Kao koordinator bosanskohercegovačkog dijela istraživačkog klastera u okviru SCVN projekta, Muzej ratnog djetinjstva moderirao je razgovore između Furmark i Salihović, ujedno učesnice u kolekciji Muzeja, te osigurao da glas preživjele ostane u središtu cjelokupnog kreativnog procesa.

Ovaj članak donosi priču o tome kako je ta saradnja nastala i šta je značila kako za preživjelu koja je podijelila svoje iskustvo, tako i za umjetnicu kojoj je povjeren zadatak da ga pretoči u vizuelnu formu.

Očuvati autentičnost priče

Za Almasu Salihović učešće u projektu značilo je prihvatiti emocionalnu težinu povratka prošlosti kako bi njeno iskustvo bilo sačuvano i razumljivo budućim generacijama.

“Povratak tim sjećanjima nikada nije jednostavan. Svaki razgovor znači ponovno proživljavanje trenutaka koje čovjek pokušava naučiti nositi sa sobom, ali uvijek sam vjerovala da je važnije govoriti, a ne ćutati, jer svjedočenja imaju snagu da sačuvaju istinu.”

Umjesto da priča govori isključivo o nasilju i gubitku, Salihović je željela da grafički roman sačuva ljude, odnose i svakodnevni život koji je postojao prije genocida.

“Najvažnije mi je bilo da priča ostane autentična – da ne govori samo o tragediji moje porodice i gubitku, nego i o mom bratu, njegovoj ličnosti kako ga pamtim, dostojanstvu nas kao preživjelih i snazi da, uprkos svemu, nastavimo dalje. Željela sam da kada ljudi listaju taj roman razumiju i zamisle da iza svake brojke stoji nečiji život, da iza svakog lica zamisle osobu, porodicu i neostvarene i prekinute snove.”

Za Salihović, ovaj projekat pokazuje i jedinstvenu ulogu koju umjetnost može imati uz historijsku dokumentaciju, pomažući čitateljima da se emotivno povežu s pojedinačnim iskustvima.

“Umjetnost ima jedinstvenu sposobnost da približi emociju i ljudsko iskustvo na način koji ponekad činjenice same ne mogu. Historijske činjenice su neupitne i one su temelj našeg razumijevanja prošlosti, ali grafički roman može pomoći da se osjeti ljudska dimenzija tih događaja. Da se suosjećamo kroz podijeljene trenutke.”

Vjeruje da je upravo ta emocionalna povezanost posebno važna za mlađe generacije, koje će se s historijom Srebrenice možda prvi put susresti upravo kroz ovakav format.

“Vjerujem da posebno mlađe generacije kroz ovakav format lakše uspostavljaju vezu s pričom, postavljaju pitanja i razvijaju empatiju. Ako umjetnost može nekoga potaknuti da sazna više o Srebrenici i razumije zašto je važno čuvati istinu, onda ću biti još ponosnija što sam bila dio toga.”

Crtati tuđa sjećanja

Za Anneli Furmark ilustriranje grafičkog romana “Sve dok smo zajedno” značilo je pronalaženje ravnoteže između mašte i odgovornosti.

Pretočiti nečije proživljeno iskustvo u vizuelnu priču značilo je suočiti se i s granicama vlastitog iskustva. Dok je svjedočenje Salihović usmjeravalo svaku stranicu romana, Furmark je morala promišljati kako prikazati emocije i situacije koje sama nikada nije doživjela.

“Kada crtate, neizbježno u crteže unosite vlastita utjelovljena sjećanja na emocije poput gubitka, straha i iscrpljenosti. U mojim crtežima prisutna su i moja iskustva, dok sam iskustva koja nikada nisam proživjela – poput ekstremne gladi – morala zamisliti najbolje što sam mogla.”

Furmark vjeruje da grafički romani imaju jedinstvenu sposobnost da dopru do čitatelja istovremeno kroz riječ i sliku.

“Grafički romani dopiru do vas kroz više od jednog osjetila. Ponekad mislim da su poput pjesme: tekst je jedno, muzika drugo, ali zajedno stvaraju nešto treće. Nešto što ima veću šansu probiti naše psihološke odbrambene mehanizme.”

Upravo ta kombinacija slike i teksta, smatra ona, može stvoriti emocionalnu otvorenost koja ljudima omogućava da se s teškim historijskim temama povežu na način koji drugi mediji ponekad ne mogu.

