fbpx Skip to main content

Posjetioci Muzeja ratnog djetinjstva će u subotu, 17. decembra od 12 do 19 sati u okviru stalne postavke imati priliku pogledati performans bosansko-turske umjetnice Yeliz Čelebić koji istražuje veze između rata, sjećanja, djetinjstva, istrajnosti i nade.

Kjabe: Bajke: Merdevine” je performativna instalacija bazirana na sjećanjima umjetnice Yeliz Čelebić vezanim za stepenice iz doma koji je izgubila tokom rata. Performans istražuje povezanost između “Bajke o dečaku i mesecu”, prve bajke koju je Yeliz kao dijete čula u Višegradu, Mita o Sizifu, te litografije  M. C. Eschera pod nazivom “Relativnost” (1953) čiji centralni element čine “stepenice koje se nikada ne završavaju” i kreiraju svijet u kojem osnovni zakoni fizike ne važe. Yeliz inače posvećuje ovaj performans/instalaciju Bobu Wilsonu.

Najavni vizual sa satnicom performansa i slikom iz centralnog dijela izložbe

Kjabe: Bajke: Merdevine

“Kjabe: Bajke: Merdevine” je performativno-instalacijski projekat baziran na mojim sjećanjima na stepenice iz doma koji smo izgubili tokom rata. Performans istražuje veze između “Bajke o dečaku i mesecu”, prve bajke koju sam kao dijete slušala u Višegradu, Mita o Sizifu, te litografije M. C. Eschera pod nazivom “Relativnost” (1953) čiji centralni element čine “stepenice koje se nikada ne završavaju” i kreiraju svijet u kojem osnovni zakoni fizike ne važe.

Kao djetetu mi je naš podrum u Višegradu bio središte svijeta. U njemu su se nalazile tegle ispunjene džemom od šljiva, mahune, ulja, brašno i slične stvari – to je bilo mjesto prepuno boja gdje se najljepše bilo igrati žmire. Do ovog izvanrednog svijeta vodile su upravo stepenice.

Yeliz Čelebić1987.

One za mene predstavljaju i otpornost moje nane koja je netom prije našeg bijega od rata na njima slomila nogu, ali uprkos bolovima nikad nije odustala od hodanja. Možda me zbog toga i danas svake stepenice vode  do podruma naše kuće u koju se nakon rata nikada nismo mogli vratiti. 

“Bajka o dečaku i mesecu” je prva bajka koju sam čula, i koju sam u našoj staroj kući slušala mnogo puta. Priča govori o djetetu koje je svake večeri gledalo mjesec i bilo uvjereno da se može popeti na njega. Čim bi zaspalo, djetetu je taj mjesec dolazio u san. Ono bi se tada nečujno izvlačilo kroz otvoreni prozor i trčalo prema granama dunje, penjući se u krošnju. Tek bi s vrha dunje primjetilo da se mjesec nečujno pomjerio u grane neke druge voćke. Svaki put kada bi mu se dijete približilo, mjesec bi se udaljio, i tako bi to trajalo cijele noći. Kako kaže priča: “Kao veliki svjetli točak peo se mjesec uz obronak planine. Izgledalo je kao da ga je neki nevidljivi konj vukao ili naš dečak tjerao nevidljivim štapom”. Ali dijete nije željelo odustati, i priču privodi kraju riječima: “Možda ću ja uspjeti da zauzdam tog konjića ili da se popnem na mjesec bez rakete”. 

Ova priča me podsjeća na priču o Sizifu iz antičke grčke mitologije. Sizif je osuđen da vječno gura ogromni kamen do najviše tačke planine, ali filozof Camus njegovu sudbinu vidi drugačije: sama činjenica da će Sizif iznova gurati kamen uz planinu, uprkos saznanju da će on opet pasti tek što ga dogura do vrha, daje vrijednost tom začaranom krugu. Camus zaključuje da “Sizifa trebamo sebi predstaviti kao sretnog. Sama borba da se stigne do vrha dovoljna je da ispuni ljudsko srce”.