Oružani sukob koji u Kolumbiji traje decenijama mijenjao je svoje oblike i ostavio posljedice na generacije djece i porodica širom zemlje. Kroz rad u Kolumbiji, MRD prikuplja lične priče i predmete koji govore o odrastanju u različitim periodima od 1948. godine do danas – od pojave gerilskih pokreta i perioda obilježenog djelovanjem narkokartela, preko širenja paravojnog nasilja, do mirovnog sporazuma i sukoba posljednjih godina.

„Svake godine nastavljamo razvijati naše istraživačke aktivnosti kako bismo u kolekciju uključili što više različitih priča. Iako je svaki sukob drugačiji, postoje zajedničke niti u načinu na koji rat utječe na djetinjstvo, bez obzira na vrijeme i mjesto. Uključivanje priča iz Kolumbije važno je za misiju MRD-a i naše nastojanje da se čuju iskustva što većeg broja djece pogođene ratom“, rekla je Aynura Akbaš, menadžerica za istraživačke aktivnosti Muzeja ratnog djetinjstva.

Dokumentovanje iskustava širom Kolumbije

U julu je Monroy proveo terensko istraživanje u Barrancabermeji, gdje je dokumentovao iskustva ljudi koji su kao djeca bili prisilno regrutovani u gerilske grupe. Tokom boravka posjetio je i Kuću sjećanja i ljudskih prava žena, organizaciju koja je dugi niz godina posvećena zaštiti ljudskih prava, kulturi sjećanja i iskustvima žena pogođenih nasiljem.

„Ove priče pružaju uvid u neke od problema koji se nalaze u pozadini kolumbijskog oružanog sukoba i mogu doprinijeti nastojanjima da se spriječi ponavljanje nasilja u društvu“, rekao je Monroy.

Istraživački proces osmišljen je tako da učesnicima omogući da svoja iskustva podijele na način koji njima odgovara, uz razumijevanje da su sjećanja na rat i sukob duboko lična i da ne postoji samo jedan način da se govori o djetinjstvu obilježenom ratom.

„Kolumbijska kolekcija Muzeja objedinjuje lične priče i predmete povezane s djetinjstvima obilježenim oružanim sukobom, od 1948. godine do danas. Svaka priča donosi ličnu perspektivu o tome kako je oružani sukob oblikovao djetinjstvo u Kolumbiji“, kaže Aynura Akbaš, menadžerica za istraživanje Muzeja ratnog djetinjstva.

Prostor za priče djece i mladih

Krajem jula MRD je podržao organizaciju radionice u Bogoti za djecu i mlade čiji su članovi porodica bili oteti od strane gerilskih grupa. Kroz različite umjetničke metode, učesnici su imali priliku istražiti i izraziti vlastita iskustva na način koji im je najviše odgovarao. Neki od njih odlučili su s Muzejom podijeliti svoje priče i lične predmete i tako postali dio rastuće kolumbijske kolekcije MRD-a.

Radionica se temelji na jednom od važnih principa istraživačke i dokumentacijske metodologije MRD-a: djeca i mladi trebaju imati mogućnost da sami odluče da li, kada i na koji način žele podijeliti svoja iskustva. Predmeti, crteži, fotografije, sjećanja i lične priče mogu pružiti različite načine izražavanja iskustava koja je ponekad teško prenijeti kroz konvencionalne oblike svjedočenja.

Rad u Kolumbiji dio je šire posvećenosti Muzeja ratnog djetinjstva očuvanju glasova i iskustava djece pogođene oružanim sukobima širom svijeta. Kako se kolumbijska kolekcija bude širila, Muzej će nastojati zabilježiti raznolikost i složenost ovih iskustava, uz poštovanje dostojanstva svakog učesnika i njegovog prava da sam odluči kako će ispričati svoju priču.

Neke od njih pročitajte u nastavku.

Kolekcija omota

Želio sam sačuvati uspomenu na pojavu koja je u Jugoslaviji bila sasvim nova – humanitarnu pomoć. Tada smo se svi tome smijali misleći: ma daj, u ponedjeljak je sve po starom, i baš zbog toga sam sačuvao prvu konzervu. No, ta krizna situacija nije prestala u ponedjeljak, uslijedile su nove konzerve i uskoro smo konzumirali stvari koje nikada prije nisu postojale u Jugoslaviji. To je bio odličan povod da se svi ti omoti sačuvaju.

U jednom trenutku pojavilo se pitanje do kada planiram skupljati kolekciju. Tada sam odlučio skupljati je ili dok ne uđem sa njom u Guinnessovu knjigu rekorda, ili dok rat ne završi i pomoć ne prestane stizati. Zahvaljujući novinarima koji su posjetili Sarajevo poslao sam pismo Guinnessu. Čekajući da dobijem odgovor od njih, nastavio sam skupljati omote, i iako je kolekcija uvrštena u knjigu rekorda, broj omota u kolekciji je za nekoliko stotina veći od broja navedenog u rekordu.

Mi smo u Sarajevu podigli i spomenik Icaru, a malo ko se sjeća da su postojale tri različite konzerve. Zbog takvih detalja skupljanje se pokazalo i dobrim načinom očuvanja sjećanja na to vrijeme.