Saradnja koja mijenja sve uključene

Kreativni proces nije oblikovao samo konačno djelo nego i obje osobe koje su ga stvarale. Dok je Salihović Furmark povjerila svoja sjećanja, Furmark je iz projekta izašla s drugačijim razumijevanjem rata i njegovih dugoročnih posljedica.

“Susret s Almasom i drugim ljudima koje sam upoznala u Bosni bio mi je izuzetno značajan. Upoznala sam ljude koji imaju neposredno iskustvo rata. Jedna od njih je i moja majka, ali zbog vremenske distance njena priča mi je uvijek djelovala apstraktnije. Sada je postala mnogo stvarnija.”

Ova saradnja pokazuje šta je moguće postići kada preživjeli ostanu aktivni učesnici u oblikovanju načina na koji će njihove priče biti ispričane. Umjesto da svjedočenje bude tek izvorni materijal, kreativni proces postao je trajni dijalog o sjećanju, predstavljanju i odgovornosti.

Za Muzej ratnog djetinjstva ovakav pristup predstavlja nastavak posvećenosti očuvanju sjećanja na djetinjstva obilježena ratom na način koji ostaje vjeran proživljenom iskustvu, a istovremeno ga čini dostupnim novim generacijama. Dok grafički roman pronalazi put do čitalaca u različitim zemljama i na različitim jezicima, on sa sobom nosi ne samo sjećanja jedne preživjele nego i poziv na promišljanje o važnosti kulture sjećanja, empatije i odgovornosti koju svaka generacija ima u očuvanju ljudskog dostojanstva.

Kako kaže Salihović, sjećanje nikada nije usmjereno samo prema prošlosti.

“Sjećanje nije nikad potpuno okrenuto prošlosti. Uvijek su to lekcije, kao i iz mnogih knjiga, neki nagovještaj budućnosti. Na mladima je da shvate da je važno da i sami aktivno brane svoju budućnost, bolju, pravedniju i mirniju budućnost.”

Ovo pitanje nalazi se u središtu međunarodnog istraživačkog i umjetničkog projekta Vizuelni narativi usmjereni na preživjele (Survivor-Centred Visual Narratives – SCVN), koji kroz grafičke romane i druge vizuelne forme pripovijedanja dokumentuje iskustva preživjelih genocida i drugih masovnih zločina. Okupljajući preživjele, istraživače, umjetnike i kulturne institucije iz različitih dijelova svijeta, projekt istražuje kako umjetnost može doprinijeti očuvanju svjedočanstava, stavljajući glasove, djelovanje i dobrobit preživjelih u središte kreativnog procesa.

U okviru projekta, Muzej ratnog djetinjstva koordinirao je dio istraživačkog klastera posvećenog ratovima u bivšoj Jugoslaviji, fokusiran na priču Almase Salihović – preživjele genocida u Srebrenici, učesnice u kolekciji Muzeja i glasnogovornice Memorijalnog centra Srebrenica.

Almasa Salihović i Anneli Furmark u razgovoru

Sjećanja na Srebrenicu

Kroz niz razgovora vođenih tokom 2023. i 2024. godine, Almasa je podijelila sjećanja na djetinjstvo u selu Skejići, bijeg svoje porodice u Srebrenicu 1993. godine, život u opkoljenoj enklavi i događaje koji su pratili pad Srebrenice u julu 1995. godine. Umjesto klasičnog intervjua, ovi razgovori postali su temelj zajedničkog kreativnog procesa izgrađenog na povjerenju, pažljivom slušanju i poštovanju proživljenog iskustva.

Razgovore su vodile Almasa i švedska autorica grafičkih romana Anneli Furmark, uz moderaciju Ajnure Akbaš iz Muzeja ratnog djetinjstva. Na osnovu Almasinih svjedočanstava, Furmark je kreirala grafički roman “Sve dok smo zajedno”, pretvarajući njena sjećanja u vizuelnu priču, ostajući pritom vjerna njenom glasu i iskustvima.

Više od grafičkog romana

Njihova saradnja predstavljena je i u kratkom dokumentarnom filmu SCVN projekta “Almasina priča”, u režiji Bojana Hadžiabdića. Film prati Almasu dok se vraća fizičkoj i emocionalnoj geografiji svoje prošlosti – poljima i padinama Skejića, putevima kojima su porodice bježale te mjestima na kojima se preživjeli svake godine okupljaju kako bi obilježili godišnjicu genocida. Istovremeno prati razgovore Almase i Anneli, otkrivajući način na koji je Anneli pristupila pretvaranju Almasinih sjećanja u vizuelnu formu. Trailer filma dostupan je na YouTube kanalu SCVN projekta.

