Stipendija “Lejla Hairlahović-Hušić”

Stipendija u iznosu od 3.000 KM dodjeljuje se jednokratno, a namijenjena je doktoranticama i doktorantima koji su državljani Bosne i Hercegovine ili stranim državljanima koji istražuju na prostoru BiH. Pravo prijave imaju oni koji se bave istraživanjima iz oblasti društvenih i humanističkih nauka, uključujući antropologiju, arheologiju, psihologiju, pedagogiju, historiju, sociologiju, lingvistiku, književnost, filozofiju, historiju umjetnosti, pravo, politologiju, žurnalistiku i srodne discipline. Osim kvaliteta prijave i obrazloženja istraživanja, kriterij bodovanja bit će i u kojoj mjeri se istraživanje može povezati sa područjem djelovanja Muzeja ratnog djetinjstva.

Uz kontakt podatke, potrebno je priložiti sljedeće:

• Kratki sažetak ili prijedlog istraživačkog projekta (do 3.000 znakova);
• Profesionalnu biografiju;
• Jednu akademsku preporuku.

Prijave se primaju do 6. marta 2026. na e-mail adresu: info@warchildhood.org, uz obaveznu naznaku “Prijava za stipendiju Lejla Hairlahović-Hušić”.  

Stipendija će biti dodijeljena krajem marta 2026, a odluku o dobitniku ili dobitnici donosi stručni žiri koji imenuje Muzej ratnog djetinjstva.  Dosadašnje dobitnice i dobitnike pogledajte ovdje. 

Stipendista/stipendistkinja neće imati obavezu pravdanja troškova, ali će biti dužan/dužna dostaviti dokaz o realizovanom istraživanju.

Cijeli poziv za stipendiju dostupan je na ovom linku. Za dodatne informacije zainteresovani se mogu obratiti na istu adresu: info@warchildhood.org.

Video je zasnovan na kolekciji “Djeca i genocid”, nastaloj kroz saradnju Muzeja ratnog djetinjstva i Memorijalnog centra Srebrenica. Istraživači su u okviru ovog projekta koristeći metodologiju Muzeja ratnog djetinjstva intervjuisali 100 preživjelih i snimili 74 sata video materijala koji je rezultirao sa 1.200 stranica transkripta — svjedočenja o genocidu u Srebrenici. Ova kolekcija predstavlja prvi i jedinstven sistemski poduhvat da se genocid u Srebrenici dokumentuje iz perspektive djece, a s obzirom na njen obim, ona postaje temeljni i historijski doprinos razumijevanju genocida. 

Kroz emotivna i autentična svjedočenja, ovaj kratki dokumentarni video daje glas onima koji su često zanemareni u narativima o genocidu — djeci. Njihove priče svjedoče o traumi, gubitku i otpornosti, i pozivaju na kolektivno pamćenje i odgovornost.

Muzej ratnog djetinjstva je osim videosvjedočenja dokumentovao i niz ličnih predmeta ljudi koiji su genocid u Srebrenici preživjeli kao djeca. Ovi su predmeti uvijek dio stalne postavke, i svih putujućih izložbi Muzeja ratnog djetinjstva. U toku jula 2025. godine neki od njih su izloženi u stalnoj postavci Muzeja u Sarajevu, a neki na putujućoj izložbi u Švedskom nacionalnom muzeju avijacije u Linkopingu. Prethodnih godina, ove eksponate vidjelo je preko 350.000 ljudi na izložbama Muzeja ratnog djetinjstva od Bosne i Hercegovine do Južne Koreje. Muzej je ovu kolekciju predstavio i kroz veliku digitalnu kampanju s holandskom platformom Humans of Amsterdam koja je u julu 2020. dosegla preko 11 miliona ljudi.

Kolekciju Muzeja citirao je i osnivač MRD, Jasminko Halilović, u autorskom tekstu za ugledni magazin Politico objavljenom pred glasanje o UN rezoluciji o sjećanju na genocid u Srebrenici. U tekstu, Halilović kaže da nas “glasovi iz kolekcije Muzeja ratnog djetinjstva podsjećaju da je okončanje negiranja genocida ne samo naša moralna obaveza, već i preduslov za mirnu budućnost.” 

Muzej ratnog djetinjstva nastavit će koristiti kolekciju o genocidu u Srebrenici iz ugla djece sa svojim međunarodnim partnerima za edukaciju publike i učenika širom svijeta.

