Za djecu koja odrastaju tokom rata i sukoba, sjećanja na školu često su isprepletena s neizvjesnošću i prekidima svakodnevnog života. Ipak, u tim sjećanjima ostaju i učitelji koji su pružali podršku, stvarali trenutke normalnosti, prenosili znanje u izuzetno teškim okolnostima ili jednostavno bili prisutni u vremenu kada se toliko toga mijenjalo.

U kolekciji Muzeja ratnog djetinjstva nalaze se brojne priče u kojima učitelji zauzimaju posebno mjesto – ponekad su u središtu sjećanja, a ponekad dio naizgled malog trenutka koji je dijete zapamtilo godinama.

Povodom Svjetskog dana učitelja dijelimo neke od tih priča i prisjećamo se nastavnika koji su postali važan dio djetinjstava obilježenih ratom.

Ispraćaj

Nastava osnovne škole Skender Kulenović, gdje sam pohađala drugi razred, održavala se u neuslovnom prostoru jedne stambene zgrade koji je naša učiteljica Elvedina Fazlić silnim naporima učinila najljepšom učionicom koju smo mogli zamisliti.

Ova fotografija nastala je 1995. godine, ispred ulaza u kojem se održavala nastava. Učiteljica i drugovi i drugarice iz razreda su me ovom fotografijom i simboličnim pismom ispratili u drugu školu i drugi dio grada.

Azra, r. 1987.

Bosna i Hercegovina

Prva, crvena knjižica

Kada je počeo rat, “prisilno” sam završila prvi razred osnovne škole. Kao prava “štreberica”, naravno, imala sam sve petice i pohvalu Nastavničkog vijeća u svojoj lijepoj crvenoj knjižici. Raspust je prošao, a rat je još uvijek trajao. U drugi razred sam krenula u improviziranoj učionici u nekom bivšem bilijar-klubu. Improvizirana škola, učionice – i improvizirana, papirna knjižica. Na kraju godine sam hodala sa svojom lijepom crvenom knjižicom i molila da mi u nju upišu ocjene, ali to nije bilo moguće! Dobili smo male, tužne, papirne knjižice koje izgledaju kao iskinuta dvolisnica iz moje prave knjižice! To se nastavilo i u trećem, četvrtom, petom razredu. Iako je škola imala svoju “zvaničnu” knjižicu, ja sam svojim “švrakopisom” nastavila upisivati ocjene u svoju pravu, crvenu knjižicu, kako bi sve bilo na jednom mjestu. Držalo me je to do četvrtog razreda. Pošto sam u međuvremenu izgubila knjižicu za drugi razred, moja crvena, prava knjižica čuva uspomenu na jedinu zaključnu četvorku koju sam imala u osam godina školovanja. Drugi razred, improvizirana učionica, učitelj me pita tablicu množenja: “Koliko je 9×9?” Kažem “89”, pa ispravljam na “87”, i na kraju na “81”. Već je bilo kasno. “Sjedi, četiri!”

Merima, r. 1984.

Bosna i Hercegovina

Čudotvorna medaljica

U šestom razredu nastavnica historije nam je ispričala priču o ukazanju Djevice Marije sestri Katarini Labouré u Parizu. Djevica je Katarini dala jasne upute kako da iskuje medaljicu i rekla joj da će svako ko je nosi oko vrata biti zaštićen. U to vrijeme moj rodni grad Bejrut bio je zahvaćen građanskim ratom. 

Vjerujući u zaštitničku moć medaljice, došla sam kući i zamolila mamu da i meni nabavi jednu. Na kraju je našla ovu srebrenu verziju i poklonila mi je. Od tada sam je stalno nosila. Bila je uz mene tokom brojnih odlazaka u skloništa, propuštenih školskih dana i izgubljenih tinejdžerskih iskustava. 

Kroz godine sam mnogim prijateljima, prijateljicama i članovima porodice poklonila čudotvorne medaljice. Ovu prvu sam sačuvala kao simbol vjere, nade i otpornosti, a sada je svoj novi dom pronašla u Muzeju ratnog djetinjstva. 

Lina, r. 1976.

Liban

Pohvala

Za vrijeme jakog granatiranja, komšija nas je odveo u svoju kuću. Tu smo ostali dva dana. Nakon toga smo se preselili u djedovu kuću u kampu u Libanu. Sada živimo u šatoru.

Ovo je prva Pohvala koju sam ikada primila. Dobila sam je nakon završetka polugodišta jer sam imala dobre ocjene. Mnogo mi znači. Moj mlađi brat ju je poderao. Kada sam rekla učiteljici šta se desilo, dala mi je novu Pohvalu. Sviđaju mi se nastavnici u školi jer su ni, a i škola je jako šarena.

Kada god mi je trebalo da se na trenutak osjetim ponosnom ili da ohrabrim sebe da uradim nešto teško, samo bih izvadila ovu Pohvalu iz ladice i pogledala je. Ona bi mi dala snagu.