Istraživački klaster posvećen ratovima u bivšoj Jugoslaviji jedan je od pet klastera koji sarađuju s preživjelima. Ostali se bave Holokaustom, Ruandom, Irakom/Sirijom i Turtle Islandom, pri čemu SCVN projekt razvija pristupe vizuelnom pripovijedanju koji su usmjereni na preživjele i utemeljeni na principima rada s traumom. Umjesto da ilustruje isključivo historijske događaje, projekt nastoji pažljivo dokumentovati pojedinačna sjećanja, prepoznajući preživjele kao aktivne saradnike u stvaranju vlastitih narativa.

Ilustracija iz stripa

Vizuelno pripovijedanje

Grafički romani, odnosno stripovi, posljednjih godina postaju sve značajniji medij za približavanje složenih historijskih tema široj publici. Kombinujući svjedočanstva, ilustraciju i sekvencijalno pripovijedanje, oni omogućavaju pristup teškim temama na način koji je istovremeno emocionalno snažan i pristupačan, posebno mlađim generacijama koje se s ovim događajima susreću prvi put.

Za Muzej ratnog djetinjstva, učešće u ovom projektu predstavlja nastavak naše posvećenosti očuvanju sjećanja na djetinjstva obilježena ratom kroz različite forme pripovijedanja te njihovom prenošenju generacijama i kulturama širom svijeta. Grafički roman “Sve dok smo zajedno” bit će objavljen na njemačkom jeziku u izdanju izdavačke kuće Avant Verlag u oktobru, a na engleskom jeziku u izdanju University of Toronto Press početkom 2027. godine.

Grant dodjeljuje kompanija Unity, čija tehnologija pokreće neke od najpopularnijih videoigara i interaktivnih iskustava na svijetu. Igra „Odrastali smo u ratu“ također se razvija koristeći Unity engine

Igra je odabrana među više od 515 prijava pristiglih iz cijelog svijeta, čime se našla među samo deset projekata koji su ove godine dobili podršku. Kroz fond Unity Charitable Fund dodijeljeno je ukupno 600.000 američkih dolara projektima koji se bave važnim globalnim izazovima u skladu s Ciljevima održivog razvoja Ujedinjenih nacija.

Zasnovana na ličnim pričama

Zasnovana na stvarnim pričama iz kolekcije Muzeja ratnog djetinjstva, “Odrasli smo u ratu” se bavi iskustvima djece koja su odrastala tokom rata u Bosni i Hercegovini i Ukrajini. Igra se fokusira na načine na koje djeca prolaze kroz ratna iskustva uz pomoć mašte, otpornosti i nade. Trenutno je u razvoju, a njeno objavljivanje planirano je za 2027. godinu.

Objašnjavajući zašto je projekat odabran, predstavnici Unityja istakli su njegovu jedinstvenu perspektivu:

“Ova igra donosi perspektivu djece i stavlja fokus na nešto drugačije – na otpor, otpornost i nadu.”

Potencijal za razvijanje empatije

Lukáš Kolek, direktor studija Charles Games, rekao je da ova nagrada predstavlja značajno priznanje za projekat i njegovu misiju.

“Ovo je prestižno priznanje”, rekao je Kolek. “Ideja granta Unity for Humanity jeste podržati projekte koji čine nešto dobro za svijet i, u idealnom slučaju, su zasnovani na dokazima.”

Grant je dodijeljen kao priznanje potencijalu igre da pomogne ljudima da bolje razumiju kako djeca doživljavaju oružane sukobe, razviju empatiju i podignu svijest o dugoročnim posljedicama rata na djetinjstvo.

Teaser za “Odrasli smo u ratu” dostupan je ovdje. Više informacija o igri bit će objavljeno kako bude napredovao razvoj prema planiranom izlasku 2027. godine.

Tokom ovih godina, Muzej je postao jedna od ključnih institucija u Ukrajini koje se sistematski bave temom dječijih iskustava u ratu između Rusije i Ukrajine.

Rad Muzeja ratnog djetinjstva Ukrajina obuhvata širenje kolekcije kroz svjedočanstva i predmete, realizaciju izložbi u zemlji i inostranstvu, razvoj obrazovnih programa, kao i rad sa mladima, roditeljima, istraživačima i nastavnicima.