U 2020. godini, Muzej ratnog djetinjstva uspostavio je partnerstvo s Memorijalnim centrom Srebrenica s ciljem dokumentovanja iskustava osoba čija su djetinjstva obilježena genocidom u Srebrenici. Ova saradnja predstavlja prvi sistematski pokušaj da se genocid iz 1995. godine zabilježi iz perspektive djece. Nastala zbirka predstavlja vrijedan resurs za razumijevanje kako samih događaja iz 1995. godine, tako i njihovih dugotrajnih posljedica.

U nastavku slijede neke od tih priča.

Moja sestra Jasna

Iako je formalno važila kao demilitarizirana teritorija, u Srebrenici je često bilo granatiranja i pucnjave. 25. maja 1995. godine granata je pala baš iznad naše kuće. Sjećam se ogromne detonacije, buke i zasljepljujuće prašine. Svi smo istrčali napolje. U tom trenutku smo shvatili da moja mlađa sestra Jasna nije među nama. Mama se brzo vratila u kuću da je potraži, a potom ju je plačući iznijela. Jasnu je geler pogodio u glavu i nije preživjela. Ubijena je osam dana prije svog desetog rođendana.  

Ove fotografije su nastale u januaru te iste godine.

Alma, rođena 1982.

Dimije – poklon od brata

Početkom rata ja sam imala 14 godina, i sva odjeća koju sam nosila postala je premala. Imala sam dvije mlađe sestre i dva starija brata koji su u to vrijeme živjeli sa mnom. Jednog dana naišla je neka žena pokraj kuće i prodavala dimije za nekoliko kilograma brašna. Moj brat, Almaz Tursunović, koji je tada imao 17 godina, odlučio je da mi ih kupi. Nakon prvog pranja dimija, granata je pala pored kuće i izrešetala dimije, a mene ranila u glavu. Brat je nestao kada je pala Srebrenica, a ja sam krenula po “bijelom svijetu”. Dimije su putovale sa mnom u Ameriku, i sada su se ponovo vratile kući, u BiH.

Sadika, rođena 1977.

Igle za pletenje

Ove igle za pletenje je napravio moj tetak koristeći žice od kišobrana. Sa njima sam tokom rata naučila da pletem i to mi je bio vid igre i zanimacije. Sa mamom sam naučila napraviti cvjetić, isplesti šal, i odjeću za svoju lutku “Ćelu”. Tetak nije prešao iz Srebrenice na slobodnu teritoriju i nikada nije pronađen.

Edita, rođena 1984.

Školska fotografija

Ova fotografija je nastala prije rata, kada sam pohađao prvi razred područne osnovne škole u naselju Beširovići. U razredu nas je tada bilo četrdeset i dvoje. 

Tokom genocida u Srebrenici mnogi od mojih školskih drugara su ubijeni. Ovu sliku sam dobio na poklon nakon rata i sačuvao je kao sjećanje na njih i na ljepša vremena.

Ismail, rođena 1978.

Lutka bez oka

Stigli smo u Potočare 11. jula 1995. godine, zajedno sa rijekom ljudi koja se taj dan slila u grad. Vrijeme u Potočarima je prolazilo u gužvi i beznađu. Dvije noći smo proveli na otvorenom, a onda su 13. jula ljudi oko nas odjednom ustali i počeli trčati. Krenuli smo trčećim koracima prema autobusima. Jednom rukom sam se čvrsto primila za mamine dimije, a u drugoj sam držala svoju lutku. Lutka nije imala jedno oko, ali meni je bila najdraža. „Čvrsto se drži za mamu i ne puštaj!“ Činilo se da su u tom trenutku mamine dimije bile kao pupčanica koja je značila moj život.

Uspjeli smo se probiti do zadnjih vrata autobusa. Prolazeći autobusom kroz Bratunac, ljudi su nas pljuvali, gađali kamenjem i psovali. Nedugo zatim autobus se zaustavio. Na zadnja vrata autobusa ušao je mlad, visok vojnik, duge guste brade i kose koja je sezala do ramena. Na sebi je nosio samo vojničke hlače. U jednoj ruci je držao nož, a u drugoj veliku pušku. Povikao je: „Dajte odmah sve zlato, srebro, novac, sve što imate vrijedno kod sebe!“ Svi su šutjeli. Kao da sam sama u autobusu, ustala sam i povikala: „Molim te, uzmi moju lutku, ja nemam ništa osim moje lutke. Ako hoćeš, uzmi moju lutku, hoćeš li?“

Ne sjećam se da li me je vojnik pogledao, samo se sjećam ogromnog straha. Čuli smo vozača autobusa, koji mu je rekao da izađe. Autobus je ponovo krenuo. Mama me je čvrsto grlila, a ja sam grlila svoju lutku. 

