Kroz seriju intervjua s učesnicima i učesnicama želimo razgovarati o iskustvima koja stoje iza tih doprinosa, ali i značenje koje Muzej ima za one koji su postali dio njegove kolekcije. Neke od prethodnih razgovora možete pronaći ovdje.

Ovaj put razgovarali smo s Mersihom Began, koja se osvrnula na ulogu škole i zajednice u svom ratnom djetinjstvu. U nastavku govori o raseljenju, prijateljstvu i nastavnici koja je pomogla da škola postane mjesto sigurnosti, pripadanja i utjehe u nesigurnom vremenu.

Nastavnica Ajka

Imala sam dvanaest godina kada je počeo rat i kada sam postala izbjeglica. Novi grad, nova škola, improvizovana u podrumu jedne kuće, gdje nisam znala nikoga u razredu. A onda se pojavila nastavnica matematike Ajka Mujić, nasmijana, vedra i puna topline. Inspirisana podrškom koju mi je ona pružala, odjednom sam zavoljela matematiku i počela da vježbam zadatke, kao nikad prije i nikad poslije rata.

Ajka je bila omiljena među svim učenicama i učenicima, a pogotovo među nama kojima je bila razrednica. Činila je sve da nas ohrabri, zabavi i olakša nam taj ružni period. Organizovala je takmičenja iz matematike, trudila se da pobjednicima obezbijedi lijepe nagrade – još uvijek se sjećam prave pravcate torte i patika koje sam dobila pobijedivši, prvo na školskom, a zatim i na opštinskom takmičenju.

U želji da učenicama i učenicima pruži što više zanimljivih aktivnosti, organizovala je i novinarsku sekciju. Tako je nastao projekt „Prva ljubav“, školski časopis koji nas je okupljao kada god nisu padale granate. Smišljali smo ideje za članke, tražili zanimljivosti iz enciklopedija, bojili ručno svaki primjerak drvenim bojicama, crtali, pravili intervjue… Osjećali smo se veliki i važni! Bila sam članica redakcije i bila sam jako ponosna na svoju ulogu u časopisu. Druženja u novinarskoj sekciji, naša kreativnost i smijeh činili su da zaboravimo na rat.

Škola mi je vratila sve ono što sam izgubila 1992. godine: stekla sam nove prijatelje, najbolju razrednicu na svijetu i naučila da, zahvaljujući trudu i upornosti, čak i matematika može postati zanimljiva – više nisam bila samo izbjeglica već ponovo djevojčica željna znanja, omiljena u razredu, radost roditeljima i bratu.

Hvala, draga nastavnice!

Mersiha, 1980, Bosnia i Hercegovina

Kako je došlo do toga da postaneš učesnica u kolekciji Muzeja i zašto si se odlučila na to?

Učesnica sam postala na nagovor prijateljice, koja je znala koliko mi je škola značila za vrijeme rata. Ali ja lično sam, kao i mnogi drugi učesnici, smatrala da je moja priča suviše obična, jer moje iskustvo za mene nije bilo traumatično. I kao takvo, mislila sam, nije relevantno za bilo koji muzej.

Međutim, kada sam počela da se prisjećam svog djetinjstva provedenog u ratu, shvatila sam koliko mi je to sjećanje važno. Odjednom mi je bilo jako stalo da ispričam kako me  škola u ratu spasila, pogotovo moja razrednica. 

Zbog rata sam morala napustiti jedan svijet u kojem sam, zajedno sa prijateljicama iz razreda, pravila dječije žurke inspirisane serijom “Beverly Hills”, gdje je svaka od nas preuzela ulogu jedne od junakinja – ja sam bila Brenda. A onda sam se odjednom našla u drugom gradu, drugoj školi, bez prijateljica. 

Godinama poslije ću shvatiti da mi je škola vratila identitet izgubljen napuštanjem rodnog grada – nisam više bila samo izbjeglica već djevojčica s kojom se ponovo svi žele družiti, zahvaljujući trudu i uspjehu postignutom u školi.    

Da li misliš da tvoja priča ima sličnosti sa pričama djece koja danas prolaze kroz rat i sukobe? Zašto?

Mislim da se svako dijete jednako boji granata, jednako mu nedostaju porodica, prijatelji, omiljene igračke, jednako ga boli ako je povrijeđeno i jednako se plaši. I na tom nivou, sve priče su slične, iskustvo je univerzalno. 

Ja sam imala sreću da nisam doživjela velike strahote u ratu, ali mi je brat jednako nedostajao kao i bilo kojoj drugoj djevojčici-sestri, u bilo kojem dijelu svijeta. Kad čitam priče djece iz ratnih zona prepoznajem isti strah i istu potrebu za normalnošću.