Rad pod punom invazijom

Četiri godine pune invazije značajno su oblikovale interne procese Muzeja. Ono što je u početku zahtijevalo hitne prilagodbe, s vremenom je postalo nova operativna realnost. Tim se proširio, uvedene su nove uloge, a interni postupci formalizirani kako bi se osigurao kontinuitet rada u nestabilnim uslovima.

Svitlana Osipčuk, programska direktorica Muzeja ratnog djetinjstva Ukrajina, ovaj period opisuje kao vrijeme institucionalnog sazrijevanja. Organizacija je postala strukturiranija, dok su formalizirani procesi ojačali otpornost u uslovima vanjske nesigurnosti.

Za Oksanu Karpiuk, direktoricu operacija, protekle godine značile su preispitivanje prioriteta Muzeja. “Naš zadatak je da nastavimo raditi ono što nam je poznato u nenormalnim okolnostima. Slijedimo Plan A, ali imamo spremne i Plan B i Plan C, i spremni smo ih mijenjati u skladu s okolnostima.”

Rat je postao trajni kontekst svakodnevnog rada. Tim ovaj period često opisuje kao utrku na duge staze, u kojoj su neizvjesnost stalna, a fleksibilnost, postavljanje prioriteta i briga o sebi od ključnog značaja.

Tim MRD Ukrajina

Dokumentovanje i prikupljanje dječijih svjedočanstava

Kolekcija Muzeja danas obuhvata više od 856 intervjua i 1.476 predmeta. Riječ je o najvećem arhivu fokusiranom na iskustva djetinjstva tokom rusko-ukrajinskog rata od 2014. godine. Istovremeno, Muzej dokumentuje i priče osoba čija su djetinjstva bila obilježena Drugim svjetskim ratom, gradeći širu historijsku perspektivu o iskustvima djece u sukobima.

Jedan od ključnih izazova jeste dokumentovati iskustva dok rat i dalje traje. Rad je zasnovan na uvjerenju da djeca imaju pravo na vlastite priče. Tim radi s izuzetno osjetljivim iskustvima, a jedno od temeljnih načela je “ne nanijeti štetu” (do no harm). Istraživači Muzeja slijede stroge procedure prilikom intervjuisanja maloljetnika/ica kako bi se izbjegla retraumatizacija.

“Djeca zaslužuju jednostavno živjeti i imati prostor da govore i o svojim traumama i o svojim radostima”, kaže Anna Kurnytska, menadžerica digitalnih platformi.

Menadžerica kolekcije Oksana Lepesiienko ističe da kolekcija koja nastaje tokom rata mora govoriti i sadašnjim i budućim generacijama.

“Djeca nose ogroman teret: odrastanje je samo po sebi teško, a oni to rade tokom rata. Naglašavamo da djeca u Ukrajini nisu žrtve po automatizmu, ali žive u izuzetno teškim okolnostima. Naš rad pomaže da ih vidimo izvan stereotipa”, naglašava Svitlana Osipčuk.

Obrazovanje i podrška mentalnom zdravlju

Održavanje ovog rada zahtijeva stalnu brigu o mentalnom zdravlju, kako unutar tima, tako i u široj zajednici.

Muzej ratnog djetinjstva Ukrajina organizuje radionice za roditelje i nastavnike/ice o tome kako na siguran način razgovarati s djecom o različitim aspektima rata: kako im pomoći da artikulišu svoja iskustva i kako izbjeći retraumatizaciju.

Istovremeno, briga o dobrobiti samog tima ostaje od suštinske važnosti. Zaposleni govore o svakodnevnim ritualima koji im pomažu da istraju: vođenje dnevnika, čitanje, vrijeme s porodicom, fizička aktivnost, terapija, podrška zajednice i svjesno ograničavanje izloženosti uznemirujućim vijestima.

Za Oleksandra Voroniuka, istraživača Muzeja, nastavak rada znači “živjeti i ići naprijed, čak i kada se čini nemogućim”. Za Andriija Borutiu, koordinatora javnih programa i istraživača, to je održavanje nade u budućnost.

“Nastaviti raditi u stanju stalne neizvjesnosti za mene je i pitanje svakodnevne podrške i razumijevanja. Tim mi daje rezervu iz koje crpim snagu i nastavljam dalje kada imam osjećaj da je više nemam”, dodaje Renata Chechel, menadžerica projekata Muzeja.