Filip, r. 1981.

Bosna i Hercegovina

Čarobni štapić

Čarobni štapić je stigao skupa sa svojim šarenim prijateljima u novogodišnjim paketićima koje nam je podijelila jedna od tada aktivnih humanitarnih organizacija. Novogodišnji program je uključivao i predstavu. Kao član dramske sekcije u školi, učestvovala sam u stvaranju i izvođenju ove predstave. Sva djeca su dobila po jedan čarobni štapić: nadali smo se da uz dječije “abrakadabra” ovaj štapić može učiniti da rat prestane.

Nažalost, prošlo je još mnogo vremena prije nego što se rat završio. Štapić sam čuvala i povremeno posuđivala drugoj, manjoj djeci, da zamišljaju neke nove želje, uz čvrsto obećanje da mora biti vraćen vlasnici.

Denisa, r. 1981.

Bosna i Hercegovina

Pisma za prvačiće

Tokom opsade Sarajeva školske časove smo slušali u improviziranim podrumskim učionicama. Kao prvačićima su nam jednom prilikom podijelili paketiće humanitarne pomoći u kojima su osim igračaka bila i pisma naših vršnjaka iz drugih zemalja. 

Ja sam svoja sačuvala do danas jer su me podsjećala na divan osjećaj da i u najtežim vremenima neko daleko misli na nas.

Alma, r. 1988.

Bosna i Hercegovina

Kutija za igru

Ovu kutiju sam dobila početkom 1999. godine od jedne engleske humanitarne organizacije. Kada je počelo bombardovanje SR Jugoslavije, i kada su se iste te godine prvi put začule sirene, nju sam prvu ponela u podrum. Igrala sam se sa stvarima iz kutije tokom svih 78 dana bombardovanja.  Vreme u podrumu sam provodila sa mamom i mlađim bratom, dok je tata radio u vojsci i često bio na vojnom aerodromu. Kada god bi tata bio kod kuće, čitali bismo Zabavnik ili igrali igrice iz ove kutije. Tokom vremena provedenog u podrumu otkrila sam i knjige i stripove. Ovi predmeti su mi pružali zabavu i utehu, a danas me podsećaju na opasnost i strah koje sam osećala.

Maja, r. 1990.

Srbija

Nagrada za važan zadatak

Povremeno smo primali humanitarnu pomoć u hrani, a dijelila se po broju “glava“ u kućanstvu kao jedinici mjere. Moja porodica je tako primala jedan hljeb i jedan okrajak. Hljeb se dijelio blizu nanine zgrade, na mjestu koje je bilo skriveno od granatiranja, pa je nama djeci bilo dopušteno izlaziti i stajati u redu za hljeb.  

Jedne prilike sam, čekajući u redu, dobila “važan zadatak” da pređem iza pulta i pomognem predstavnicima mjesne zajednice u rezanju i podjeli hljeba. Za dobro urađen zadatak zaradila sam dva hljeba i 10 dinara. Tih 10 dinara nikada nisam potrošila, a uz njih je ostala sačuvana i ova kartica racionalnog snabdijevanja hljebom.

Naida, r. 1981.

Bosna i Hercegovina

Jedna od učesnica programa je Vernesa Manov, nastavnica iz Prve osnovne škole Donji Vakuf, koja je sa svojim učenicima aktivnosti programa proširila daleko izvan onoga što je bilo predviđeno – od školskog muzeja do humanitarnih akcija u lokalnoj zajednici. U nastavku pročitajte njena razmišljanja o programu i onome što je on donio njenim učenicima.

Od povjerenja do partnerstva

Vernesa ističe da njena priča s Muzejom ratnog djetinjstva nije počela s programom ”Kreativnost za mir” (KZM), nego mnogo ranije, kada s Muzejem podijelila svoju ličnu priču i predmete iz rata. Upravo zbog tog iskustva, kaže, nije imala dilemu da se prijavi kada je objavljen poziv za učešće.

”Naprosto sam tražila poslije svega toga prostor i ljude koji na jedan način, bez mržnje, gaje jednu kulturu sjećanja na jedan normalan građanski način mirotvorca. Da se nikome ne dogodi ono što se dogodilo nama.”

Govoreći o saradnji s Muzejom, posebno naglašava da je upravo osjećaj povjerenja bio ono što ju je motivisalo da se dodatno angažuje.

”Muzej ratnog djetinjstva mi je stvorio ambijent iskren, siguran, prijateljski i dobronamjeran, da mogu da uradim sve što želim sa učenicima po vašim projektima.“

Kada projekat preraste svoje okvire

Jedna od aktivnosti u sklopu KZM prvobitno je podrazumijevala izložbu u učionici u Donjem Vakufu koja bi učenicima pomogla proširiti razumijevanje drugih i ojačati empatiju. Međutim, ova aktivnost prerasla je u trajni muzejski kutak u školi koji na konstruktivan način učenike uči o ličnim pričama u ratnim dešavanjima. Vernesa kaže da je vrlo brzo shvatila da želi stvoriti prostor koji će živjeti i nakon završetka projekta. U stvaranje tog prostora uključili su se učenici, nastavnici, uprava škole i tehničko osoblje, a izložba je s vremenom počela okupljati i predmete koje su donosile kolege iz škole.