Maha, r. 2004

Sirija

Najmlađa polaznica Centra za strane jezike

Ni tokom rata nismo propuštali školu. Za vrijeme jednog od školskih časova granata je pala u blizini naše učionice. Geleri su polupali prozore, raspršeno staklo su zaustavile zavjese, a ispisana tabla bila je izbušena gelerima. Mi djeca smo spustili glave na stolove i nepomično čekali. Kada se prašina slegla, profesorica je samo rekla: “Prošlo je, nastavljamo!” Uzela je kredu, obrisala gelerima izbušenu tablu i nastavila pisati.

Pored škole, imali smo i vannastavne aktivnosti. Ja sam tako sa dvanaest godina postala najmlađa polaznica sarajevskog Centra za strane jezike na Obali. Bio je to najstariji centar za učenje stranih jezika, koji je nastavio raditi i tokom rata. Zahvaljujući tom kursu i velikom afinitetu prema jezicima, danas radim kao freelance prevoditeljica engleskog jezika.

Naida, r. 1981.

Bosna i Hercegovina

Oružani sukob koji u Kolumbiji traje decenijama mijenjao je svoje oblike i ostavio posljedice na generacije djece i porodica širom zemlje. Kroz rad u Kolumbiji, MRD prikuplja lične priče i predmete koji govore o odrastanju u različitim periodima od 1948. godine do danas – od pojave gerilskih pokreta i perioda obilježenog djelovanjem narkokartela, preko širenja paravojnog nasilja, do mirovnog sporazuma i sukoba posljednjih godina.

„Svake godine nastavljamo razvijati naše istraživačke aktivnosti kako bismo u kolekciju uključili što više različitih priča. Iako je svaki sukob drugačiji, postoje zajedničke niti u načinu na koji rat utječe na djetinjstvo, bez obzira na vrijeme i mjesto. Uključivanje priča iz Kolumbije važno je za misiju MRD-a i naše nastojanje da se čuju iskustva što većeg broja djece pogođene ratom“, rekla je Aynura Akbaš, menadžerica za istraživačke aktivnosti Muzeja ratnog djetinjstva.

Dokumentovanje iskustava širom Kolumbije

U julu je Monroy proveo terensko istraživanje u Barrancabermeji, gdje je dokumentovao iskustva ljudi koji su kao djeca bili prisilno regrutovani u gerilske grupe. Tokom boravka posjetio je i Kuću sjećanja i ljudskih prava žena, organizaciju koja je dugi niz godina posvećena zaštiti ljudskih prava, kulturi sjećanja i iskustvima žena pogođenih nasiljem.

„Ove priče pružaju uvid u neke od problema koji se nalaze u pozadini kolumbijskog oružanog sukoba i mogu doprinijeti nastojanjima da se spriječi ponavljanje nasilja u društvu“, rekao je Monroy.

Istraživački proces osmišljen je tako da učesnicima omogući da svoja iskustva podijele na način koji njima odgovara, uz razumijevanje da su sjećanja na rat i sukob duboko lična i da ne postoji samo jedan način da se govori o djetinjstvu obilježenom ratom.

„Kolumbijska kolekcija Muzeja objedinjuje lične priče i predmete povezane s djetinjstvima obilježenim oružanim sukobom, od 1948. godine do danas. Svaka priča donosi ličnu perspektivu o tome kako je oružani sukob oblikovao djetinjstvo u Kolumbiji“, kaže Aynura Akbaš, menadžerica za istraživanje Muzeja ratnog djetinjstva.

Prostor za priče djece i mladih

Krajem jula MRD je podržao organizaciju radionice u Bogoti za djecu i mlade čiji su članovi porodica bili oteti od strane gerilskih grupa. Kroz različite umjetničke metode, učesnici su imali priliku istražiti i izraziti vlastita iskustva na način koji im je najviše odgovarao. Neki od njih odlučili su s Muzejom podijeliti svoje priče i lične predmete i tako postali dio rastuće kolumbijske kolekcije MRD-a.

Radionica se temelji na jednom od važnih principa istraživačke i dokumentacijske metodologije MRD-a: djeca i mladi trebaju imati mogućnost da sami odluče da li, kada i na koji način žele podijeliti svoja iskustva. Predmeti, crteži, fotografije, sjećanja i lične priče mogu pružiti različite načine izražavanja iskustava koja je ponekad teško prenijeti kroz konvencionalne oblike svjedočenja.

Rad u Kolumbiji dio je šire posvećenosti Muzeja ratnog djetinjstva očuvanju glasova i iskustava djece pogođene oružanim sukobima širom svijeta. Kako se kolumbijska kolekcija bude širila, Muzej će nastojati zabilježiti raznolikost i složenost ovih iskustava, uz poštovanje dostojanstva svakog učesnika i njegovog prava da sam odluči kako će ispričati svoju priču.

Neke od njih pročitajte u nastavku.

Kolekcija omota

Želio sam sačuvati uspomenu na pojavu koja je u Jugoslaviji bila sasvim nova – humanitarnu pomoć. Tada smo se svi tome smijali misleći: ma daj, u ponedjeljak je sve po starom, i baš zbog toga sam sačuvao prvu konzervu. No, ta krizna situacija nije prestala u ponedjeljak, uslijedile su nove konzerve i uskoro smo konzumirali stvari koje nikada prije nisu postojale u Jugoslaviji. To je bio odličan povod da se svi ti omoti sačuvaju.