Oksana Karpiuk ovaj pristup opisuje kao rad “korak po korak”, oslanjajući se na tim i prihvatajući prilagođavanje kao standardno stanje rada u današnjoj Ukrajini.

“Ne radi se o iluziji stabilnosti, već o spremnosti na promjenu kao radnom modu: fleksibilno planiranje, stalno prilagođavanje, preispitivanje odluka i prihvatanje činjenice da je, nakon četiri godine rata, to postalo norma.”

Uprkos umoru i neizvjesnosti, rad se nastavlja, vođen zajedništvom, osjećajem odgovornosti i vjerom u vrijednost dokumentovanja dječijih iskustava za budućnost.

“Mi trčimo utrku na duge staze u kojoj je neizvjesnost postala konstanta”, zaključuje Karpiuk.

Stipendija “Lejla Hairlahović-Hušić”

Stipendija u iznosu od 3.000 KM dodjeljuje se jednokratno, a namijenjena je doktoranticama i doktorantima koji su državljani Bosne i Hercegovine ili stranim državljanima koji istražuju na prostoru BiH. Pravo prijave imaju oni koji se bave istraživanjima iz oblasti društvenih i humanističkih nauka, uključujući antropologiju, arheologiju, psihologiju, pedagogiju, historiju, sociologiju, lingvistiku, književnost, filozofiju, historiju umjetnosti, pravo, politologiju, žurnalistiku i srodne discipline. Osim kvaliteta prijave i obrazloženja istraživanja, kriterij bodovanja bit će i u kojoj mjeri se istraživanje može povezati sa područjem djelovanja Muzeja ratnog djetinjstva.

Uz kontakt podatke, potrebno je priložiti sljedeće:

• Kratki sažetak ili prijedlog istraživačkog projekta (do 3.000 znakova);
• Profesionalnu biografiju;
• Jednu akademsku preporuku.

Prijave se primaju do 6. marta 2026. na e-mail adresu: info@warchildhood.org, uz obaveznu naznaku “Prijava za stipendiju Lejla Hairlahović-Hušić”.  

Stipendija će biti dodijeljena krajem marta 2026, a odluku o dobitniku ili dobitnici donosi stručni žiri koji imenuje Muzej ratnog djetinjstva.  Dosadašnje dobitnice i dobitnike pogledajte ovdje. 

Stipendista/stipendistkinja neće imati obavezu pravdanja troškova, ali će biti dužan/dužna dostaviti dokaz o realizovanom istraživanju.

Cijeli poziv za stipendiju dostupan je na ovom linku. Za dodatne informacije zainteresovani se mogu obratiti na istu adresu: info@warchildhood.org.

Posjeta kao posebno iskustvo

Ove sedmice Muzej su posjetili volonterka programa Dženeta Zembo i njen mlađi brat D., s kojima smo razgovarali o njihovom iskustvu. Dženeta ističe da je ranije već bila organizovana grupna posjeta u okviru programa, ali da D. tada nije mogao prisustvovati.

“Drago mi je što sam ga sada uspjela dovesti, jer je bio zaista zainteresovan i bilo mu je krivo što ranije nije mogao doći”, kaže Dženeta.

“Ovaj put smo imali priliku da dođemo samo nas dvoje, što je bilo posebno vrijedno jer smo imali više prostora i vremena jedno za drugo”, dodaje.

Interaktivni prostori

D. kaže da je aktivno učestvovao u cijelom muzejskom iskustvu – pisao poruke, istraživao izložbu – a da mu je posebno upečatljiv bio interaktivni prostor, u kojem je mogao slušati različite zvukove koji često obilježavaju djetinjstvo.

“Najzanimljivije mi je bilo slušati zvukove iz sportske dvorane”, kaže D.

Dženeta dodaje da je i tokom grupnih posjeta interaktivni dio posebno zanimljiv djeci.
“To ih zaintrigira i onda se kasnije lakše fokusiraju i na ostatak izložbe”, objašnjava.

Muzej kao prostor za jačanje odnosa

Govoreći o značaju ovakvih posjeta, Dženeta ističe da one imaju važnu ulogu u jačanju njihovog odnosa.
“Ovakve saradnje su izuzetno važne jer nam omogućavaju da se moj mlađi brat i ja zbližimo i izvan svakodnevnih obaveza. Mnoge od ovih tema se vjerovatno ne bi same otvorile u našim razgovorima da ih ne potaknu posjete muzejima i sličnim institucijama. Nakon toga nastavljamo istraživati, razgovarati i bolje se upoznavati, čime gradimo naš odnos”, kaže ona.