Ali ipak se nadam da i danas ima učiteljica i nastavnica koje djeci u ratu donose radost, bilo toplinom, bilo organizovanjem takmičenja iz matematike ili novinarske sekcije. 

Sigurna sam da škola može biti dodatni dom i da se u njoj djeca mogu osjećati bar malo sigurnije. Uz pomoć nastavnog osoblja koje voli svoj posao, djeca mogu na trenutak zaboraviti da vani puca.       

Šta za tebe znače Muzej ratnog djetinjstva i slične inicijative?

Za mene Muzej ratnog djetinjstva nije institucija koja se bavi istraživanjem i prikupljanjem iskustava djece čija su djetinjstva pogođene ratom već neka posebna kuća koja brižljivo čuva baš moje sjećanje na voljenu razrednicu.  

U muzejskom arhivu nisu pohranjeni samo šareni zaheftani listovi školskih novina već uspomena na najsretniji period mog odrastanja u ratu. 

Muzej mi je pomogao da shvatim koliko su sjećanja pojedinaca dragocjena – ne samo za njih same, već i za druge ljude, a možda jednoga dana i za historiju.

Kako bismo naučili šta im Muzej znači i zašto su odlučili da svoje uspomene podijele s nama, pokrenuli smo seriju intervjua s učesnicima i učesnicama u stvaranju kolekcije. Neke od prethodnih intervjua možete pronaći ovdje.

Ovog puta razgovarali smo s Amilom Bećirbegović, rodom iz Prijedora, koja danas živi u Kaliforniji (SAD) i predaje na California State University, Fresno. U nastavku pročitajte njenu priču i promišljanja.

Nova odjeća za barbiku

Moja tetka je bila krojačica i često je pravila odjeću za moje barbike. Na moj četvrti rođendan, neposredno prije rata, poklonila mi je set Barbie odjeće: vjenčanicu, putnu torbu,

jaknu, suknju od tila, traperice, i čak i kupaći kostim. Zahvaljujući njoj, moje barbike bile su najbolje obučene!

Dva dana poslije u Prijedoru je izbio rat, a većina moje porodice odvedena je u obližnje koncentracione logore. Moji roditelji i ja preživjeli smo skrivajući se u komšijinoj garaži.

Uspjeli smo pobjeći iz Bosne autobusom Crvenog križa. U ruksaku sam ponijela samo nekoliko najdragocjenijih stvari – Barbie lutku i njenu novu odjeću.

Nikada više nisam vidjela svoj dom niti ostale lutke i igračke.

Amila, 1987, Bosna i Hercegovina

Kako je došlo do toga da postanete učesnica u kolekciji Muzeja i zašto ste se odlučili na to?

Za Muzej i njegovu misiju saznala sam prije nekoliko godina preko objave na društvenim mrežama. Odmah me je privuklo i osjetila sam da se taj poziv da se prisjetimo djetinjstva obilježenog ratom odnosi i na mene. Imala sam šest godina kada sam morala pobjeći iz Prijedora i, kada sam pogledala digitalnu kolekciju Muzeja, svaka priča i svaki predmet iz djetinjstva jako su me podsjetili na vlastito iskustvo. Te priče su me duboko dirnule i zapanjile su me naše kolektivne sličnosti kao djece i preživjelih genocida i rata.

U vrijeme kada je Muzej uputio poziv preživjelima da podijele svoje priče i podijele predmete iz djetinjstva, useljavala sam se u novi dom u Kaliforniji. Imala sam barbiku u prekrasnoj čipkanoj vjenčanici koju mi je tetka sašila prije nego je počeo rat. Poklonila mi ju je za četvrti rođendan, a ja sam bila očarana fino izrađenom čipkom. Kada sam bježala iz Prijedora, nisam imala ni vremena ni mogućnosti – mogla sam ponijeti samo ono što sam u tom trenutku uspjela zgrabiti. 

Jedna od rijetkih stvari iz mog djetinjstva koja je uspjela pobjeći zajedno sa mnom bila je ta prelijepa haljina za barbiku. Nikada se njome nisam igrala dok sam bila u izbjeglištvu – čuvala sam je brižljivo u kutiji. Kada sam se useljavala u svoj dom u Kaliforniji, pogledala sam u tu kutiju s haljinom iz djetinjstva i pomislila kako je besmisleno držati svoje uspomene zaključane, da ih niko ne vidi i ne čuje. Tada sam odlučila odgovoriti na poziv Muzeja i donirati svoju uspomenu iz djetinjstva.

Sada se moja priča može čuti širom svijeta.

Nadam se da će nas prošlost naučiti da “nikada više” ne ostane samo mantra, nego da se pretvori u životnu stvarnost za svu djecu koja tek dolaze.