Za Vernesu je to dokaz da projekat nije ostao samo skup aktivnosti.

”Mislim da nismo samo uradili aktivnosti, mislim da smo uradili čitavu jednu projektnu misiju.”

Učenje mira kroz konkretna djela

Jedan od najvažnijih ishoda programa, smatra Vernesa, bio je način na koji su učenici počeli doživljavati vlastitu ulogu u zajednici. Iz jedne vježbe koju su radili kroz program, a koja je učila o empatiji proizašla je ideja saradnje s korisnicima i korisnicama javne kuhinje u Donjem Vakufu.

”Ja sam htjela da učenici kroz ovaj projekat ‘Kreativnost za mir’ shvate da su oni dio jednog velikog ljudskog programa i da oni sami čine nešto za dobrobit čovječanstva, za dobrobit naše zemlje.”

Djeca su, kaže, brzo prihvatila tu ideju i pokazala da solidarnost ne zavisi od toga koliko neko ima.

Velike ideje ne zavise od veličine mjesta

Na kraju razgovora Vernesa se osvrnula na često prisutne predrasude o manjim sredinama. Smatra da upravo mladi ljudi svojim radom pokazuju koliko su takve podjele besmislene.

“Mislim da upravo djeca i mladi izlaze iz uobičajene floskule malih i velikih sredina i da ruše taj tabu, te predrasude. Veliki su kreativci u Donjem Vakufu. Velike su dječje duše u Donjem Vakufu. I velik je entuzijazam ljudi koji ne želi da se pomiri sa tim da svoje velike ideje ne mogu realizovati.”

Za nju je upravo to jedna od vrijednosti programa – pokazati mladima da mjesto iz kojeg dolaze nije prepreka da stvaraju, pomažu drugima i grade kulturu mira.

Pročitajte više o našim aktivnostima ovog mjeseca:

Edukativni programi i posjete

Tokom jula ugostili smo edukativne grupe i posjetioce iz Bosne i Hercegovine, Italije, Ukrajine, Japana, Belgije i zemalja Zapadnog Balkana.

Muzej je također ugostio 11 kreatora sadržaja iz osam zemalja u okviru putovanja Discovering Bosnia & Herzegovina (Otkrivamo Bosnu i Hercegovinu), koje predvodi putopisac Robert Dacešin. Tokom posjete Sarajevu učesnici su kroz kolekciju Muzeja upoznali iskustva djece u ratu te promišljali o važnosti očuvanja ličnih sjećanja kao dijela naše zajedničke historije. Pogledajte njihove utiske o posjeti ovdje.

Programi izgradnje mira i izložbe

U julu je Muzej ratnog djetinjstva u Tuzli otvorio posljednju izložbu u okviru programa “Furaj mir”.

Pod nazivom ”Grad na zrnu solidarnosti”, izložba istražuje kako su antifašistička borba, industrijsko naslijeđe Tuzle i sjećanje na Masakr na Kapiji oblikovali identitet grada. Kroz višemjesečno istraživanje učesnici su promišljali o tome kako tradicije solidarnosti, pravde i građanske odgovornosti i danas inspirišu mlade te kako ovo naslijeđe može doprinijeti izgradnji mirnijih i uključivijih zajednica. Pogledajte atmosferu s otvaranja ovdje.

Obilježavanje međunarodnih dana

Povodom 11. jula, Međunarodnog dana sjećanja i obilježavanja genocida u Srebrenici 1995. godine, predstavili smo grafički roman As Long As We Are Together (Sve dok smo zajedno), nastao prema svjedočenju preživjele genocida u Srebrenici Almase Salihović.

Grafički roman švedske autorice Anneli Furmark nastao je u okviru projekta Survivor-Centred Visual Narratives (SCVN) (Vizualne naracije usmjerene na preživjele) i rezultat je višemjesečnih razgovora i bliske saradnje usmjerene na autentično prenošenje svjedočanstva preživjele. Kao koordinator bosanskohercegovačke komponente ovog međunarodnog istraživačkog projekta, Muzej ratnog djetinjstva facilitirao je saradnju između Furmark i Salihović te pružio podršku razvoju projekta od njegovih samih početaka.

Tokom mjeseca predstavili smo i priču o nastanku grafičkog romana, pružajući publici uvid u proces kroz koji je jedno svjedočanstvo pretočeno u vizualnu naraciju.

Institucionalni razvoj

Nakon intenzivne i uspješne prve polovine godine, tim Muzeja ratnog djetinjstva okupio se u Livnu na polugodišnjem timskom planiranju.

Ovo okupljanje pružilo je priliku da se osvrnemo na dosadašnje rezultate, preispitamo tekuće prioritete, dodatno osnažimo saradnju među timovima i isplaniramo aktivnosti Muzeja za mjesece koji slijede.