Značaj međusektorskog povezivanja

Mirela Geko, koordinatorica programa Stariji brat, starija sestra, naglašava da ova saradnja pokazuje važnost međusektorskog povezivanja u oblasti prevencije i podrške djeci i mladima, tei potencijal kulturnih institucija da preuzmu aktivnu i društveno odgovornu ulogu.

“Ova saradnja jasno pokazuje kako kulturne institucije mogu doprinijeti prevenciji rizičnih ponašanja i jačanju zaštitnih faktora kod djece. Osim stručne dimenzije i same podrške, važno je i to što besplatan ulaz u Muzej omogućava mentorima i mentijima – našim volonterkama i djeci – da uživaju u svemu što Muzej nudi bez brige o tome imaju li dovoljno sredstava iz svog džeparca za posjetu”, kaže Geko.

Muzej ostaje otvoren za sve mentorsko-volonterske parove koji žele doći, istraživati i provesti kvalitetno vrijeme zajedno.

Delegaciju su dočekali uposlenici Muzeja i direktorica MRD-a u Bosni i Hercegovini, Amina Krvavac. Tokom posjete, imali su priliku da istraže našu stalnu postavku i podijele svoje utiske s timom.

“Postao sam svjesniji koliko i najjednostavniji predmet može nositi izvanrednu priču i imati ogromno značenje za ljude. Divno je vidjeti ove predmete objedinjene i njihove priče ispričane na način koji je reflektivan i empatičan prema iskustvima koja stoje iza njih“, rekao je Jack Sutton, službenik za izložbe i interpretaciju u Carskom ratnom muzeju.

Dr. Katharine Alston, viša producentica za učenje i angažman, dodala je: “Izuzetno smo impresionirani inkluzivnošću ovdje i načinom na koji se čuju nečije lične priče. Kao neko ko radi u oblasti učenja i angažmana, posebno me dojmio vaš narativni pristup – pristupačnost natpisa i način na koji nas uvode u individualne priče zaista je snažan.”

Razmjena iskustava

Nakon obilaska izložbe, delegacija je održala sastanak s Krvavac, kako bi saznala više o radu Muzeja i kontekstu u kojem djeluje. Sastanak je ujedno bio i vrijedna prilika za razmjenu iskustava i perspektiva.

“Ovakve razmjene između muzejskih profesionalaca izuzetno su vrijedne. Cijenimo priliku da učimo jedni od drugih i da vodimo istinski dvosmjerni dijalog, u kojem obje institucije mogu podijeliti svoje znanje i iskustva”, kazala je Krvavac.

Simbolični predmet s Krima

Glinena ptica pripada Safiie, djevojci iz Simferopola, grada na Krimu koji je Rusija nezakonito anektirala 2014. godine. U oktobru 2023. godine podijelila je svoju priču i odlučila da Muzeju ratnog djetinjstva pokloni predmet koji joj je bio veoma poseban. Proces donacije bio je neuobičajen, jer je uključivao dugo putovanje prije nego što je glinena ptica konačno stigla u ured Muzeja ratnog djetinjstva Ukrajina u Kijevu.

“Moja Ukrajino, ti si najbolja na svijetu”

Na krimskotatarskom jeziku postoji riječ “Саткын” (Satqin), što znači “pokvaren” ili “korumpiran”. Tako smo zvali sve one koji su se promijenili nakon okupacije. Prije 2014. godine bili su za Ukrajinu, a poslije toga za Rusiju.

Naša učiteljica muzičkog bila je jedna od tih “Satqina”. Na primjer, učili smo pjesmu “Moja Ukrajino”, u kojoj su stihovi: “Moja Ukrajino, ti si najbolja na svijetu, zelena polja, moja Ukrajino, volim te.” Početkom 2014. pjesmu smo izveli s njom, ali nakon toga nam je počela davati da pjevamo ruske pjesme.

Godine 2016. moja porodica i ja otišli smo na putovanje. Jedna od naših stanica bio je Kamjanec-Podiljski. Bilo je jako lijepo. Posjetili smo tvrđavu, uz koju je bila mala prodavnica.