Jedno vrijeme sam čuvala lutku, a onda, ne znam u kojem periodu, shvatila sam da sam je izgubila. Imala sam kasnije veće, mnogo ljepše lutke, ali ona je uvijek ostala u sjećanju – lutka bez jednog oka koja mi je spasila život!

Almasa, rođena 1986.

Ove godine je stipendiju dobio Amer Maslo, doktorant na Univerzitet u Sarajevu – Filozofski fakultet, Odsjek za historiju za rad Djetinjstvo u ratnom sukobu: primjer ustanka u Hercegovini i Bosni (1875–1878). Stipendiju je dodijelila Amina Krvavac, direktorica Muzeja ratnog djetinjstva u BiH. 

Djetinjstvo tokom ustanka u Hercegovini i Bosni (1875–1878)

Ovaj projekat istražuje djetinjstvo tokom ustanka u Hercegovini i Bosni (1875–1878), s fokusom na prikupljanje arhivske građe i analizu utjecaja rata na živote djece. Projekt će rezultirati naučnim radom i javnim predavanjem koje poredi iskustva djece u četiri velika rata u BiH. Kroz ovu komparativnu analizu nastoji se razumjeti kako su različiti ratni sukobi oblikovali svakodnevicu djece, te koje su sličnosti i razlike u njihovim iskustvima kroz različite historijske periode.

Stipendija “Lejla Hairlahović-Hušić” nosi ime prerano preminule istraživačice MRD-a, te je namijenjena doktoranticama i doktorantima koji provode istraživanje u oblasti društvenih nauka a ove godine se dodjeljuje četvrti put. Ova stipendija se dodjeljuje u saradnji s Fondacijom “Lejla Hairlahović-Hušić” od 2022. Godine. Prijašnje dobitnice i dobitnike možete pogledati ovdje.

Stipendija “Lejla Hairlahović-Hušić”

Stipendija u iznosu od 3.000 KM dodjeljuje se jednokratno, a namijenjena je doktoranticama i doktorantima koji su državljani Bosne i Hercegovine ili stranim državljanima koji istražuju na prostoru BiH. Pravo prijave imaju oni koji se bave istraživanjima iz oblasti društvenih i humanističkih nauka, uključujući antropologiju, arheologiju, psihologiju, pedagogiju, historiju, sociologiju, lingvistiku, književnost, filozofiju, historiju umjetnosti, pravo, politologiju, žurnalistiku i srodne discipline. Osim kvaliteta prijave i obrazloženja istraživanja, kriterij bodovanja bit će i u kojoj mjeri se istraživanje može povezati sa područjem djelovanja Muzeja ratnog djetinjstva.

Uz kontakt podatke, potrebno je priložiti sljedeće:

• Kratki sažetak ili prijedlog istraživačkog projekta (do 3.000 znakova);

• Profesionalnu biografiju;

• Jednu akademsku preporuku.

Prijave se primaju do 1. maja 2025. na e-mail adresu: info@warchildhood.org. uz obaveznu naznaku “Prijava za stipendiju Lejla Hairlahović-Hušić”. Dosadašnje dobitnice i dobitnike pogledajte ovdje.

Stipendija će biti dodijeljena tokom maja 2025, a odluku o dobitniku ili dobitnici donosi stručni žiri koji imenuje Muzej ratnog djetinjstva. Stipendista/stipendistkinja neće imati obavezu pravdanja troškova, ali će biti dužan/dužna dostaviti dokaz o realizovanom istraživanju.

Cijeli poziv za stipendiju dostupan je na ovom linku. Za dodatne informacije zainteresovani se mogu obratiti na istu adresu: info@warchildhood.org.

Sjećanja na prve dane

Probudio me mamin plač. Čula sam je kako govori: “Kijev i Harkiv su granatirani.” Nisam ništa razumjela.

Zašto sam se probudila tako rano?
Zašto se mama oblačila? Odijevala je svoju vojnu uniformu i pakirala ruksak.

Bila sam tako mala. Znala sam da se vodi rat, ali nisam razumjela šta to zapravo znači. Zamišljala sam svoju zemlju pogođenu raketama i to sam prenijela u svoj crtež.

To su moja sjećanja na prve dane.

Sofiia, r. 2013, Zviahel

—

Tigar pidžama

Saznali smo iz vijesti na televiziji da je rat počeo i odmah smo se sakrili iza kauča, u slučaju da se staklo razbije. Gledali smo televiziju s mamom i Rusikom dok tata nije došao s posla. Prvo smo odlučili otići baki, a kasnije u Njemačku.