Da li mislite da Vaša priča ima sličnosti sa pričama djece koja danas prolaze kroz rat i sukobe? Zašto?

Moja priča slična je pričama djece koja i danas proživljavaju rat i genocid. Žalosno je što iz prošlosti nismo ništa naučili i što smo osuđeni da ponavljamo iste oblike nasilja. Ipak vjerujem da misija Muzeja, kao i sjećanja djece rata koja su kroz njega podijelila svoje priče, mogu nastaviti živjeti i biti podsjetnik da za budućnost moramo činiti bolje. Kao profesorica, svoj život sam posvetila poučavanju o genocidu i dijeljenju vlastitog iskustva kao osobe koja je preživjela bosanski genocid. Vjerujem i da Muzej to ostvaruje na širem planu, kroz izložbe i digitalne arhive, ali ponajviše kroz radionice za nastavnike i rad u učionicama. To je prava snaga sjećanja: učiti druge da ne zaborave.

Šta za Vas znače Muzej ratnog djetinjstva i slične inicijative?

Čvrsto vjerujem da je reprezentacija važna. Kada dijete vidi da se priče druge djece, koja su prošla kroz slične patnje i strahote, javno predstavljaju, ono može osjetiti da se njegov glas čuje, pronaći utjehu, pa čak i steći vrijedne resurse i alate za nošenje s traumom.

Slušanje priča druge djece koja su preživjela rat i njihovo predstavljanje na globalnom nivou daje glas trenucima u historiji koji su često ostali nečujni ili potisnuti. To ima snažan uticaj i vraća osjećaj dostojanstva i moći onima koji su tokom rata izgubili toliko toga.

Hatidža Hadžimuhamedović svoju je priču podijelila s Muzejom ratnog djetinjstva još u njegovim počecima, 2018. godine. Rat je provela u Sarajevu i s nama je podijelila dijelove tog iskustva. Danas je uspješna dizajnerica koja i dalje živi u gradu koji čuva njena ratna sjećanja. U nedavnom razgovoru osvrnula se na to šta je za nju značilo podijeliti svoju priču s Muzejom.

Kako ste se uključili u rad Muzeja, kako je došlo do toga da pristanete snimiti svjedočenje? 

Od prvog trenutka kada sam čula za ideju Muzeja ratnog djetinjstva, doživjela sam ga kao nešto lično, kao svoju priču, kao svoj projekat. Pratila sam i ranije rad njegovog osnivača i idejnog tvorca, a kada je Muzej zaživio, bilo je to kao da se dio mog djetinjstva, mog iskustva, konačno dobio prostor da se ispriča i razumije.

Moje djetinjstvo je obilježeno ratom. I danas se često pitam kako bi moje odrastanje izgledalo da rata nije bilo. Koliko bi to utjecalo na mene kao ličnost? Da li bih donosila iste odluke danas, posebno one koje se tiču moje djece? Koliko ono što sam tada imala, ili nisam imala, oblikuje način na koji ih odgajam? Sve su to pitanja koja me prate, i u tom smislu, Muzej ratnog djetinjstva nije samo mjesto sjećanja, on je živi podsjetnik na ono što nas formira.

Odluka da snimim svjedočenje je bila moja želja da podijelim samo mali dio sebe i da ga ugradim u to kolektivno sjećanje.

To je i priča mog brata Safeta, koji je bio moj najbolji prijatelj i utočište tokom rata. I danas, svaka priča ispričana u Muzeju je na neki način i moja priča – priča mojih prijatelja, komšija, djetinjstva koje najbolje razumijem. Zato se duboko povezujem i s onim što danas proživljavaju djeca u drugim dijelovima svijeta, posebno u Palestini. Taj osjećaj neshvatanja realnosti, ta nemoć djeteta pred surovošću odraslog svijeta, to je univerzalna rana.

Kako mislite da vaša priča može pomoći djeci koja danas prolaze kroz rat i sukobe, i kakve su vaše nade za njihovu budućnost?

Iskreno, ne znam koliko moja priča može pomoći, ali možda može nekom djetetu, negdje, dati osjećaj da nije samo. Taj trenutak prepoznavanja “aha, neko je prošao isto što i ja”  ima u sebi nešto olakšavajuće, čak i iscjeljujuće. Ponekad nije potrebna velika poruka, već samo osjećaj da neko razumije.

Možda moja priča može potvrditi da je uredu biti dijete čak i u ratu. Da ne moramo sve razumjeti, da ne moramo uvijek biti hrabri, da možemo biti zbunjeni, tužni, tihi… i da je igra – ma koliko krhka, moguća i u najtamnijim okolnostima.