Medijska gostovanja

Muzej ratnog djetinjstva nastavio je privlačiti pažnju regionalnih medija i tokom jula. Donosimo izbor medijskih objava iz proteklog mjeseca:

• Lutka bez oka – BHRT Radio
• Učesnici Internacionalne ljetne škole ”Mladi i nasljeđe” iz 13 zemalja svijeta posjetili Muzej ratnog djetinjstva – BHRT
• ”Više od fudbala”: Reprezentacija BiH pred historijsku utakmicu sa SAD-om – Radio Slobodna Evropa

Poruke Crvenog krsta

Kako sam u sedmom razredu bila prisiljena napustiti Ilidžu, svoju školu i prijatelje koji su ostali „s druge strane“, žudjela sam da uspostavim kontakt s njima. Sasvim slučajno sam saznala da je moguće pisati poruke preko Crvenog krsta i da one stvarno putuju.

Prve poruke sam poslala krajem 1993. ne vjerujući u potpunosti da će stići na željene adrese. Kada sam dobila odgovore, skakala sam od sreće! Danas me sadržaj tih pisama razveseli i nasmije. Uglavnom smo jedni drugima pričali o svakodnevnici, o tome kako izgledamo, šta slušamo, šta jedemo. Iako je i rat bio dio te svakodnevnice, rijetko smo ga spominjali.

Alma, r. 1978.Bosna i Hercegovina

Hrana bez okusa

Moji prijatelji Ziyad, Mousa i ja odrasli smo zajedno u istom susjedstvu u Gazi. Poslije škole uvijek smo provodili vrijeme jedni kod drugih, jeli zajedno i smijali se. Hrana je bila neizostavan dio našeg prijateljstva. 

Kada je počeo rat, izbjegao sam u Egipat. Ziyad i Mousa su ostali. Preko društvenih mreža sam saznao da su ubijeni. 

Sada, kad god jedem, sjetim se Gaze. Sjetim se svojih prijatelja. Osjećam kao da više ne mogu osjetiti okus hrane a da ne osjetim tugu.

Khalid, r. 2014, Gaza, Palestina

 „Narandža prva, poslije jedanaest mjeseci“

Prijatelj je dobio narandže, koje je podijelio s nama. Naravno, svakoga je zapala po jedna.

Ja sam svoju odnijela kući kako bih je podijelila na nas petero. Još se sjećam te sreće jer je to bila prva narandža koju sam ugledala poslije jedanaest mjeseci. O okusu da ne govorim!

Toliko mi je bila važna da sam jedan komad zalijepila u svoj dnevnik i velikim slovima napisala „NARANDŽA PRVA, POSLIJE JEDANAEST MJESECI“. Još i danas se sjećam njenog okusa.

Medina, r. 1977, Bosna i Hercegovina

Školjke iz Gaze

Prije rata u Gazi, more mi je bilo omiljeno mjesto. Sve svoje slobodno vrijeme provodila sam na moru s prijateljicama. 

Onda je počeo rat. Morali smo napustiti dom i preseliti se kod rodbine u sigurnijem dijelu grada. Živjeli smo svi zajedno u skučenom prostoru, bez privatnosti i bez mjesta gdje bismo mogli udobno spavati. 

Život tamo je bio težak. Kad god bih mogla, pobjegla bih do mora na trenutak mira. Mi djevojke ostajale bismo tamo dok ne bismo ugledale vojne brodove. Onda bismo trčale nazad. 

Na kraju sam s roditeljima izbjegla u Egipat. Moja šira porodica i mnogi prijatelji još uvijek su u Gazi. Svaki dan mislim na njih i na to jesu li na sigurnom. 

Prije nego što smo izbjegli, otišla sam još jednom do mora. Naišao je veliki val i za sobom ostavio gomilu školjki na obali. Prijateljice i ja skupile smo ih što smo više mogle. Ovo su neke od njih.

Lilian, r. 2011, Gaza, Palestina

Najdraža salveta

Moje prijateljice i ja skupljale smo papirne salvete. Pažljivo smo ih čuvale u kartonskim kutijama i redovno razmjenjivale. Najvrednije su bile tzv. “japanske salvete” lijepih šara i od finog papira. Bez obzira na to, meni je najdraža bila salveta “Pamucki”, koju sam brižljivo čuvala i nisam željela da je zamijenim ni za koju drugu salvetu, pa ni japansku. Iako je na kraju bila gotovo potpuno uništena, odlučila sam da je sačuvam kao uspomenu na višesatna druženja sa mojim prijateljicama iz kvarta u hladnim podrumima i haustorima zgrada.

Emina, r. 1985, Bosna i Hercegovina

Pročitajte više o našim aktivnostima tokom juna.

Edukativni programi i posjete

Tokom juna ugostili smo edukativne grupe i posjetioce iz Bosne i Hercegovine, Italije, Srbije, Hrvatske, Sjeverne Makedonije, Crne Gore, Njemačke, Sjedinjenih Američkih Država, Švicarske, Kanade i Češke.

Ove posjete nastavljaju stvarati prostor za dijalog o dječijim iskustvima rata, kulturi sjećanja i važnosti očuvanja ličnih svjedočanstava kroz generacije i preko nacionalnih granica.