U jednom trenutku pojavilo se pitanje do kada planiram skupljati kolekciju. Tada sam odlučio skupljati je ili dok ne uđem sa njom u Guinnessovu knjigu rekorda, ili dok rat ne završi i pomoć ne prestane stizati. Zahvaljujući novinarima koji su posjetili Sarajevo poslao sam pismo Guinnessu. Čekajući da dobijem odgovor od njih, nastavio sam skupljati omote, i iako je kolekcija uvrštena u knjigu rekorda, broj omota u kolekciji je za nekoliko stotina veći od broja navedenog u rekordu.

Mi smo u Sarajevu podigli i spomenik Icaru, a malo ko se sjeća da su postojale tri različite konzerve. Zbog takvih detalja skupljanje se pokazalo i dobrim načinom očuvanja sjećanja na to vrijeme.

Filip, r. 1981.

Bosna i Hercegovina

Čarobni štapić

Čarobni štapić je stigao skupa sa svojim šarenim prijateljima u novogodišnjim paketićima koje nam je podijelila jedna od tada aktivnih humanitarnih organizacija. Novogodišnji program je uključivao i predstavu. Kao član dramske sekcije u školi, učestvovala sam u stvaranju i izvođenju ove predstave. Sva djeca su dobila po jedan čarobni štapić: nadali smo se da uz dječije “abrakadabra” ovaj štapić može učiniti da rat prestane.

Nažalost, prošlo je još mnogo vremena prije nego što se rat završio. Štapić sam čuvala i povremeno posuđivala drugoj, manjoj djeci, da zamišljaju neke nove želje, uz čvrsto obećanje da mora biti vraćen vlasnici.

Denisa, r. 1981.

Bosna i Hercegovina

Pisma za prvačiće

Tokom opsade Sarajeva školske časove smo slušali u improviziranim podrumskim učionicama. Kao prvačićima su nam jednom prilikom podijelili paketiće humanitarne pomoći u kojima su osim igračaka bila i pisma naših vršnjaka iz drugih zemalja. 

Ja sam svoja sačuvala do danas jer su me podsjećala na divan osjećaj da i u najtežim vremenima neko daleko misli na nas.

Alma, r. 1988.

Bosna i Hercegovina

Kutija za igru

Ovu kutiju sam dobila početkom 1999. godine od jedne engleske humanitarne organizacije. Kada je počelo bombardovanje SR Jugoslavije, i kada su se iste te godine prvi put začule sirene, nju sam prvu ponela u podrum. Igrala sam se sa stvarima iz kutije tokom svih 78 dana bombardovanja.  Vreme u podrumu sam provodila sa mamom i mlađim bratom, dok je tata radio u vojsci i često bio na vojnom aerodromu. Kada god bi tata bio kod kuće, čitali bismo Zabavnik ili igrali igrice iz ove kutije. Tokom vremena provedenog u podrumu otkrila sam i knjige i stripove. Ovi predmeti su mi pružali zabavu i utehu, a danas me podsećaju na opasnost i strah koje sam osećala.

Maja, r. 1990.

Srbija

Nagrada za važan zadatak

Povremeno smo primali humanitarnu pomoć u hrani, a dijelila se po broju “glava“ u kućanstvu kao jedinici mjere. Moja porodica je tako primala jedan hljeb i jedan okrajak. Hljeb se dijelio blizu nanine zgrade, na mjestu koje je bilo skriveno od granatiranja, pa je nama djeci bilo dopušteno izlaziti i stajati u redu za hljeb.  

Jedne prilike sam, čekajući u redu, dobila “važan zadatak” da pređem iza pulta i pomognem predstavnicima mjesne zajednice u rezanju i podjeli hljeba. Za dobro urađen zadatak zaradila sam dva hljeba i 10 dinara. Tih 10 dinara nikada nisam potrošila, a uz njih je ostala sačuvana i ova kartica racionalnog snabdijevanja hljebom.

Naida, r. 1981.

Bosna i Hercegovina

Poruke Crvenog krsta

Kako sam u sedmom razredu bila prisiljena napustiti Ilidžu, svoju školu i prijatelje koji su ostali „s druge strane“, žudjela sam da uspostavim kontakt s njima. Sasvim slučajno sam saznala da je moguće pisati poruke preko Crvenog krsta i da one stvarno putuju.

Prve poruke sam poslala krajem 1993. ne vjerujući u potpunosti da će stići na željene adrese. Kada sam dobila odgovore, skakala sam od sreće! Danas me sadržaj tih pisama razveseli i nasmije. Uglavnom smo jedni drugima pričali o svakodnevnici, o tome kako izgledamo, šta slušamo, šta jedemo. Iako je i rat bio dio te svakodnevnice, rijetko smo ga spominjali.