Razgovarali smo s vlasnicom. Pitala nas je odakle smo, a mi smo rekli da smo s Krima. Moji roditelji su me zamolili da otpjevam ukrajinsku pjesmu koju smo pjevali u školi. Svi su mi aplaudirali, a vlasnica mi je poklonila frulicu u obliku ptice. Frulica i danas budi te divne, tople uspomene na naše putovanje.

Safiie, rođena 2004, Simferopol

Ptica je najprije morala napustiti privremeno okupirani Krim preko Rusije, što je bio jedini mogući izlaz. Odatle je transportovana u Tbilisi, Gruziju. Sljedeća stanica bio je Berlin, Njemačka, gdje je ostala neko vrijeme prije nego što je nastavila put prema Vinici, Ukrajina.

U februaru 2025. godine, nakon gotovo godinu i po i putovanja dugog skoro 4.900 kilometara, glinena ptica je konačno stigla u Kijev i postala dio rastuće kolekcije Muzeja ratnog djetinjstva Ukrajina.

Zbirka Muzeja ratnog djetinjstva Ukrajina

Muzej ratnog djetinjstva Ukrajina posjeduje jednu od najopsežnijih kolekcija koje dokumentuju utjecaj rata između Rusije i Ukrajine na dječije živote, s gotovo 700 svjedočanstava i više od 1000 ličnih predmeta koji odražavaju iskustva prije i poslije potpune invazije 2022. godine. MRD Ukrajina trenutno radi na osiguranju stalnog izložbenog prostora u Kijevu, što je jedan od ključnih ciljeva u bliskoj budućnosti, gdje će ove priče i predmeti biti predstavljeni javnosti u stalnoj postavci.

S neba pada pomoć

Stanovnici Gaze se boje neba. Nebo je za njih ukleto — letećim „vješticama“ koje bacaju bombe i odnose živote te dronovima koji ih izluđuju svojim kruženjem i zujanjem. Sada se pojavio novi strah: avioni koji padobranima dostavljaju humanitarnu pomoć. 

Kasno ujutro 29. februara 2024. godine čekala sam svoj red da napunim kantu vode iz slavine koja je jedva curila. Odjednom sam ugledala nebo prepuno sivih oblika nalik ogromnim pticama. To su bili avioni koji su letjeli toliko nisko da sam mogla razaznati detalje na njihovom trupu. Kružeći nebom, ispuštali su neke predmete — poput letećih kišobrana — koji su se polako spuštali prema zemlji. Zrak su odjednom ispunili vika i vrisci ljudi. Pogledala sam napolje i vidjela ljude kako trče prema zapadu i uzvikuju: „Bacaju pomoć! Kod obale! Požurite!“ 

I mi smo krenuli trčati za padobranima. Gomila ljudi nam se pridružila, svi u trci prema zapadu. Utrka se završila na obali, ali su paketi pomoći pali usred razjarenih valova. Pojedini paketi pali su bliže obali, pa su ljudi potrčali prema njima. Svako je želio odnijeti nešto svojim porodicama koje su ih čekale. Situacija je postala veoma haotična — ljudi su se gurali, svađali i borili. Na kraju, nismo uspjeli uzeti ništa.  

Ovo je fotografija jednog od tih padobrana.

Farah, 2007, Palestina

Povjerenik za dijeljenje humanitarne pomoći

Sa šesnaest godina htjela sam se osjećati korisno za društvo i prijavila sam se kao volonterka u lokalnoj zajednici. Dobila sam ulogu povjerenika za humanitarnu pomoć. Osjećala sam se tako značajno! Mama je za tu prigodu oprala moju odjeću – jedinu koju sam imala osim nekih pohabanih stvari za “po kući”. Bilo je jako hladno i moja se odjeća nije uspjela osušiti! Sva u panici i suzama, tražila sam rješenja. Sestrin dečko je baš tada dobio u vojsci novu uniformu i donio ju je da je obučem. Momenat sam ovjekovječila fotoaparatom.

Kada sam došla na radno mjesto, već je ispred mene bio dugačak red građana. Svi su nosili kesice i plastične aše. Pažljivo sam im odvagala brašno i grah, odmjeravala mjericom ulje iz limenog kanistera i sipala. Odlazili su nasmiješeni. Ali avaj! Red ispred mene je bio dugačak kada sam nasula posljednju kap ulja! Nisam znala da se na hladnoći ulje “stisne” i da se prije raspodjele mora ostaviti neko vrijeme na sobnoj temperaturi. Ljudi su negodovali, mrštili se. Neki su bili tužni i plakali, neki vikali i psovali. Neki su se pomirili sa sudbinom i odlazili sa onim što su dobili. Kasnije sam morala pismeno obrazložiti svoju grešku, koja je u to vrijeme bila neoprostiv prestup. Bila sam tako tužna! Mama mi je zabranila dalji rad u Mjesnoj zajednici!