Išli smo vozom, a zatim autobusom. Sjećam se kako smo noću prelazili granicu, držeći se za deku da se ne izgubimo. Prije nego što smo stigli do granice, zaspala sam i neko me morao nositi!

Ovo je moja pidžama s Tigrom, koju sam nosila na tom putu. Sada mi je premala.

Kateryna, r. 2017, Harkov

—

Na punjaču 24/7

Kharkiv se nalazi četrdeset kilometara od granice s Rusijom, i naša je pozicija bila ranjiva. Vojnim vozilima ne bi trebalo puno vremena da stignu do grada.

Znala sam da se bilo šta može dogoditi. Na početku sveopće invazije, ono što me smirivalo bilo je ostati povezana s ostatkom svijeta. To mi je davalo neki (vjerovatno zamišljeni) osjećaj kontrole nad situacijom.

Trećeg dana isključili su struju i nije je bilo satima. Kada nestane struje, prestaju raditi i voda i grijanje. Najgore je bilo to što nismo imali način za komunikaciju niti smo mogli doći do informacija.

Kad je struja nestala, zaboravila sam staviti mobitel u avionski način rada. Preko noći mu se baterija skoro ispraznila. Od tada, svaki put kad mi mobitel nije potpuno napunjen, osjetim tjeskobu.

Sve do našeg odlaska iz Kharkiva, moj mobitel bio je na punjaču 24/7. Žrtvovala sam bateriju, ali mi je to na neki način davalo osjećaj smirenosti.

Yelyzaveta, r. 2005., Kharkiv

Raseljeni zmaj

Svidjela mi se Poljska, tamo je bilo mnogo finih ljudi. Vidjela sam kako učiteljice vode djecu po Krakowu i pričaju im o narodnoj kulturi i spomenicima.

Ova igračka je simbol grada. U Krakowu ima more suvenirnica, i u svakoj je bilo ovakvih zmajeva. Prije odlaska u Englesku provodila sam skoro sve vrijeme s ovim zmajem.

Po povratku u Kijev otišli smo u prodavnicu i u automatu za igračke nalazio se zmaj identičan ovom. Tad sam shvatila da je i jedan od zmajeva prešao put od Krakowa do Kijeva.

Arina, r. 2013., Ukrajina

Prije nego što je rat došao u Srebrenicu, bili smo tipična jugoslovenska porodica. Moji roditelji su radili, brat i ja smo išli u školu, a odmore smo provodili na Jadranskom moru. Bio je to period mira, bratstva i jedinstva. Sve se naglo promijenilo u aprilu 1992. godine, kada su moji roditelji odlučili da zbog svoje sigurnosti moramo napustiti dom i krenuti kod rodbine u Tuzlu.

Imala sam skoro deset godina, ali nikada neću zaboraviti strah u očima svojih roditelja dok su nas na svakom koraku zaustavljale paravojne snage agresora i osjećaj olakšanja kada smo stigli na slobodnu teritoriju. Iako protiv svoje volje, započeli smo novi život u Tuzli.

Bez obzira na to što smo živjeli u nekom tuđem stanu, uz granatiranje i bez vode i struje, naš izvor snage bila je činjenica da smo zajedno. To se promijenilo u maju 1995. godine, kada je otac dobio naredbu da se helikopterom vrati u Srebrenicu – „sigurnu zonu“, grad pod opsadom. Tog dana smo ručali zajedno, zagrlio me je, ispušio cigaretu sa bratom i poljubio mamu. Zatim je otišao. Mama i ja smo mu mahale s balkona, a brat ga je ispratio.

Otac je poginuo prilikom pada helikoptera 7. maja 1995. godine. Nije uspio pomoći svojoj Srebrenici. Nije uspio doći do svog grada, svoje majke i oca nakon tri godine razdvojenosti. Ove fotografije su podsjetnik na mnoge lijepe trenutke koje smo proveli zajedno.

Lejla, r.1982., Bosna i Hercegovina

 

Moj plavi jastuk

U ovom dnevniku sam zapisala sve čega se sjećam o Siriji. Ranije bih ga čitala prije spavanja, ali sada u njemu samo bilježim sjećanja.

“U mom selu je zrak lagan, i drveće pleše uz njegov ritam. Miris zemlje dira u dušu i seže sve do zalaska sunca, prenoseći priče i stvari. Ostavila sam svoj jastuk. Da, svoj plavi jastuk. Nekada bih tim jastukom rastjerala umor neprekidne igre, ali se onda desio 27. 7. 2012. godine.