Nagrade i međunarodna priznanja

U junu je Muzej ratnog djetinjstva dobio regionalnu nagradu “Jelena Šantić – Hrabri iskoraci” za program Furaj mir. Nagradu dodjeljuje Fondacija Jelena Šantić u Muzeju devedesetih u Beogradu inicijativama koje kroz umjetnost i društveni angažman doprinose miru, toleranciji, razumijevanju i solidarnosti. Dodjeljuje se svake dvije godine u znak sjećanja na Jelenu Šantić, jednu od najistaknutijih mirovnih aktivistkinja u regiji, te predstavlja značajno priznanje dugogodišnjem radu Muzeja na osnaživanju mladih da grade mir u svojim zajednicama.

Konferencije i međunarodni događaji

Od 4. do 6. juna članovi tima Muzeja ratnog djetinjstva Ukrajina učestvovali su na četvrtom godišnjem simpoziju “Najdokumentovaniji rat: Polifonija narativa” (The Most Documented War: Polyphony of Narratives), koji je okupio dokumentacijske i arhivske inicijative iz cijele Ukrajine i drugih zemalja. Menadžerica projekta Renata Chechel te istraživačice Viktoriia Nesterenko, Oleksandra Domorosla i Svitlana Telukha razmijenile su iskustva s kolegama, razgovarale o novim dokumentacijskim projektima i dodatno osnažile međunarodnu saradnju.

Muzej je također predstavio videoigru “Odrasli smo u ratu” (We Grew Up in War) na POINT konferenciji, najvećoj regionalnoj konferenciji posvećenoj političkoj odgovornosti, civilnom društvu i novim tehnologijama. Učesnici konferencije imali su priliku upoznati se s inovativnim pristupom igre digitalnom pripovijedanju i njenim potencijalom da kroz interaktivno iskustvo razvija empatiju. Pogledajte više ovdje.

Naša direktorica za Bosnu i Hercegovinu, Amina Krvavac, učestvovala je na konferenciji i ceremoniji dodjele nagrada Evropski muzej godine (EMYA) 2026 u Bilbau, u Španiji, u svojstvu predsjednice Upravnog odbora Evropskog muzejskog foruma (EMF). Konferencija je okupila muzejske stručnjake, nominovane muzeje, dosadašnje dobitnike nagrada i partnere iz cijele Evrope kako bi zajedno obilježili inovacije, izvrsnost i transformativnu ulogu muzeja u društvu. Muzej ratnog djetinjstva s ponosom je dio EMYA zajednice kao dobitnik nagrade Evropski muzej godine 2018.

Izložbe i inicijative koje predvode mladi

U junu je Muzej ratnog djetinjstva učestvovao u realizaciji izložbe “Prekinuto djetinjstvo” (Interrupted Childhood), predstavljene u biblioteci Rondine Cittadella della Pace u Italiji u okviru festivala YouTopic Fest 2026. Razvijena u saradnji s Rondine International Peace Lab, izložba je okupila lične predmete, svjedočanstva i priče ljudi koji su iskusili rat, zajedno s doprinosima učesnika međunarodnih mirovnih programa organizacije Rondine.

Tokom juna predstavili smo i “Pažljivo rukovati” (Handle With Care), međunarodnu putujuću izložbu nastalu u okviru projekta TexTALES, koji finansira program Kreativna Evropa. Izložba istražuje migracije, identitet i osjećaj pripadnosti kroz modu i lične priče, a oblikovana je kroz mentorski proces koji je vodio Muzej ratnog djetinjstva.

Kroz program Furaj mir mladi su nastavili stvarati izložbe u svojim zajednicama, istražujući mir, identitet i pripadnost.

U Zenici su učesnici iz Zenice i Foče otvorili izložbu “Prijateljstvo koje ne poznaje granice”, predstavljajući rezultate višemjesečne saradnje i istraživanja onoga što nas povezuje uprkos udaljenosti, razlikama i podjelama. Atmosferu s otvaranja pogledajte ovdje. 

U Sarajevu su mladi iz Sarajeva i Istočnog Sarajeva predstavili izložbu ”Šta ako je granica u tebi?”, koja propituje kako administrativne podjele oblikuju svakodnevni život, ali i pokazuje načine na koje ih mladi prevazilaze kroz saradnju i zajednička iskustva. Atmosferu s otvaranja pogledajte ovdje. 

Mjesec je zaključen završnim susretom učesnika programa Furaj mir u Konjicu, gdje su zajedno obilježili godinu i po učenja, istraživanja, putovanja, stvaranja i prijateljstava izgrađenih širom Bosne i Hercegovine.

Obilježavanje važnih datuma

Juni nam je pružio i priliku da priče iz muzejske kolekcije povežemo s važnim međunarodnim temama.

Povodom Svjetskog dana izbjeglica skrenuli smo pažnju na dječija iskustva raseljavanja dijeleći priču iz muzejske kolekcije, podsjećajući da za milione djece širom svijeta napuštanje doma nije izbor, već posljedica rata i nasilja.