Djetinjstvo u ratu ne mora značiti kraj djetinjstva, već njegov otpor, njegov inat. A možda se baš u tom otporu krije snaga da se preživi, da se izgradi nešto novo.

Šta za vas znače Muzej ratnog djetinjstva i slične inicijative?

Muzej ratnog djetinjstva je, za mene, moje ogledalo. To je prostor u kojem sam pronašla i sebe i svoj glas iz tog vremena.

Mislim da je izuzetno važna perspektiva djeteta u ratu, jer je to iskustvo koje ne liči ni na jedno drugo. To je paralelni svijet u kojem djeca pokušavaju ostati djeca, a istovremeno moraju naglo odrasti, postati jača, hrabrija, razumjeti stvari koje ni odrasli ne mogu pojmiti.

To naglo oduzimanje djeteta u nama ostavlja trajnu prazninu. Ostajemo željni sebe iz tog vremena, željni bezbrižnosti koju nismo imali. Upravo zato su ovakve inicijative toliko važne, jer vraćaju djeci u ratu ono što im je oteto: prostor da budu viđena, shvaćena i zapamćena.

Muzej nije samo zbirka predmeta i priča. To je živo svjedočanstvo o snazi, nježnosti i krhkosti djetinjstva u najtežim okolnostima. I zato – to je i moj muzej.

Ahmad Sawas Najjar je porijeklom iz Sirije, koju je napustio zbog rata. Danas živi u Beogradu, gdje je diplomirao na Pravnom fakultetu.

Iako je integrisan u novu zajednicu, Ahmad i dalje nosi sa sobom sjećanja na Siriju. Jedno od najistaknutijih, posebnu svesku, odlučio je pokloniti Muzeju ratnog djetinjstva na čuvanje. U nastavku pročitajte priču o toj svesci, kao i intervju s Ahmadom.

Sveska “Svaštara”

Ova sveska jedan je od retkih predmeta koje sam poneo sa sobom kada sam bežao iz Sirije. Bila je poslednja školska sveska koju sam koristio i služila mi je za sve predmete – od veronauke do matematike. Osim školskih beleški, u nju sam zapisivao i informacije vezane za malu ličnu trgovinu kojom sam se tada bavio, kao i prve ljubavne pesme koje sam pisao kao mladić.

U svesci su sačuvani tragovi različitih faza mog života: školovanja, rada i ranih pokušaja izražavanja kroz pisanje. Zbog toga sam odlučio da je ponesem sa sobom kada sam odlazio iz Sirije. Pažljivo sam je čuvao i nakon dolaska u Srbiju 2011. godine.

Danas živim u Zagrebu, a Svaštara zaslužuje da pronađe svoje novo mesto – u muzejskoj kolekciji.

Ahmad, r. 1996.

Sirija

Zašto ste odlučili pokloniti svoju svesku Muzeju?

Bio sam upoznat s radom vašeg Muzeja kao mesta na kojem se prikupljaju predmeti iz rata koji su pripadali deci koja su proživela ratna dejstva ili pobegla od njih. Često se čuvaju stvari i priče velikana i ratnika, a retko se govori o jednoj od najslabijih grupa: deci. O njima se uglavnom govori kao o ciframa: negde je poginulo desetoro dece, negde je izbeglo stotine, i tako dalje. Retko se na tu kategoriju gleda kao na pojedince, ljude koji nose čitavu priču sa sobom. Zato sam Muzej prepoznao kao mesto na kojem se takve priče mogu sačuvati i pokazati ostatku sveta.

Mislite li da vaša priča može imati značaj za djecu koja danas prolaze kroz rat?

Može im pomoći kada vide da je ovo moja posljednja sveska koju sam koristio u osnovnoj školi dok sam još bio u Siriji. Koristio sam je za sve predmete, bila je to neka vrsta “svaštare”, čak i za lične stvari van škole. Kad sam tek izbegao, moje školovanje je bilo prekinuto na nekoliko godina. Ipak, uspeo sam da se izborim, da nastavim školovanje u Srbiji, ostvarim svoje ciljeve i završim fakultet. Ova sveska mi je postala neka vrsta simbola, kao podsetnik na ono što je ostalo iza mene, ali i kao dokaz da se, čak i kada život stane na jednom mjestu, može nastaviti i nadograditi negde drugo.

Kada razmišljaš o inicijativama poput Muzeja ratnog djetinjstva i sličnim projektima koji čuvaju sjećanja djece iz rata, šta one za tebe znače – lično, globalno ili na bilo koji drugi način?

To vidim kao prostor u kojem se čuvaju lične priče dece koja su preživela ratna dejstva i strašne stvari. Te priče ne ostaju samo brojevi, već se pokazuje da iza svakog broja stoji pojedinac sa svojom pričom i životnim putem. Takve se priče često najbolje povezuju s ličnim predmetima, upravo oni pokazuju da nisi samo statistika, nego celi jedan život, jedna celovita priča.