Možda bi se neki iznenadili što nisam nostalgična ni za čim iz svog sela osim za svojim plavim jastukom. Neki ljudi bi pomislili da mi nedostaju djedova kuća i moji školski prijatelji. Žao mi je, ali vas moram razočarati. Ono što mi najviše nedostaje je moj plavi jastuk jer je to jedina stvar koja bi mi mogla pomoći da se osjećam sigurno u izbjeglištvu.”

 

Assil, r. 2005, Sirija

 

Možeš li nas provesti kroz svoj istraživački projekt? Koji su najvažniji ciljevi i pitanja kojima se baviš?

Istražujem temu emotivne pismenosti u polju književnosti u kontekstu obrazovanja. Zanima me mogu li djeca još u periodu osnovne škole čitanjem i analiziranjem književnosti razvijati konkretne, praktične i za život važne vještine. U svome radu zastupam ideju o funkcionalnoj ulozi književnosti koja bi, trebala doprinijeti kvaliteti svakodnevnog dječjeg života. 

Da bih provjerio svoje koncepte i ideje, sproveo sam istraživanje među učenicima petog, sedmog i devetog razreda u tri sarajevske osnovne škole. S jednom grupom sam jedno polugodište, jednom sedmično, radio na čitanju i analizi književnih djela iz bh. književnosti za djecu, s ciljem razvijanja emotivnih vještina. Ključni cilj istraživanja je utvrditi može li književnost pomoći u razvoju ovih vještina. Rezultati koje smo dobili, zajedno s kolegicama s Odsjeka za psihologiju, prof. dr. Maidom Koso-Drljević i dr. Delilom Lisicom, pokazali su da su djeca iz ove grupe nakon četiri mjeseca bila vještija u tri od pet vještina emotivne pismenosti, što je ohrabrujuće.

Kako je stipendija „Lejla Hairlahović-Hušić“ podržala tvoje istraživanje?

Muzej ratnog djetinjstva i Fondacija Lejla Hairlahović-Hušić su jedni od rijetkih koji su do sada prepoznali važnost ovakvog istraživanja, pa su ga odlučili i finansijski podržati. Naučni rad je dosta osamljenički i frustrirajući posao. Zahtijeva dosta vremena i odricanja. Tako je stipendija podržala moje istraživanje ponajviše u smislu lične motivacije da se bavim ovom temom i kada postane komplicirano, a to se često dešava. Zato doktoralno istraživanje, s razlogom, traje između četiri i šest godina. Stipendija mi je, osim motivacije, bila znak i velika radost da i drugi ljudi, van mog užeg akademskog kruga, prepoznaju važnost ove teme i mog naučnog pristupa istoj.

Na koji način će rad na ovome istraživanju doprinijeti polju obrazovanja u Bosni i Hercegovini i šire?

O tome je u ovom trenutku teško govoriti, pogotovo ako smo svjesni svih nedaća i loše postavljenih praksi u bh. obrazovanju. Nadam se da će ovo barem ohrabriti nastavnike i nastavnice književnosti da koriste književnost za razvijanje emotivnih vještina učenika, koje, prema istraživanjima, pozitivno utiču na međuvršnjačke odnose, učenje, mentalno zdravlje i rješavanje problema poput nasilja, upotrebe psihoaktivnih supstanci i maloljetničkih trudnoća, dok se ne dese veće sistemske promjene u obrazovanju.

Idealno, volio bih kada bi moj rad ukazao i u širem društvenom kontekstu potaknuo dijalog  o konkretnim načinima uvođenja programa za emotivno i socijalno opismenjavanje djece u školama u Bosni i Hercegovini, kakvi se već desetljećima primjenjuju u drugim školskim sistemima širom svijeta.  

Koji savjet bi dao budućim studentima i studenticama koji apliciraju za ovu stipendiju ili onima koji su zainteresovani za slične istraživačke teme?

Onima koji se prijavljuju za stipendiju da budu što jasniji, koncizniji i jednostavniji prilikom prezentiranja ideje vlastitog istraživačkog rada. Ako svoje istraživanje ne možete sažeti na svega jednu stranicu, možda se vama samima tu još neke stvari nisu iskristalizirale, što znači da trebate posvetiti još vremena ključnim stvarima.

Za one koji su zainteresirani za teme emocija u književnosti, emotivne pismenosti ili razvijanja nekih drugih praktičnih vještina čitanjem i analiziranjem književnosti, pozivam ih u sobu 196 na Filozofskom fakultetu ili moje društvene mreže da skupa razgovaramo i promišljamo.