Dok je svijet pratio FIFA Svjetsko klupsko prvenstvo, podijelili smo i priču iz naše kolekcije o tome šta je fudbal značio jednom djetetu prije, ali i tokom rata, pokazujući kako dječije strasti i svakodnevica opstaju čak i u najtežim okolnostima.

Povodom prve Sedmice izgradnje mira Ujedinjenih nacija, podijelili smo razmišljanja učesnika projekta PEACESTORY, koji podržava Fond za izgradnju mira Ujedinjenih nacija, ističući kako lične priče doprinose procesima izgradnje mira. Više možete pogledati ovdje i ovdje.

Mediji

Muzej ratnog djetinjstva i tokom juna nastavio je privlačiti pažnju regionalnih medija. U nastavku donosimo izbor medijskih objava iz proteklog mjeseca:

• Muzeju ratnog djetinjstva uručena regionalna nagrada za program “Furaj mir”
• Handle With Care: Međunarodna putujuća izložba o migraciji, identitetu i pripadanju

Kao koordinator bosanskohercegovačkog dijela istraživačkog klastera u okviru SCVN projekta, Muzej ratnog djetinjstva moderirao je razgovore između Furmark i Salihović, ujedno učesnice u kolekciji Muzeja, te osigurao da glas preživjele ostane u središtu cjelokupnog kreativnog procesa.

Ovaj članak donosi priču o tome kako je ta saradnja nastala i šta je značila kako za preživjelu koja je podijelila svoje iskustvo, tako i za umjetnicu kojoj je povjeren zadatak da ga pretoči u vizuelnu formu.

Očuvati autentičnost priče

Za Almasu Salihović učešće u projektu značilo je prihvatiti emocionalnu težinu povratka prošlosti kako bi njeno iskustvo bilo sačuvano i razumljivo budućim generacijama.

“Povratak tim sjećanjima nikada nije jednostavan. Svaki razgovor znači ponovno proživljavanje trenutaka koje čovjek pokušava naučiti nositi sa sobom, ali uvijek sam vjerovala da je važnije govoriti, a ne ćutati, jer svjedočenja imaju snagu da sačuvaju istinu.”

Umjesto da priča govori isključivo o nasilju i gubitku, Salihović je željela da grafički roman sačuva ljude, odnose i svakodnevni život koji je postojao prije genocida.

“Najvažnije mi je bilo da priča ostane autentična – da ne govori samo o tragediji moje porodice i gubitku, nego i o mom bratu, njegovoj ličnosti kako ga pamtim, dostojanstvu nas kao preživjelih i snazi da, uprkos svemu, nastavimo dalje. Željela sam da kada ljudi listaju taj roman razumiju i zamisle da iza svake brojke stoji nečiji život, da iza svakog lica zamisle osobu, porodicu i neostvarene i prekinute snove.”

Za Salihović, ovaj projekat pokazuje i jedinstvenu ulogu koju umjetnost može imati uz historijsku dokumentaciju, pomažući čitateljima da se emotivno povežu s pojedinačnim iskustvima.

“Umjetnost ima jedinstvenu sposobnost da približi emociju i ljudsko iskustvo na način koji ponekad činjenice same ne mogu. Historijske činjenice su neupitne i one su temelj našeg razumijevanja prošlosti, ali grafički roman može pomoći da se osjeti ljudska dimenzija tih događaja. Da se suosjećamo kroz podijeljene trenutke.”

Vjeruje da je upravo ta emocionalna povezanost posebno važna za mlađe generacije, koje će se s historijom Srebrenice možda prvi put susresti upravo kroz ovakav format.

“Vjerujem da posebno mlađe generacije kroz ovakav format lakše uspostavljaju vezu s pričom, postavljaju pitanja i razvijaju empatiju. Ako umjetnost može nekoga potaknuti da sazna više o Srebrenici i razumije zašto je važno čuvati istinu, onda ću biti još ponosnija što sam bila dio toga.”

Crtati tuđa sjećanja

Za Anneli Furmark ilustriranje grafičkog romana “Sve dok smo zajedno” značilo je pronalaženje ravnoteže između mašte i odgovornosti.

Pretočiti nečije proživljeno iskustvo u vizuelnu priču značilo je suočiti se i s granicama vlastitog iskustva. Dok je svjedočenje Salihović usmjeravalo svaku stranicu romana, Furmark je morala promišljati kako prikazati emocije i situacije koje sama nikada nije doživjela.

“Kada crtate, neizbježno u crteže unosite vlastita utjelovljena sjećanja na emocije poput gubitka, straha i iscrpljenosti. U mojim crtežima prisutna su i moja iskustva, dok sam iskustva koja nikada nisam proživjela – poput ekstremne gladi – morala zamisliti najbolje što sam mogla.”

Furmark vjeruje da grafički romani imaju jedinstvenu sposobnost da dopru do čitatelja istovremeno kroz riječ i sliku.

“Grafički romani dopiru do vas kroz više od jednog osjetila. Ponekad mislim da su poput pjesme: tekst je jedno, muzika drugo, ali zajedno stvaraju nešto treće. Nešto što ima veću šansu probiti naše psihološke odbrambene mehanizme.”