Alma, r. 1978.Bosna i Hercegovina

Hrana bez okusa

Moji prijatelji Ziyad, Mousa i ja odrasli smo zajedno u istom susjedstvu u Gazi. Poslije škole uvijek smo provodili vrijeme jedni kod drugih, jeli zajedno i smijali se. Hrana je bila neizostavan dio našeg prijateljstva. 

Kada je počeo rat, izbjegao sam u Egipat. Ziyad i Mousa su ostali. Preko društvenih mreža sam saznao da su ubijeni. 

Sada, kad god jedem, sjetim se Gaze. Sjetim se svojih prijatelja. Osjećam kao da više ne mogu osjetiti okus hrane a da ne osjetim tugu.

Khalid, r. 2014, Gaza, Palestina

 „Narandža prva, poslije jedanaest mjeseci“

Prijatelj je dobio narandže, koje je podijelio s nama. Naravno, svakoga je zapala po jedna.

Ja sam svoju odnijela kući kako bih je podijelila na nas petero. Još se sjećam te sreće jer je to bila prva narandža koju sam ugledala poslije jedanaest mjeseci. O okusu da ne govorim!

Toliko mi je bila važna da sam jedan komad zalijepila u svoj dnevnik i velikim slovima napisala „NARANDŽA PRVA, POSLIJE JEDANAEST MJESECI“. Još i danas se sjećam njenog okusa.

Medina, r. 1977, Bosna i Hercegovina

Školjke iz Gaze

Prije rata u Gazi, more mi je bilo omiljeno mjesto. Sve svoje slobodno vrijeme provodila sam na moru s prijateljicama. 

Onda je počeo rat. Morali smo napustiti dom i preseliti se kod rodbine u sigurnijem dijelu grada. Živjeli smo svi zajedno u skučenom prostoru, bez privatnosti i bez mjesta gdje bismo mogli udobno spavati. 

Život tamo je bio težak. Kad god bih mogla, pobjegla bih do mora na trenutak mira. Mi djevojke ostajale bismo tamo dok ne bismo ugledale vojne brodove. Onda bismo trčale nazad. 

Na kraju sam s roditeljima izbjegla u Egipat. Moja šira porodica i mnogi prijatelji još uvijek su u Gazi. Svaki dan mislim na njih i na to jesu li na sigurnom. 

Prije nego što smo izbjegli, otišla sam još jednom do mora. Naišao je veliki val i za sobom ostavio gomilu školjki na obali. Prijateljice i ja skupile smo ih što smo više mogle. Ovo su neke od njih.

Lilian, r. 2011, Gaza, Palestina

Najdraža salveta

Moje prijateljice i ja skupljale smo papirne salvete. Pažljivo smo ih čuvale u kartonskim kutijama i redovno razmjenjivale. Najvrednije su bile tzv. “japanske salvete” lijepih šara i od finog papira. Bez obzira na to, meni je najdraža bila salveta “Pamucki”, koju sam brižljivo čuvala i nisam željela da je zamijenim ni za koju drugu salvetu, pa ni japansku. Iako je na kraju bila gotovo potpuno uništena, odlučila sam da je sačuvam kao uspomenu na višesatna druženja sa mojim prijateljicama iz kvarta u hladnim podrumima i haustorima zgrada.

Emina, r. 1985, Bosna i Hercegovina

Kao koordinator bosanskohercegovačkog dijela istraživačkog klastera u okviru SCVN projekta, Muzej ratnog djetinjstva moderirao je razgovore između Furmark i Salihović, ujedno učesnice u kolekciji Muzeja, te osigurao da glas preživjele ostane u središtu cjelokupnog kreativnog procesa.

Ovaj članak donosi priču o tome kako je ta saradnja nastala i šta je značila kako za preživjelu koja je podijelila svoje iskustvo, tako i za umjetnicu kojoj je povjeren zadatak da ga pretoči u vizuelnu formu.

Očuvati autentičnost priče

Za Almasu Salihović učešće u projektu značilo je prihvatiti emocionalnu težinu povratka prošlosti kako bi njeno iskustvo bilo sačuvano i razumljivo budućim generacijama.

“Povratak tim sjećanjima nikada nije jednostavan. Svaki razgovor znači ponovno proživljavanje trenutaka koje čovjek pokušava naučiti nositi sa sobom, ali uvijek sam vjerovala da je važnije govoriti, a ne ćutati, jer svjedočenja imaju snagu da sačuvaju istinu.”

Umjesto da priča govori isključivo o nasilju i gubitku, Salihović je željela da grafički roman sačuva ljude, odnose i svakodnevni život koji je postojao prije genocida.

“Najvažnije mi je bilo da priča ostane autentična – da ne govori samo o tragediji moje porodice i gubitku, nego i o mom bratu, njegovoj ličnosti kako ga pamtim, dostojanstvu nas kao preživjelih i snazi da, uprkos svemu, nastavimo dalje. Željela sam da kada ljudi listaju taj roman razumiju i zamisle da iza svake brojke stoji nečiji život, da iza svakog lica zamisle osobu, porodicu i neostvarene i prekinute snove.”

