priča porodice Šabanović može biti primjer mnogim izbjegličkim porodicama, kako otići u neki drugi dio svijeta i stvoriti novi identitet”, objašnjava Edith Werffeli, scenaristica filma.

Alen Šabanović, u pratnji majke Džehve, pokazuje gornji dio odijelceta istraživačici MRD-a

Nakon 27 godina porodične brige o materijalnom podsjetniku na vlastitu prošlost, odlučili su uspomenu pohraniti u Muzej ratnog djetinjstva, kao mjesto u kojem će se na najbolji način brinuti o trajnom čuvanju ličnih ratnih priča i podsjećati na iskustva djece kojima je rat obilježio život.

Kroz prikaz svakodnevice i ličnog razvoja članova_ce porodice Šabanović, film nam donosi i priču o povratku u Sarajevo, odlasku u Muzej ratnog djetinjstva i odluci da ono što je bila intimna porodična priča postane javno dostupno, odnosno da se odvoje od dva parčeta tkanine na koju se smjestila kompletna porodična historija. Ili kako to kaže Alen Šabanović, vlasnik odijelceta – da se odvoje od kompleta koji je podsjetnik na trenutak koji je od njega napravio čovjeka kakav je danas.

Mogućnost pohranjivanja ličnih predmeta u Muzej ratnog djetinjstva jako je važna. Jer tako i sami predmeti i lične priče koje predstavljaju dobijaju na važnosti. Kada lične priče postanu dostupne široj javnosti, sudbina pojedinca može se posmatrati kao kolektivna sudbina.

Edith Werffeli, scenaristica filma "Babyblu"

Werffeli također ističe ulogu umjetnosti u skretanju pažnje na političke i društvene probleme, navodeći da ovaj film ima kapacitet da dotakne ljude i potakne ih na razmišljanje, između ostalog o tome kako je to odrastati u različitim kulturama.

Na Q&A sesiji koja je organizovana nakon projekcije filma, a na kojoj su pored režisera i scenaristice prisutni bili i Džehva i Dino Šabanović, te direktor Muzeja ratnog djetinjstva Jasminko Halilović, posebno je istaknuta poruka filma u kontekstu savremenih migrantskih prilika: društvo ima odgovornost da pruži podršku onima kojima određena adresa postane nužnost a ne izbor. Jedini način da pojedinci realizuju svoj potencijal jeste ukoliko im se za to pruži mogućnost, o čemu posebno svjedoči priča Džehve Šabanović koja je postala nositeljica crnog pojasa u karateu, a borilačke vještine morala je savladavati istovremeno s drugim, životnim borbama u okolnostima izmještenosti.

Q&A sesija nakon projekcije filma Babyblu. Među prisutnima su direktor MRD-a Jasminko Halilović, režiser Lorenz Bohler i scenaristica Edith Werffeli, te protagonisti filma Džehva i Dino Šabanović

Alenovo odijelce trenutno je izloženo u okviru stalne postavke Muzeja ratnog djetinjstva, a priču koja se veže uz njega pročitajte u nastavku.

Svijetložuto "Babyblu" odijelce izloženo je u Muzeju ratnog djetinjstva

Odijelce

U aprilu 1992. godine živio sam sa majkom u našoj porodičnoj kući u Kalesiji, dok je moj otac radio u Švicarskoj. U to vrijeme se sve češće čula pucnjava u blizini naše kuće. Jedne večeri mama i ja smo otišli u posjetu neni i djedu u namjeri da kod njih prenoćimo. Te večeri nas je nazvao moj otac i rekao da je za nas rezervisao mjesto u autobusu za Švicarsku, te da autobus kreće sutradan.

S obzirom na to da je zbog pucnjave bilo previše opasno da se vratimo kući, u autobus smo ušli samo sa malom torbom koju smo ponijeli kod nene i djeda. Dan nakon našeg dolaska u Švicarsku rat u BiH je zvanično otpočeo.

Ovo je odijelce koje sam nosio tokom našeg putovanja od Bosne do Švicarske.

Kasnije smo saznali da je naša porodična kuća izgorjela, a sa njom i sve naše lične stvari. Odijelce je tako postalo jedina uspomena koja nam je ostala na naš prijeratni život u Bosni. Kao takvo dugo se čuvalo u našoj porodici, a ova priča je kasnije čak pretočena u dokumentarni film.

Alen, 1991.