Ovaj intervju je uređen i skraćen radi jasnoće.

Mirela Geko bila je jedna od prvih osoba koje su uradile video svjedočenje za Muzej, u kome je podijelila jako emotivnu priču o gubitku, ali i dobitku – o tome kako je u ratu izgubila sestru, ali i dobila brata. Osim toga, Mirelu za Muzej veže i dosta drugih stvari, uključujući i to da je kao projektna menadžerica bila uposlenica Muzeja 2.5 godine. Dio njenog svjedočenja trenutno možete vidjeti u prostorijama Muzeja, a prikazuje se i na ostrvu Jeju u Južnoj Koreji do kraja maja ove godine.

Pročitajte intervju ispod.

Kako ste se uključili u rad Muzeja, kako je došlo do toga da pristanete snimiti svjedočenje?

Moja veza s Muzejom počela je kada se na internetu pojavilo pitanje: „Šta je za vas djetinjstvo u ratu?“, koje je bilo temelj za knjigu „Djetinjstvo u ratu“. Tada sam napisala svoju rečenicu i opisala šta za mene znači djetinjstvo u ratu, i tako je moj put krenuo.

Od promocije knjige do poziva za učešće u stvaranju Muzeja, bilo mi je i zadovoljstvo i odgovornost biti među prvima koji su dali svoj doprinos njegovom nastanku. Poziv sam prihvatila odmah, ali sam ubrzo shvatila da nemam lične predmete iz rata. Postojala je samo jedna lutka, uspomena na moju sestru, koju nisam mogla dati. Tada smo odlučili da snimimo video svjedočenje.

Pristala sam jer sam osjećala da je moja odgovornost pokazati kako rat utiče na djecu i njihove živote – kako nas oblikuje kao ličnosti, ostavlja ožiljke, ali ako preživimo, čini glasom koji se treba boriti protiv devijantnih pojava i ponašanja.

Kako mislite da vaša priča može pomoći djeci koja danas prolaze kroz rat i sukobe, i kakve su vaše nade za njihovu budućnost?

Iskreno se nadam da moja priča može pokazati da, uprkos ogromnom gubitku i žrtvi u ratu, ja sam dobila i najboljeg brata. Želim da i djeca i odrasli shvate da veliki gubici ne moraju nužno rađati negativne emocije niti voditi destrukciji. 

Mene je gubitak osnažio i probudio u meni želju za borbom da nikada niti jedna Mirela od pet godina više ne izgubi svoju Elmu od dvije godine. Želim da kroz moju priču i iskustvo odrasli otvore oči i postanu svjesni djece koja su nevina a stradaju. 

A djeci želim da, čak i u nenormalnom vremenu rata i sukoba, pronađu barem male iskre djetinjstva i igre. Nadam se da će odrasti u slobodnoj zemlji, bez raznih netrpeljivosti, i da će se i oni boriti za bolje društvo.

Šta za vas znače Muzej ratnog djetinjstva i slične inicijative?

Muzej je za mene najljepša priča nastala iz najtežeg vremena. Ovakve inicijative su važne jer daju glas djeci i mladima, omogućujući im da pokažu svoju snagu, a kroz raznovrsne edukativne sadržaje pružaju im dragocjeno znanje o poštovanju, empatiji i razumijevanju – svemu što je ključno za izgradnju boljeg društva.

Ovaj intervju je uređen i sažet radi jasnoće.

Lina G. Tahan, jedna od učesnica, odlučila je donirati Čudotvornu medaljicu koju je nosila tokom svog djetinjstva u Bejrutu, Liban, za vrijeme građanskog rata (1975–1990).

Tahan je arheologinja, univerzitetska predavačica i pridružena naučnica na Odsjeku za arheologiju Univerziteta u Cambridgeu. Specijalizovala se za predstavljanje arheologije u muzejima, posebno u Libanu, i njenog uticaja na identitet. Kao predsjedavajuća Međunarodnog odbora za etičke dileme (ICETHICS) pri ICOM-u, Tahan je predana muzejska aktivistkinja koja inspiriše mlade i edukatore da muzeje dožive kao prostore učenja i povezivanja.U intervjuu, Tahan govori  o medaljici, njenoj ulozi u pružanju utjehe i zaštite te kako je postala simbol otpornosti, vjere, tolerancije i prihvatanja.

Čudotvorna medaljica

U šestom razredu nastavnica historije nam je ispričala priču o ukazanju Djevice Marije sestri Katarini Labouré u Parizu. Djevica je Katarini dala jasne upute kako da iskuje medaljicu i rekla joj da će svako ko je nosi oko vrata biti zaštićen. U to vrijeme moj rodni grad Bejrut bio je zahvaćen građanskim ratom.