Za Salihović, ovaj projekat pokazuje i jedinstvenu ulogu koju umjetnost može imati uz historijsku dokumentaciju, pomažući čitateljima da se emotivno povežu s pojedinačnim iskustvima.

“Umjetnost ima jedinstvenu sposobnost da približi emociju i ljudsko iskustvo na način koji ponekad činjenice same ne mogu. Historijske činjenice su neupitne i one su temelj našeg razumijevanja prošlosti, ali grafički roman može pomoći da se osjeti ljudska dimenzija tih događaja. Da se suosjećamo kroz podijeljene trenutke.”

Vjeruje da je upravo ta emocionalna povezanost posebno važna za mlađe generacije, koje će se s historijom Srebrenice možda prvi put susresti upravo kroz ovakav format.

“Vjerujem da posebno mlađe generacije kroz ovakav format lakše uspostavljaju vezu s pričom, postavljaju pitanja i razvijaju empatiju. Ako umjetnost može nekoga potaknuti da sazna više o Srebrenici i razumije zašto je važno čuvati istinu, onda ću biti još ponosnija što sam bila dio toga.”

Crtati tuđa sjećanja

Za Anneli Furmark ilustriranje grafičkog romana “Sve dok smo zajedno” značilo je pronalaženje ravnoteže između mašte i odgovornosti.

Pretočiti nečije proživljeno iskustvo u vizuelnu priču značilo je suočiti se i s granicama vlastitog iskustva. Dok je svjedočenje Salihović usmjeravalo svaku stranicu romana, Furmark je morala promišljati kako prikazati emocije i situacije koje sama nikada nije doživjela.

“Kada crtate, neizbježno u crteže unosite vlastita utjelovljena sjećanja na emocije poput gubitka, straha i iscrpljenosti. U mojim crtežima prisutna su i moja iskustva, dok sam iskustva koja nikada nisam proživjela – poput ekstremne gladi – morala zamisliti najbolje što sam mogla.”

Furmark vjeruje da grafički romani imaju jedinstvenu sposobnost da dopru do čitatelja istovremeno kroz riječ i sliku.

“Grafički romani dopiru do vas kroz više od jednog osjetila. Ponekad mislim da su poput pjesme: tekst je jedno, muzika drugo, ali zajedno stvaraju nešto treće. Nešto što ima veću šansu probiti naše psihološke odbrambene mehanizme.”

Upravo ta kombinacija slike i teksta, smatra ona, može stvoriti emocionalnu otvorenost koja ljudima omogućava da se s teškim historijskim temama povežu na način koji drugi mediji ponekad ne mogu.

Saradnja koja mijenja sve uključene

Kreativni proces nije oblikovao samo konačno djelo nego i obje osobe koje su ga stvarale. Dok je Salihović Furmark povjerila svoja sjećanja, Furmark je iz projekta izašla s drugačijim razumijevanjem rata i njegovih dugoročnih posljedica.

“Susret s Almasom i drugim ljudima koje sam upoznala u Bosni bio mi je izuzetno značajan. Upoznala sam ljude koji imaju neposredno iskustvo rata. Jedna od njih je i moja majka, ali zbog vremenske distance njena priča mi je uvijek djelovala apstraktnije. Sada je postala mnogo stvarnija.”

Ova saradnja pokazuje šta je moguće postići kada preživjeli ostanu aktivni učesnici u oblikovanju načina na koji će njihove priče biti ispričane. Umjesto da svjedočenje bude tek izvorni materijal, kreativni proces postao je trajni dijalog o sjećanju, predstavljanju i odgovornosti.

Za Muzej ratnog djetinjstva ovakav pristup predstavlja nastavak posvećenosti očuvanju sjećanja na djetinjstva obilježena ratom na način koji ostaje vjeran proživljenom iskustvu, a istovremeno ga čini dostupnim novim generacijama. Dok grafički roman pronalazi put do čitalaca u različitim zemljama i na različitim jezicima, on sa sobom nosi ne samo sjećanja jedne preživjele nego i poziv na promišljanje o važnosti kulture sjećanja, empatije i odgovornosti koju svaka generacija ima u očuvanju ljudskog dostojanstva.

Kako kaže Salihović, sjećanje nikada nije usmjereno samo prema prošlosti.

“Sjećanje nije nikad potpuno okrenuto prošlosti. Uvijek su to lekcije, kao i iz mnogih knjiga, neki nagovještaj budućnosti. Na mladima je da shvate da je važno da i sami aktivno brane svoju budućnost, bolju, pravedniju i mirniju budućnost.”

Ovo pitanje nalazi se u središtu međunarodnog istraživačkog i umjetničkog projekta Vizuelni narativi usmjereni na preživjele (Survivor-Centred Visual Narratives – SCVN), koji kroz grafičke romane i druge vizuelne forme pripovijedanja dokumentuje iskustva preživjelih genocida i drugih masovnih zločina. Okupljajući preživjele, istraživače, umjetnike i kulturne institucije iz različitih dijelova svijeta, projekt istražuje kako umjetnost može doprinijeti očuvanju svjedočanstava, stavljajući glasove, djelovanje i dobrobit preživjelih u središte kreativnog procesa.