Stipendija „Lejla Hairlahović-Hušić“ dodjeljuje se doktorantima i doktoranticama koji su državljani Bosne i Hercegovine ili stranim državljanima/kama koji provode istraživanje u Bosni i Hercegovini. Pravo na prijavu imaju studenti i studentice iz različitih akademskih oblasti poput antropologije, arheologije, historije, historije umjetnosti, novinarstva, prava, lingvistike, književnosti, pedagogije, filozofije, politologije, psihologije i sociologije.

Sve dodatne informacije o stipendiji bit će dostupne na našoj službenoj web stranici i društvenim mrežama.

Ovaj intervju je uređen radi dužine i jasnoće.

Prije dvije godine Beatrice Sofia Urso posjetila je Sarajevo i Muzej ratnog djetinjstva  prvi put, i to iskustvo je na nju ostavilo trajan utisak. “Bila sam u Sarajevu nekoliko dana i posjetila Muzej ratnog djetinjstva. Budući da se moj diplomski rad fokusira na prava djece u konfliktnim i postkonfliktnim društvima, izložba me impresionirala. Vrlo je drugačija od svih drugih mjesta koja obično posjećujem, poput muzeja umjetnosti ili muzeja savremene umjetnosti,” objašnjava Beatrice.

Inspirisana ovim iskustvom, Beatrice je počela razmišljati o obavljanju prakse u MRD-u. “Palo mi je na pamet da bi praksa u Muzeju mogla poboljšati moje razumijevanje onoga na što želim da se fokusiram u svojim studijama,” dodaje ona. Beatrice je kontaktirala Muzej i ponuđena joj je studentska praksa.

Praksa u Muzeju ratnog djetinjstva

Tokom dvomjesečne prakse, Beatrice je radila u muzejskom arhivu. “Rad u arhivu bio je neprocjenjivo iskustvo. Dodirivanje stvarnog predmeta koji je pripadao djetetu koje je odraslo tokom rata budi više empatije i poštovanja nego, recimo, dodirivanje Mona Lisinog portreta,” kaže Beatrice.

Prije vremena provedenog u MRD-u, njeno razumijevanje rata bilo je oblikovano idealiziranim, gotovo romantiziranim prikazom koji se često vidi u filmovima. “Vojnik koji se vraća iz dalekog rata, ljubi svoju ženu kod kuće. Ali kada sam ušla u MRD, shvatila sam šta rat zaista jeste i koliko trebam biti zahvalna za sve što imam. Rad u MRD-u zaista je promijenio moju perspektivu života.”

Nakon povratka u Italiju, Beatrice je nastavila svoje studije, noseći sa sobom ne samo bogata iskustva iz Sarajeva već i dragocjen recept za bosansku pitu. I iako je trenutno napustila grad i Muzej, Beatrice je sigurna da ovo nije konačan oproštaj.

Ako ste zainteresovani za praksu u Muzeju ratnog djetinjstva, molimo kontaktirajte nas na internship@warchildhoodmuseum.org za više informacija.

Razvoj CMS-a radi djelotvornijeg upravljanja aktivnostima MRD-a

Muzej ratnog djetinjstva broji skoro 6000 eksponata u svojoj arhivi iz osamnaest, što minulih što aktuelnih, konflikata iz cijelog svijeta. Osim što ih redovito izlaže putem svoje postavke u Sarajevu, te na brojnim putujućim izložbama po svijetu, Muzej ima i online bazu (CMS) u kojoj se nalaze svi podaci o njima. Možeš li nam reći kako je nastajala baza i kome je sve namijenjena?

Ideja stvaranja sveobuhvatnog Sistema za upravljanjem kolekcijom (CMS) za dugoročan je projekat muzeja. Od svog osnutka, MRD je pažljivo bilježio učesnike kolekcije njihove priče i predmete, usmena svjedočenja i druge povezane podatke. U početku su ovi podaci čuvani u zasebnim datotekama. Iako je ova metoda bila pouzdana i sigurna, nedostajao joj je sistematičan i centralizirani pristup. Kako je muzej rastao, postalo je jasno da je potreban  jedan učinkovitiji način za bilježenje, upravljanje, praćenje i pristup podacima. Praktična potreba za djelotvornijim upravljanjem podacima, u kombinaciji sa željom za stvaranjem sveobuhvatne platforme, dovela je do razvoja CMS-a.

Kako bi postigli ovaj cilj, 2020. godine, muzej se udružio sa bh. kompanijom New Technologies Group (NTG). Zajedno smo stvorili prilagođenu bazu podataka izrađenu prema specifičnim potrebama muzeja. S obzirom na veliki opseg aktivnosti MRD-a i odlučnost da imamo najbolji mogući CMS koji će zadovoljiti te potrebe, bilo je ključno da kreiramo posebnu bazu, a ne da koristimo neki postojeći software.