Vjerujući u zaštitničku moć medaljice, došla sam kući i zamolila mamu da i meni nabavi jednu. Na kraju je našla ovu srebrenu verziju i poklonila mi je. Od tada sam je stalno nosila. Bila je uz mene tokom brojnih odlazaka u skloništa, propuštenih školskih dana i izgubljenih tinejdžerskih iskustava.

Kroz godine sam mnogim prijateljima, prijateljicama i članovima porodice poklonila čudotvorne medaljice. Ovu prvu sam sačuvala kao simbol vjere, nade i otpornosti, a sada je svoj novi dom pronašla u Muzeju ratnog djetinjstva.

Lina, r. 1976. (Liban)

Zašto ste odlučili donirati ovaj poseban predmet Muzeju?

Čudotvorna medaljica koju sam donirala Muzeju za mene je vrlo posebna. Kao tinejdžerka, nosila sam je oko vrata tokom rata u Libanu, i pružala mi je osjećaj zaštite dok su padale bombe. Uvijek je bila posebna uspomena i način da se molim u teškim vremenima. Zato sam odlučila da je doniram Muzeju ratnog djetinjstva.

Kakvu je ulogu medaljica imala dok ste bili dijete u Bejrutu?

Sjećam se života u istočnom dijelu Bejruta. U to vrijeme grad je bio podijeljen na dva dijela: istočni i zapadni. Znala sam da je Djevica Marija, kada se ukazala svetoj Catherine Labouré, obećala da će svako ko bude nosio medaljicu biti zaštićen od bilo kakvog zla. Iskreno sam vjerovala u to i pouzdala se u ono što nazivamo Božijom voljom.

Kasnije sam shvatila da su mnogi muslimani u mojoj zemlji također vjerovali u Djevicu Mariju i na svoj način je poštovali. Za mene je medaljica bila simbol otpornosti i zaštite, ali i prihvatanja drugih. Također, bila je izvor radosti i smirenosti koje donosi molitva te način da se nosim s izolacijom koju sam osjećala dok nisam mogla igrati vani.

Šta se nadate da će posjetitelji i posjetiteljice izložbe ponijeti iz vaše priče?

Znam da Muzej ima mnogo sličnih priča, priča djece sa sličnim iskustavima – o nečemu što su ponijeli sa sobom iz svojih domova pogođenih ratom. Nisam mogla ponijeti svoje igračke. Mnogo puta sam morala brzo ustati iz kreveta i otrčati u sklonište. Kada bih se vratila, moja soba često bi bila neprepoznatljiva zbog brojnih tragova metaka. Ova medaljica simbolizira moju sposobnost da prebrodim to iskustvo. Nadam se da će posjetitelji naučiti da u trenucima velikih problema ili kada se osjećamo loše, molitva, traženje Božje pomoći i utočišta, ili čitanje psalma mogu biti od velike važnosti.

Medaljica je način da podijelim svoju priču – ne samo kroz predmet, već i kroz ono što govori o tome ko sam ja. Ona odražava kako sam postala tolerantnija, otpornija i prihvatljivija prema drugima.

Izuzetno ste posvećeni muzejskom radu i istraživanjima. Šta za vas predstavljaju inicijative poput Muzeja ratnog djetinjstva?

One su za mene od suštinskog značaja. Kao dijete nikada nisam imala priliku posjetiti muzej. Prvi put sam posjetila neki muzej kada sam imala 19 godina, što je prilično kasno. To je zato što su muzeji dugo bili zatvoreni zbog građanskog rata.

Prvi muzej koji sam posjetila bio je Arheološki muzej Američkog univerziteta u Bejrutu. Jako sam se posvetila muzejskom radu i svemu što on podrazumijeva. Muzeji su za mene postali fascinantan svijet koji mi je kao djetetu djelovao nedostižno. Sada vam ne bih mogla reći koliko muzeja posjetim godišnje – to je nešto u čemu zaista uživam. Zato mi je toliko važno kada djeca posjećuju muzeje. Za mene je muzej poput otvorene knjige koja vam priča priče drugih ljudi, bilo kroz umjetnost, arheologiju, etnografiju ili priče djece koja su iskusila rat, poput onih u Muzeju ratnog djetinjstva. Oni su ogledalo nacije i trebali bismo ih koristiti kao sredstva i kanale za izgradnju mira.

Larisa Šabanović, jedna od učesnica, odlučila je donirati lančić koji simbolizuje posebno prijateljstvo iz djetinjstva prekinuto ratom. U nastavku nam govori o lančiću, dugogodišnjem prijateljstvu s Dušicom i značaju koji ova uspomena nosi nakon njihovog ponovnog susreta 26 godina kasnije.