U okviru projekta, Muzej ratnog djetinjstva koordinirao je dio istraživačkog klastera posvećenog ratovima u bivšoj Jugoslaviji, fokusiran na priču Almase Salihović – preživjele genocida u Srebrenici, učesnice u kolekciji Muzeja i glasnogovornice Memorijalnog centra Srebrenica.

Almasa Salihović i Anneli Furmark u razgovoru

Sjećanja na Srebrenicu

Kroz niz razgovora vođenih tokom 2023. i 2024. godine, Almasa je podijelila sjećanja na djetinjstvo u selu Skejići, bijeg svoje porodice u Srebrenicu 1993. godine, život u opkoljenoj enklavi i događaje koji su pratili pad Srebrenice u julu 1995. godine. Umjesto klasičnog intervjua, ovi razgovori postali su temelj zajedničkog kreativnog procesa izgrađenog na povjerenju, pažljivom slušanju i poštovanju proživljenog iskustva.

Razgovore su vodile Almasa i švedska autorica grafičkih romana Anneli Furmark, uz moderaciju Ajnure Akbaš iz Muzeja ratnog djetinjstva. Na osnovu Almasinih svjedočanstava, Furmark je kreirala grafički roman “Sve dok smo zajedno”, pretvarajući njena sjećanja u vizuelnu priču, ostajući pritom vjerna njenom glasu i iskustvima.

Više od grafičkog romana

Njihova saradnja predstavljena je i u kratkom dokumentarnom filmu SCVN projekta “Almasina priča”, u režiji Bojana Hadžiabdića. Film prati Almasu dok se vraća fizičkoj i emocionalnoj geografiji svoje prošlosti – poljima i padinama Skejića, putevima kojima su porodice bježale te mjestima na kojima se preživjeli svake godine okupljaju kako bi obilježili godišnjicu genocida. Istovremeno prati razgovore Almase i Anneli, otkrivajući način na koji je Anneli pristupila pretvaranju Almasinih sjećanja u vizuelnu formu. Trailer filma dostupan je na YouTube kanalu SCVN projekta.

Istraživački klaster posvećen ratovima u bivšoj Jugoslaviji jedan je od pet klastera koji sarađuju s preživjelima. Ostali se bave Holokaustom, Ruandom, Irakom/Sirijom i Turtle Islandom, pri čemu SCVN projekt razvija pristupe vizuelnom pripovijedanju koji su usmjereni na preživjele i utemeljeni na principima rada s traumom. Umjesto da ilustruje isključivo historijske događaje, projekt nastoji pažljivo dokumentovati pojedinačna sjećanja, prepoznajući preživjele kao aktivne saradnike u stvaranju vlastitih narativa.

Ilustracija iz stripa

Vizuelno pripovijedanje

Grafički romani, odnosno stripovi, posljednjih godina postaju sve značajniji medij za približavanje složenih historijskih tema široj publici. Kombinujući svjedočanstva, ilustraciju i sekvencijalno pripovijedanje, oni omogućavaju pristup teškim temama na način koji je istovremeno emocionalno snažan i pristupačan, posebno mlađim generacijama koje se s ovim događajima susreću prvi put.

Za Muzej ratnog djetinjstva, učešće u ovom projektu predstavlja nastavak naše posvećenosti očuvanju sjećanja na djetinjstva obilježena ratom kroz različite forme pripovijedanja te njihovom prenošenju generacijama i kulturama širom svijeta. Grafički roman “Sve dok smo zajedno” bit će objavljen na njemačkom jeziku u izdanju izdavačke kuće Avant Verlag u oktobru, a na engleskom jeziku u izdanju University of Toronto Press početkom 2027. godine.

Razgovarali smo s menadžericom zbirke Muzeja, Oksanom Lepesiienko, o specifičnostima njenog rada s dječijim iskustvima te stekli dublji uvid u muzejske arhivske prakse.

Više pročitajte u nastavku.

Kako izgleda proces prikupljanja i katalogizacije novog predmeta za zbirku MRD Ukrajina?

Proces počinje tokom intervjua, kada učesnici i učesnice našim istraživačima doniraju lične predmete. Svaki predmet dobija jedinstveni ID broj u našem digitalnom sistemu, gdje bilježim njegov opis, dimenzije, materijale i stanje očuvanosti.

Fizički predmeti se fotografišu, označavaju i pakuju u arhivske materijale: Tyvek za trodimenzionalne predmete te beskiselinske koverte za dvodimenzionalne predmete. Zatim se odlažu u označene kutije radi preciznog praćenja lokacije (ormar, polica). Digitalni predmeti čuvaju se u organizovanom online sistemu za pohranu podataka. Na kraju, svaki predmet dobija detaljan digitalni “pasoš”, koji nam omogućava da ga u svakom trenutku odmah pronađemo unutar zbirke.

Koji su glavni izazovi rada sa zbirkom u ratnim uslovima?