Trenutno, primarni korisnici CMS-a su uposlenici MRD-a, koji bazu koriste za upravljanje arhivom i drugim muzejskim aktivnostima – izložbama, edukativnim programima i istraživačkim projektima. Pored toga, naši bliski saradnici, te projektni partneri također po potrebi mogu dobiti pristup podacima pohranjenim u CMS-u, te tako doprinijeti specifičnim i aktivnostima.

Dakle, iako CMS trenutno prvenstveno koriste timu MRD-a, on je od početka dizajniran kao budući resurs za vanjske istraživače i edukativne programe. Opsežne i detaljne informacije pohranjene u njemu pružaju vrlo važne uvide onima koji proučavaju utjecaj rata na djecu. Stoga je naš cilj osigurati da su kompleksna iskustva djece pogođene oružanim sukobima sačuvana i dostupna. Naš CMS dakle ne podržava samo unutrašnje procese i aktivnosti muzeja, već će također služiti kao centralizirani resurs za istraživanje i učenje. Ovo ispunjava misiju muzeja da dokumentira i sačuva iskustva djece pogođene sukobima, dok istovremeno doprinosi istraživačkim i obrazovnim naporima.

CMS je dostupan istraživačima, znanstvenicima i studentima

Pored priča, detaljnih podataka o eksponatima, te izložbama MRD-a, baza sadrži i informacije o više od 250 audio svjedočenjima učesnika i učesnica. Hoće li i oni biti dostupni istraživačima iz cijelog svijeta?

Usmena svjedočenja se prvenstveno bilježe u formatu video snimaka. Oni se potom transkribiraju i uređuju na izvornom jeziku. Svaki dio transkripta označava se ključnim riječima i selektira prema odgovarajućim temama. 

Trenutno radimo na unosu transkripata i njihovih oznaka u CMS, te razvijamo napredne funkcije pretraživanja za njih. To će omogućiti korisnicima da vrše pretraživanja po različitim parametrima, specifičnim oznakama i ključnim riječima. Sve te funkcije će u budućnosti omogućiti istraživačima da efikasno pretražuju transkripte prema potrebama vlastitih istraživanja. 

Hoće li oni imati direktan pristup bazi? Kakva će biti procedura? 

Kao što sam već spomenula, jedan od naših ciljeva je učiniti CMS dostupnim vanjskim istraživačima, znanstvenicima, studentima i drugima koji proučavaju teme koje muzej dokumentuje. Trenutno naš istraživački tim upravlja zahtjevima za pristup bazi, putem strukturirane procedure koja uključuje i potpisivanje Ugovora o pristupu, a kako bi se ispoštovala naša politika dokumentovanja svjedočenja. 

Iako bi slična procedura trebala ostati na snazi i u budućnosti, planiramo izraditi direktniji pristup dijelovima naše arhive, te je dodatno prilagoditi potrebama istraživača. Korisnici će moći izravno istraživati i pregledavati određene materijale iz naše opsežne baze podataka, bez obzira na to jesu li njihovi interesi široki ili vrlo specifični. Napredne mogućnosti pretraživanja omogućit će im da lako pronađu relevantna svjedočanstva, priče i predmete. Ovaj pojednostavljeni proces značajno će unaprijediti dijeljenje sadržaja s korisnicima. 

Jednostavnije upravljanje kolekcijama, istraživanjima, edukacijskim programima i izložbama

Bazu je moguće pretraživati putem brojnih parametara. Jesu li oni već bili razvijeni unutar metodologije MRD-a, ili su neki od njih posebno osmišljavani za potrebe jedne ovakve platforme?

Prije svega, važno je istaknuti da CMS nije samo siguran i učinkovit način pohrane podataka. On uključuje više parametara koji pojednostavljuju različite aspekte našeg rada, uključujući upravljanje kolekcijama, istraživanje, edukaciju i kuriranje.

Primjer za to je napredna funkcija pretraživanja koja povezuje sve glavne kategorije informacija MRD-a: učesnike kolekcije, priče, predmete i usmena svjedočenja. Ona omogućava pretraživanje na temelju različitih parametara, pružajući korisnicima mogućnost da pronađu opće i vrlo specifične informacije. Recimo, ako neko želi vidjeti sve plastične igračke i za njih vezane priče, iz perioda provedenog u podrumu ili skloništu tokom rata, koje su pripadale učesnicama kolekcije iz Bosne i Hercegovine uzrasta od 10 i 13 godina, CMS može pružiti ove rezultate u nekoliko klikova.