Lančić prijateljstva

Iako nismo pohađale isto odjeljenje u osnovnoj školi, moja najbolja drugarica Dušica i ja bile smo nerazdvojne i sve slobodno vrijeme provodile smo zajedno. Dušica je imala nanu u Čačku gdje je redovno provodila ljetne raspuste. U aprilu 1992. godine uplakana mi je rekla da ide u Čačak, ali da ovog puta ne zna kada će se vratiti. Nismo znale zašto, ali nadale smo se da će doći brzo.

Na rastanku sam skinula sa sebe ovaj lančić koji sam kupila na Baščaršiji i dala joj ga na čuvanje, dok se ne vrati kući i dok se ne sretnemo opet.

Dušica se više nije vratila kući. Prošlo je dosta vremena od našeg rastanka, sve dok se 2018. godine nismo ponovo srele u Beogradu. Iako je prošlo 26 godina, prepoznala sam je po hodu.

Dušica je čuvala moj lančić i tom prilikom mi ga je vratila, baš kao što je i obećala.

Lančić sada ne pripada ni meni ni Dušici. On je simbol našeg prijateljstva i zato ga sada predajem Muzeju.

Larisa, 1977, Bosna i Hercegovina

Zašto ste odlučili donirati lančić Muzeju ratnog djetinjstva i koju poruku se nadate da će posjetioci ponijeti iz vaše priče?

Ideja da doniram lančić Muzeju je ustvari potekla od moje sestre. Lančić je bio poklon od rahmetli oca, jako sam ga željela i bio je najvrijednija materijalna stvar koju sam posjedovala. A za mene je lančić priča o životu, dobrim i lošim stvarima u njemu, prijateljstvu, nadama i dječijoj naivnosti i iskrenosti. Nakon vjerovatno 30 godina njegovog postojanja, on nije ničija imovina, nego je priča za sebe.

Lančić priča posjetiocima da i muzej može biti kuća… kuća jednoj priči, i da niko od nas ne zna šta dolazi u životu, te da nas on može uvijek pozitivno iznenaditi; da ne treba odustati i gubiti nadu. Ono što nama pripada — lančić, prijateljstvo, uspomene i djetinjstvo — zauvijek je u svakome od nas i to nam niko ne može oduzeti. Svemu dođe nekad kraj, bez obzira koliko sve beznadežno izgleda, i uz sve negativno, ljudsku zlobu, postoje dobre stvari koje niko niti može, niti treba da izbriše.

Kako mislite da vaša i Dušičina priča mogu pomoći djeci koja danas prolaze kroz rat i sukobe, i koje su vaše nade za njihovu budućnost?

Nadam se, to jeste, želim, da djeca ne prolaze kroz rat i sukobe, ali nažalost prolaze i prolazit će. Jedina blagodat u tome je da možda, sa svojom dječijom dušom i srcem, uspiju iz svih trauma izaći sa vjerom u život. Bez obzira na sve, postoji ljubav, nježnost i prijateljstvo, makar u nekom obliku u njihovom životu.

Šta za vas znače Muzej ratnog djetinjstva i slične inicijative?

Muzej mi je obogatio život i podsjetio me da sam i ja bila dijete. Sve dok nisam vidjela dokumentarac na Al Jazeeri, nisam bila ni svjesna da sam ratno dijete. Kada ste me kontaktirali i izložili lančić, osjetila sam olakšanje i dijelom oslobađanje zbog dijeljenja priče s drugima, jer je po meni istina da nama ustvari pripada samo ono što damo od sebe. Ja sam željela da Dušica ima makar negdje u Bosni i Hercegovini adresu, neku kuću ili dom.

Rata i trauma se treba prisjećati, pričati o njima i prenositi iskustva, jer obično ostanu samo brojevi i mjesta, činjenice i zapisani podaci, a ti ljudi su živa bića sa svojim životnim pričama.

Muzej to radi odlično, jer su u njemu lične, obične, dječije, jednostavne ljudske priče, a one znaju dotaknuti dušu. Rat i sukobi su masovna pojava, i lako se prelazi preko, a ponekad i zaboravlja, činjenica da su u njima ljudi, odnosno pojedinci. Po meni, o ratu obično ostane priča „bilo jednom nekad u nekoj zemlji”, a samo učesnici znaju da je to puuuno više od toga. Muzej upravo ističe taj zaboravljeni aspekt. Muzej djeluje i dijagnostički i terapijski, i hvala vam na tome.

Ovaj intervju je uređen i sažet radi jasnoće.