Sigurnost nam je prioritet: fokusirani smo na fizičko očuvanje predmeta, digitalnu sigurnost i pouzdane sigurnosne kopije podataka. Iako su to standardne arhivske prakse, danas su u Kijevu postale od presudne važnosti.

Suočen s čestim ruskim granatiranjima i nestancima električne energije, naš tim nastoji postići maksimalnu autonomiju kako bi rad mogao teći bez obzira na vanjske okolnosti. Arhiviranje u ratnim uslovima zahtijeva stalno balansiranje između profesionalnih standarda i svakodnevne prilagodbe. Budući da Muzej dokumentuje rat koji i sam proživljava, osjećamo duboku motivaciju da sačuvamo ovu historiju uprkos nestabilnosti.

Navedite tri najneobičnija konzervatorska izazova u vašoj zbirci.

Iz konzervatorske perspektive, najneobičniji izazovi su prehrambeni predmeti: pecivo s makom, čokoladica Snickers i mala vrećica sušenih kolutića hljeba (sushky).

Ovi predmeti zahtijevaju posebne uslove čuvanja kako bi se zaštitio ostatak zbirke. Naprimjer, omot čokoladice Snickers više nije hermetički zatvoren zbog oštećenog spoja. Kako bismo osigurali njihovo očuvanje, takve predmete držimo u izdvojenoj, prozirnoj i hermetički zatvorenoj ambalaži te ih redovno pregledamo.

Koji su predmeti bili najzahtjevniji za arhiviranje?

Sam proces je jednostavan, ali zahtijeva mnogo vremena, posebno kada je riječ o arhiviranju cjelokupnih ličnih zbirki. Veliki digitalni setovi, poput desetina fotografija, videa i skenova, kao i brojni sitni fizički predmeti, poput žetona ili školjki, zahtijevaju najviše truda.

Ipak, upravo su takve zbirke najzanimljivije za rad jer traže promišljen pristup njihovoj sistematizaciji kao povezane i zaokružene cjeline.

Trenutno je u Černivcima, na jugozapadu Ukrajine, otvorena izložba Muzeja ratnog djetinjstva Ukrajina pod nazivom “Knjige koje hodaju s tobom kroz rat”, koja donosi 15 priča djece i mladih kojima su knjige pomogle da se nose s iskustvom rata punog obima.

U našoj kolekciji, djeca i mladi iz različitih konflikata opisuju kako im je čitanje pomagalo da izdrže trenutke izolacije, raseljavanja i opasnosti. Pozivamo vas da neke od tih priča pročitate u nastavku.

Tajni dnevnik Adriana Molea

Zbog rata sam naučila čitati knjige – čitala sam jednu za drugom, bez prestanka. Pomalo ironično, ali zahvaljujući ratu i vremenu provedenom u skloništu, rodila se ljubav između mene i knjiga. Pretpostavljam da je to bio bijeg iz ratne stvarnosti, jer život u knjizi je bio puno veseliji i sigurniji. Zamišljala sam kako su likovi u knjigama ja ili moji prijatelji. Svaki sat čitanja je značio sat vremena izvan rata… Pa makar to bilo samo u mojoj glavi!

Azra, r. 1982, Bosna i Hercegovina

Moj svet iz knjiga

Rat je počeo kada su ljudi u maskirnim odelima pozvonili na naša vrata i rekli da tata treba poći s njima. Posmatrala sam ih kroz staklena vrata naše dnevne sobe dok su tati davali upute o tome šta sme poneti a šta ne. Ti ljudi strogih lica, u mantilima, koji su tog dana odveli tatu, za mene su označili početak rata. Već 1999. godine, kada je tata drugi put mobilisan, u meni se probudio veliki strah od smrti. U tom trenutku svako je imao svoj način preživljavanja. Moj beg su bile knjige. Upijala sam svetove koje sam u njima otkrivala jer svakodnevnica nije bila šarolika i puna mogućnosti. Jako sam se brinula da nikada neću uspeti otići u London i Pariz i videti taj svet koji sam otkrila u knjigama. Sačuvala sam dosta predmeta iz tog perioda – svoje dnevnike, sveščice s katancem, mirišljave papiriće, pisma, barbike. Na ovom crtežu iz likovnog je moja zamišljena soba u kojoj sam se želela igrati. Igra je tada, uz knjige, bila moj jedini beg i spas.

Bojana, r. 1983, Srbija

Ljubavne priče i stihovi

Pjesme i priče su bile način bijega od ratnih dešavanja oko nas. Posuđivala sam spomenare i sveske od starije djece iz komšiluka i prepisivala ih u ovu teku koju sam dobila u humanitarnoj pomoći. Stranice sam iscrtavala uobičajenim crtežima, a lijepila sam i razne sličice koje sam izrezivala iz starih časopisa, omota od prijeratnih kaseta i ploča te čokolada koje smo kupovali na pijaci. Umjesto ljepila koristila sam stari lak za nokte ili mješavinu brašna i vode – najbolje provjereno improvizirano ljepilo koje smo imali!