Mnogi od tih parametra već su bili dio metodologije MR-a, uključujući kategorije koje definiraju sadržaj priča, vrste predmeta (npr. igračka, pismo, fotografija) i materijale predmeta (npr. plastika, metal, tekstil), i druge. Međutim, prije razvoja našem CMS-a, sve te podatke nije bilo moguće pretraživati na tako efikasan način. 

Ali, kako smo nastavili usavršavati CMS, ukazala se potreba i za kreiranjem novih parametara. Na primjer, uveli smo parametar “ograničeno korištenje”, kako bismo označili materijala sa specifičnim zahtjevima ili razinama anonimnosti učesnika i učesnica kolekcije. Dodavanjem tog parametra dodatno smo im obezbijedili zaštitu privatnosti. Novi parametar je i “oblik predmeta” koji nam pomaže da razlikujemo 

2D i 3D predmete, što je ključno za kreiranje izložbi. Sada imamo i vrlo specifičan kod kojim obilježavamo gdje se naš predmet nalazi, od najopćenitijeg parametra (npr. u kojoj od država u kojima MRD ima svoje urede), pa sve do specifičnih detalja (npr. u kojoj tačno ladici ili mapi je pohranjen). 

Nadalje, čak i postojeće kategorije se neprestano proširuju kako bi se prilagodile novom sadržaju. Usvajamo ovaj dinamičan pristup kako bismo osigurali da naš CMS ostane jednostavan za korištenje i prilagodljiv različitim potrebama našeg rad.

U CMS se trenutno nalaze priče i svjedočenja na 19 svjetskih jezika

Sadržaj u CMS-u je višejezičan. Trenutno se u njemu nalaze priče i svjedočenja na 19 svjetskih jezika. Mnoge od njih su već prevedene na nekoliko jezika. Kakvi su planovi? Na kojim sve jezicima će biti dostupne sve priče i svjedočenja?

Radni jezik CMS-a je engleski, što osigurava njegovu univerzalnosti i upotrebljivost. Ali da, veliki dio sadržaja je višejezičan. Usmena svjedočenja se snimaju i transkribiraju na lokalnim jezicima učesnika i učesnica kolekcije. Ovi transkripti se zatim prevode na engleski, a često i na dodatne jezike po potrebi.

Slično tome, priče prikupljene na izvornim jezicima prevode se na engleski i druge jezike prema potrebi. Na primjer, određene priče su prevedene na rumunjski za privremenu izložbu u Bukureštu, a na nizozemski i albanski za izložbe koje smo imali u Nizozemskoj i na Kosovu. Naša stalna izložba u Sarajevu uključuje prijevode izloženih priča i na jezike poput kineskog i talijanskog zbog posjetilaca. Svi ovi višejezični zapisi su pohranjeni u CMS-u.

Stoga će broj dostupnih jezika u budućnosti ovisiti o našim tekućim projektima i potrebama. S ekspanzijom našeg rada, očekujemo dodavanje i drugih jezika u CMS kako bismo osigurali dostupnost i doseg našeg sadržaja.

Kao što si već istaknula CMS se stalno širi i razvija. Možeš li navesti još neke primjere u kojim će se sve pravcima razvijati u budućnosti?

Da, CMS je dinamična i evoluirajuća platforma. U početku nismo predvidjeli mnoge napredne karakteristike koje sada posjeduje. Osim pripreme CMS-a za vanjski pristup, planiramo ga nastaviti unapređivati dodavanjem novih karakteristika. Iako je CMS već visoko funkcionalan, prednost sistema po mjeri, upravo je sposobnost rasta, prilagodbe i proširenja prema potrebama MRD-a i njegovoj dinamici rada.

Naš smjer je kontinuirano procjenjivanje naših potreba i integriranje novih karakteristika u skladu s njima, te istovremeno eksperimentiranje s inovativnim rješenjima. Na primjer, jedna ideja je razviti specifičnu karakteristiku za izložbe koja bi  pomogla kustosima u njihovom kreiranju prema specifičnim zahtjevima.

Zadnje, ali ne manje važno, naš stalni prioritet je kibernetička sigurnost. Kako bismo implementirali napredne mjere zaštite privatnosti, angažiramo i stručnjake za reviziju cijelog sistema. 

Sve u svemu, CMS je centralno mjesto za mnoge aktivnosti MRD-a, uključujući upravljanje kolekcijama, istraživanje, obrazovanje i kuriranje izložbi. S obzirom na njegovu važnost, posvećeni smo njegovom kontinuiranom razvoju, čineći ga sve vrijednim alatom za sve naše aktivnosti.