Medina, 1977, BiH

UNICEF sveska

Tokom rata smo u školi kao dio humanitarne pomoći dobijali sveske sa UNICEF-ovim logom. Iako su bile tanke, nama su puno značile. U njih smo prepisivali gradivo i zapisivali ono što su nam nastavnici diktirali tokom školskih časova.  

Plave su bile na linije, a zelene na kockice.

Amina, 1980, BiH

Frajer s gitarom

Jednog septembarskog dana 1991. godine iznenada smo napustili Kaočine, naše selo pokraj Drniša. Mama je u žurbi uspjela spasiti tek nekoliko fotografija i nešto mojih igračaka. Zajedno s drugim prognanicima iz Drniša, bile smo smještene prvo u Splitu, a potom u hotelskom kompleksu Solaris u Šibeniku. Mama je bila u devetom mjesecu trudnoće pa se uskoro rodio moj brat Mate. Tokom našeg boravka u Solarisu, Caritas je organizirao podjelu humanitarnih paketića koje su sponzorirale porodice iz Njemačke, Francuske, Italije… Obzirom da smo Mate i ja bili najmlađi u obitelji, dobili smo svako kinder jaje iz paketa. Najviše smo se radovali figuricama koje su bile unutra. U tom periodu uspjeli smo skupiti čak 50. Iz Solarisa smo se vratili tek 1996. godine, a ovaj frajer s gitarom jedna je od figurica koju smo uspjeli sačuvati kao uspomenu na prognanički život.

Jelena, 1989, Hrvatska

Jakna ružne zelene boje

Sjećam se da u ratu nismo imali mnogo i raznovrsno za jelo, niti za oblačenje. Povremeno smo mi djeca iz kvarta trčali za konvojima UNPROFOR-a, a oni su nam bacali lanč-pakete u kojima je bilo mnogo finih stvari. Možda za njihovu darežljivost djelimično možemo zahvaliti i našoj upornoj prijateljici Ivani koja je svaki put glasno dovikivala: “hey you, bombon!!!”. Humanitarne pomoći nije bilo mnogo, sjećam se, jednom je samo dijeljena u školi. Paketići su sadržavali odjeću, obuću, moguće i školski pribor. Ja sam bila najsitnija od sve djece i zadesila me jedna,

ne pretjerano lijepa jakna, samo iz razloga što je svima drugima bila mala. Jakna je bila “sa dva lica”, s jedne strane zelena, najružnija meni poznata zelena nijansa, a s druge strane karirana sa crvenim i bijelim kvadratićima poput stolnjaka. Jaknu nisam sačuvala, ali sam se jednom prilikom, ni sama se ne sjećam zašto, fotografisala noseći ovaj odjevni predmet. Ovo je jedna od dvije moje ratne fotografije i jedan od rijetkih predmeta koje čuvam iz rata.

Sanja, 1984, BiH

Zaboravljena vreća brašna

Mama se uvijek brinula da u kući imamo zalihe hrane. Dvije godine prije rata kupila je vreću crnog vodeničnog brašna i ostavila je u jedan ormar na balkonu našeg stana. Vreća je ostala zaboravljena dugo vremena, pa i tokom rata, kada je bilo izuzetno teško doći do hrane. Jeli smo ono što smo dobivali u humanitarnoj pomoći, a 1994. godine smo zahvaljujući sjemenima koja smo dobili u humanitarnoj pomoći posadili svoju baštu. Te iste godine je mama „otkrila“ zaboravljenu vreću brašna na balkonu! 

Zaboravljeno brašno je miješala s bijelim brašnom iz humanitarne pomoći i tako pravila hljeb. Ovo je kartica racionalnog snabdijevanja pomoću koje smo dizali brašno. Kako je brašno sa balkona bilo prokislo, taj hljeb je bio crn, gnjecav i smrdljiv. Ovaj neukusni recept bio je mamin način štednje. Domaći bijeli hljeb se mogao pojesti odmah, ali ovaj smo brat i ja jeli pomalo, tek toliko da budemo siti.

Amila, 1976, BiH