Amina, r. 1980, Bosna i Hercegovina

“Alisa u zemlji čuda” 

Po prestanku vazdušne opasnosti, sestra i ja smo, nesvjesne ozbiljnosti situacije, uvijek trčale da izađemo ispred zgrade. Tu smo imale priliku upoznati nove prijateljice, koje su dolazile u naše naselje kao raseljene osobe, a druženje bi se nastavilo i na odmorima između skraćenih časova u školi. Međusobno smo, u nedostatku kupljenih poklona, razmjenjivali lične stvari. Ova knjiga je moj rođendanski poklon i draga uspomena od prijateljice koja je izbjegla iz Žepča.

Alena, 1982, Bosna i Hercegovina

Novogodišnji poklon 

Tokom rata sam se povlačila u svijet mašte i sa svojim prijateljima iz zgrade pronalazila nove igre i zanimacije. Posljednju Novu godinu u ratu odlučili smo proslaviti skupa u stubištu zgrade. Proslavili smo tako što smo jedni drugima pripremili novogodišnje poklone. Moj prijatelj Šemsudin poklonio mi je knjigu „Ljubav u neboderu“ i napisao jedno iskreno i iz dječijeg srca pisano novogodišnje pismo.  

Danas, kada čitam to pismo, osjećam da mi znači mnogo više nego što mi je značilo te 1995. godine.

Alma, 1981, Bosna i Hercegovina

Među više od 6.000 ličnih predmeta i priča iz preko 20 ratom pogođenih konteksta u našoj kolekciji nalaze se i mnoge uspomene koje su djeca podijelila o svojim učiteljima i učiteljicama. Povodom ovogodišnjeg Svjetskog dana učitelja, pozivamo vas da istražite neke od tih priča.

Uplašena učiteljica

Naučila sam pisati u ratu. U prvi razred osnovne škole krenula sam u septembru 1992. godine. Umjesto u učionici, nastava se odvijala u “granapu kod Šehića”. Granatiranja su bila svakodnevna. Jedan od takvih dana je bio i onaj kada sam crtala “Sretnu porodicu bez rata”. Uslijedila je evakuacija. Na pola puta, “otrgnula” sam se učiteljici iz ruku, čvrsto uvjerena da na nogama imam magične cipelice koje su brže od granata i snajpera, te dotrčala nazad po svesku, jer sam htjela završiti crtež. Niko nikada nije vikao na mene kao uplašena učiteljica tog dana, pokušavajući mi objasniti da nemam magične cipele i da sam mogla izgubiti život zbog svog nepromišljenog bijega.

Mersiha, r. 1987, BiH

Najbolja učenica

Pohađala sam šesti razred osnovne škole i bila sam jedina učenica druge etničke pripadnosti u svom razredu. Djeca iz razreda često su znala biti zločesta prema meni, crtati na moje sveske nacionalističke simbole ili me direktno vrijeđati. Tako su se ponašali i nastavnici, svi osim moje nastavnice matematike Mare Torbice. Ona je uvijek bila pažljiva, i u situacijama koje su bile opasne po mene slala me je kući i pisala mi ispričnice.  

Na času geografije smo učili o teritorijama na kojima živi samo jedan narod, te na kontrolnom testu pisali hvalospjeve o vojnim uspjesima i širenju teritorije. U silnoj želji da imam sve petice, na kontrolnim radovima sam odgovarala “tačno” na sva pitanja, nadajući se da ću biti proglašena najboljom učenicom na kraju godine. Kada je došao kraj školske godine, nastavnica Mara me je čvrsto zagrlila ispred zbornice i rekla da, unatoč dobrim ocjenama, ne mogu biti javno proglašena najboljom. Tek kasnije sam zbog toga mnogo plakala.

Ornela, r. 1980, BiH

Ružno pače

Moja baka je predavala srpskohrvatski jezik, a dedo je radio kao učitelj. Njih dvoje su tokom rata zajedno uljepšavali i uveseljavali moje djetinjstvo. U ratnim večerima, kada nije bilo struje ili tokom trajanja pucnjave, baka i ja smo provodile vrijeme čitajući priče uz plamen svijeće. Obično su to bile Grimmove bajke, Ivo Andrić, Branko Ćopić ili Andersenovo “Ružno pače“. Zahvaljujući bakinim pričama, dedi, koji me je tokom rata učio čitati i pisati, i mojim roditeljima, odrastala sam znajući da postoje i ljepša i veselija vremena.

Darija, 1987, BiH

Školska fotografija

Tokom rata sam pohađala osnovnu školu u Srebrenici. Nekoliko odjeljenja je pratilo nastavu u istom razredu, pod stalnim strahom od granatiranja. Ali i pored toga, učitelj se uvijek trudio da nam gradivo prenese na najbolji mogući način. Slika koju predajem Muzeju ratnog djetinjstva predstavlja moju uspomenu iz prvog razreda osnovne škole. Tokom rata nismo imali priliku da se fotografišemo, tako da je ova fotografija ostala kao prva i jedina uspomena na moje školske dane.

Dželaludina, r. 1984, BiH