Tvoja pernica koju si kao četrnaestogodišnjakinja dobila u humanitarnoj pomoći tokom rata, danas se nalazi u Muzeju ratnog djetinjstva. Trenutno, ona se može vidjeti na izložbi “Djetinjstvo pod opsadom” koju smo nedavno otvorili u Goraždu. Zašto ti je bilo važno da je doniraš Muzeju?

Sama ideja prikupljanja predmeta za izložbu “Djetinjstvo pod opsadom” mi je izgledala primamljivo i smatrala sam da je pravo mjesto za moju pernicu, jer ona više nije moja priča. Svaka generacija učenika kojoj sam predavala, voljela je baš nju, pošto je nisu vidjeli nikad ranije i nisu je nigdje mogli kupiti. Mislim da joj je zbog toga najbolje da putuje dalje kao muzejski eksponat. 

Pernicu si čuvala sve ove godine. U njoj su se nalazile hemijske olovke i nalivpero koje si počela koristiti tek kada si se zaposlila u školi koju si pohađala tokom opsade Goražda. Kažeš da te đaci često pitaju, kakve su to olovke i pernica. Šta ti danas kao nastavnica kažeš djeci o ratu? 

O ratu je uvijek teško govoriti, posebno djeci. Kad s njima razgovaram, ukazujem im na strahote koje donosi rat sa sobom ali najviše im govorim o tome koliko smo se željeli školovati. Pričam im kako smo od listova pravili sveske, kako smo vodili računa jedni o drugima, o empatiji među nama i kako smo mnogo učili jer smo željeli da ostvarujemo snove koji su nam uskraćivani. 

Jedna od glavnih aktivnosti Muzeja ratnog djetinjstva je edukacija djece i mladih o miru i pravdi. Koliko je danas nužno govoriti djeci o negativnim posljedicama koje rat ostavlja na pojedince i društvo?

Ne dopuštam da se to vrijeme zaboravi jer je uništilo ljepotu djetinjstva. Ne mogu tek tako nastaviti živjeti a da taj period preskačem. Oblikovao me i učinio da prerano odrastem, a to ne želim nijednom djetetu. To je narativ koji koristim. Nužno je govoriti o posljedicama onoga što se desilo na ovim prostorima kako bi se oblikovali drugačiji pogledi. A ove bolne priče trebaju biti upozorenje da se svi bore protiv bilo kakve pomisli na rat među narodima u Bosni i Hercegovini.

Pernica iz humanitarne pomoći

Nakon što su UN-ove snage ušle u Goražde ‘94. godine, nama djeci su podijelili ove pernice. Do tada smo u školu nosili samo po jednu olovku koja je mogla stati u džep. U svakoj pernici nalazili su se nalivpero i hemijska olovka, ali pošto nismo imali umetke za njih, nisam ih mogla koristiti. 

Poslije rata počela sam raditi u istoj školi koju sam pohađala za vrijeme agresije. Tada sam prvi put počela koristiti pernicu, nalivpero i hemijsku koje sam godinama pažljivo čuvala. Djeca su često pitala odakle mi takva pernica, pa je ona postala česti pokretač priče o ratnom djetinjstvu, ljubavi prema učenju i važnosti boravka u školi.

Senada, 1980. Goražde

Govoreći na otvaranju naše izložbe u Goraždu kao jedna od učesnica, rekla si da priče i predmeti koje Muzej čuva svjedoče ne samo o gubicima, već i o snazi i otpornosti djece tokom rata. Koliko danas, kao nastavnica, smatraš da i djeca mogu doprinijeti izgradnji mira?

Najlakše je reći da na mladima svijet ostaje, ali kakav svijet?! Djeca su najčistija bića na planeti na planeti i naš je zadatak da njihove misli ostanu nezatrovane. Da bi djeca mogla učestvovati u izgradnji mira, trebamo im obezbijediti kvalitetan život u našoj državi. Kvalitetnije obrazovanje, bolju ideju sutrašnjice, da ne razmišljaju o BiH kao o zemlji u kojoj se uvijek očekuje sukob. Naša djeca vole svoju domovinu ali stalnim zveckanjem oružja im se uništava nada da će na ovim prostorima biti bolje.

Za kraj, ima li nešto što bi nam poželila da uradimo ili da nam se desi u godinama koje dolaze?

Već ste napravili ogroman pomak u svijetu koji nas okružuje. Utopijski je misliti da ćete moći osvijestiti sve ljude, ali sama putujuća izložba u svijetu će vjerovatno dovoditi do novih pitanja i brige za neku djecu koja danas odrastaju u ratu. Strašna je činjenica, koja je mene kao dijete pratila, da svijet ne reaguje a to se dešava i danas. Želim da izložba opominje svakoga, pogotovo one koji nisu svjesni traume koju rat ostavlja na djecu.