Upravo ta kombinacija slike i teksta, smatra ona, može stvoriti emocionalnu otvorenost koja ljudima omogućava da se s teškim historijskim temama povežu na način koji drugi mediji ponekad ne mogu.

Saradnja koja mijenja sve uključene

Kreativni proces nije oblikovao samo konačno djelo nego i obje osobe koje su ga stvarale. Dok je Salihović Furmark povjerila svoja sjećanja, Furmark je iz projekta izašla s drugačijim razumijevanjem rata i njegovih dugoročnih posljedica.

“Susret s Almasom i drugim ljudima koje sam upoznala u Bosni bio mi je izuzetno značajan. Upoznala sam ljude koji imaju neposredno iskustvo rata. Jedna od njih je i moja majka, ali zbog vremenske distance njena priča mi je uvijek djelovala apstraktnije. Sada je postala mnogo stvarnija.”

Ova saradnja pokazuje šta je moguće postići kada preživjeli ostanu aktivni učesnici u oblikovanju načina na koji će njihove priče biti ispričane. Umjesto da svjedočenje bude tek izvorni materijal, kreativni proces postao je trajni dijalog o sjećanju, predstavljanju i odgovornosti.

Za Muzej ratnog djetinjstva ovakav pristup predstavlja nastavak posvećenosti očuvanju sjećanja na djetinjstva obilježena ratom na način koji ostaje vjeran proživljenom iskustvu, a istovremeno ga čini dostupnim novim generacijama. Dok grafički roman pronalazi put do čitalaca u različitim zemljama i na različitim jezicima, on sa sobom nosi ne samo sjećanja jedne preživjele nego i poziv na promišljanje o važnosti kulture sjećanja, empatije i odgovornosti koju svaka generacija ima u očuvanju ljudskog dostojanstva.

Kako kaže Salihović, sjećanje nikada nije usmjereno samo prema prošlosti.

“Sjećanje nije nikad potpuno okrenuto prošlosti. Uvijek su to lekcije, kao i iz mnogih knjiga, neki nagovještaj budućnosti. Na mladima je da shvate da je važno da i sami aktivno brane svoju budućnost, bolju, pravedniju i mirniju budućnost.”

Ovo pitanje nalazi se u središtu međunarodnog istraživačkog i umjetničkog projekta Vizuelni narativi usmjereni na preživjele (Survivor-Centred Visual Narratives – SCVN), koji kroz grafičke romane i druge vizuelne forme pripovijedanja dokumentuje iskustva preživjelih genocida i drugih masovnih zločina. Okupljajući preživjele, istraživače, umjetnike i kulturne institucije iz različitih dijelova svijeta, projekt istražuje kako umjetnost može doprinijeti očuvanju svjedočanstava, stavljajući glasove, djelovanje i dobrobit preživjelih u središte kreativnog procesa.

U okviru projekta, Muzej ratnog djetinjstva koordinirao je dio istraživačkog klastera posvećenog ratovima u bivšoj Jugoslaviji, fokusiran na priču Almase Salihović – preživjele genocida u Srebrenici, učesnice u kolekciji Muzeja i glasnogovornice Memorijalnog centra Srebrenica.

Almasa Salihović i Anneli Furmark u razgovoru

Sjećanja na Srebrenicu

Kroz niz razgovora vođenih tokom 2023. i 2024. godine, Almasa je podijelila sjećanja na djetinjstvo u selu Skejići, bijeg svoje porodice u Srebrenicu 1993. godine, život u opkoljenoj enklavi i događaje koji su pratili pad Srebrenice u julu 1995. godine. Umjesto klasičnog intervjua, ovi razgovori postali su temelj zajedničkog kreativnog procesa izgrađenog na povjerenju, pažljivom slušanju i poštovanju proživljenog iskustva.

Razgovore su vodile Almasa i švedska autorica grafičkih romana Anneli Furmark, uz moderaciju Ajnure Akbaš iz Muzeja ratnog djetinjstva. Na osnovu Almasinih svjedočanstava, Furmark je kreirala grafički roman “Sve dok smo zajedno”, pretvarajući njena sjećanja u vizuelnu priču, ostajući pritom vjerna njenom glasu i iskustvima.

Više od grafičkog romana

Njihova saradnja predstavljena je i u kratkom dokumentarnom filmu SCVN projekta “Almasina priča”, u režiji Bojana Hadžiabdića. Film prati Almasu dok se vraća fizičkoj i emocionalnoj geografiji svoje prošlosti – poljima i padinama Skejića, putevima kojima su porodice bježale te mjestima na kojima se preživjeli svake godine okupljaju kako bi obilježili godišnjicu genocida. Istovremeno prati razgovore Almase i Anneli, otkrivajući način na koji je Anneli pristupila pretvaranju Almasinih sjećanja u vizuelnu formu. Trailer filma dostupan je na YouTube kanalu SCVN projekta.

Istraživački klaster posvećen ratovima u bivšoj Jugoslaviji jedan je od pet klastera koji sarađuju s preživjelima. Ostali se bave Holokaustom, Ruandom, Irakom/Sirijom i Turtle Islandom, pri čemu SCVN projekt razvija pristupe vizuelnom pripovijedanju koji su usmjereni na preživjele i utemeljeni na principima rada s traumom. Umjesto da ilustruje isključivo historijske događaje, projekt nastoji pažljivo dokumentovati pojedinačna sjećanja, prepoznajući preživjele kao aktivne saradnike u stvaranju vlastitih narativa.

Ilustracija iz stripa

Vizuelno pripovijedanje

Grafički romani, odnosno stripovi, posljednjih godina postaju sve značajniji medij za približavanje složenih historijskih tema široj publici. Kombinujući svjedočanstva, ilustraciju i sekvencijalno pripovijedanje, oni omogućavaju pristup teškim temama na način koji je istovremeno emocionalno snažan i pristupačan, posebno mlađim generacijama koje se s ovim događajima susreću prvi put.

Za Muzej ratnog djetinjstva, učešće u ovom projektu predstavlja nastavak naše posvećenosti očuvanju sjećanja na djetinjstva obilježena ratom kroz različite forme pripovijedanja te njihovom prenošenju generacijama i kulturama širom svijeta. Grafički roman “Sve dok smo zajedno” bit će objavljen na njemačkom jeziku u izdanju izdavačke kuće Avant Verlag u oktobru, a na engleskom jeziku u izdanju University of Toronto Press početkom 2027. godine.

Realizovana u saradnji s Rondine International Peace Labom, izložba je okupila lične predmete, svjedočanstva i priče osoba koje su iskusile rat, stvarajući prostor za promišljanje o djetinjstvu, sjećanju, otpornosti i izgradnji mira.

Pored predmeta iz kolekcije Muzeja ratnog djetinjstva, izložba je predstavila i priče te lične predmete učesnika i učesnica međunarodnih programa mirovnog obrazovanja organizacije Rondine, ističući iskustva iz različitih zemalja i društvenih konteksta.

Prekidanje lanca mržnje

Govoreći o značaju ove saradnje, Franco Vaccari, osnivač i predsjednik organizacije Rondine Cittadella della Pace, rekao je:

“Ovo je iskustvo koje prekida lanac mržnje.”

Amina Šurković, koordinatorica Arhiva Muzeja ratnog djetinjstva, naglasila je važnost ličnih svjedočanstava:

”Pravi fokus ove izložbe su priče: priče ispričane iz različitih perspektiva i koje dolaze iz različitih dijelova svijeta, pomažući nam da razumijemo kako rat utiče na živote ljudi, a prije svega na živote djece.”

Kroz predmete, priče, video svjedočanstva i multimedijalne sadržaje, izložba “Prekinuto djetinjstvo” pozvala je posjetioce da promišljaju o zaštiti djece pogođene sukobima te o važnosti izgradnje mira kroz razumijevanje i dijalog.

Grant dodjeljuje kompanija Unity, čija tehnologija pokreće neke od najpopularnijih videoigara i interaktivnih iskustava na svijetu. Igra „Odrastali smo u ratu“ također se razvija koristeći Unity engine

Igra je odabrana među više od 515 prijava pristiglih iz cijelog svijeta, čime se našla među samo deset projekata koji su ove godine dobili podršku. Kroz fond Unity Charitable Fund dodijeljeno je ukupno 600.000 američkih dolara projektima koji se bave važnim globalnim izazovima u skladu s Ciljevima održivog razvoja Ujedinjenih nacija.

Zasnovana na ličnim pričama

Zasnovana na stvarnim pričama iz kolekcije Muzeja ratnog djetinjstva, “Odrasli smo u ratu” se bavi iskustvima djece koja su odrastala tokom rata u Bosni i Hercegovini i Ukrajini. Igra se fokusira na načine na koje djeca prolaze kroz ratna iskustva uz pomoć mašte, otpornosti i nade. Trenutno je u razvoju, a njeno objavljivanje planirano je za 2027. godinu.

Objašnjavajući zašto je projekat odabran, predstavnici Unityja istakli su njegovu jedinstvenu perspektivu:

“Ova igra donosi perspektivu djece i stavlja fokus na nešto drugačije – na otpor, otpornost i nadu.”

Potencijal za razvijanje empatije

Lukáš Kolek, direktor studija Charles Games, rekao je da ova nagrada predstavlja značajno priznanje za projekat i njegovu misiju.

“Ovo je prestižno priznanje”, rekao je Kolek. “Ideja granta Unity for Humanity jeste podržati projekte koji čine nešto dobro za svijet i, u idealnom slučaju, su zasnovani na dokazima.”

Grant je dodijeljen kao priznanje potencijalu igre da pomogne ljudima da bolje razumiju kako djeca doživljavaju oružane sukobe, razviju empatiju i podignu svijest o dugoročnim posljedicama rata na djetinjstvo.

Teaser za “Odrasli smo u ratu” dostupan je ovdje. Više informacija o igri bit će objavljeno kako bude napredovao razvoj prema planiranom izlasku 2027. godine.