Pročitajte više o našim aktivnostima tokom juna.

Edukativni programi i posjete

Tokom juna ugostili smo edukativne grupe i posjetioce iz Bosne i Hercegovine, Italije, Srbije, Hrvatske, Sjeverne Makedonije, Crne Gore, Njemačke, Sjedinjenih Američkih Država, Švicarske, Kanade i Češke.

Ove posjete nastavljaju stvarati prostor za dijalog o dječijim iskustvima rata, kulturi sjećanja i važnosti očuvanja ličnih svjedočanstava kroz generacije i preko nacionalnih granica.

Nagrade i međunarodna priznanja

U junu je Muzej ratnog djetinjstva dobio regionalnu nagradu “Jelena Šantić – Hrabri iskoraci” za program Furaj mir. Nagradu dodjeljuje Fondacija Jelena Šantić u Muzeju devedesetih u Beogradu inicijativama koje kroz umjetnost i društveni angažman doprinose miru, toleranciji, razumijevanju i solidarnosti. Dodjeljuje se svake dvije godine u znak sjećanja na Jelenu Šantić, jednu od najistaknutijih mirovnih aktivistkinja u regiji, te predstavlja značajno priznanje dugogodišnjem radu Muzeja na osnaživanju mladih da grade mir u svojim zajednicama.

Konferencije i međunarodni događaji

Od 4. do 6. juna članovi tima Muzeja ratnog djetinjstva Ukrajina učestvovali su na četvrtom godišnjem simpoziju “Najdokumentovaniji rat: Polifonija narativa” (The Most Documented War: Polyphony of Narratives), koji je okupio dokumentacijske i arhivske inicijative iz cijele Ukrajine i drugih zemalja. Menadžerica projekta Renata Chechel te istraživačice Viktoriia Nesterenko, Oleksandra Domorosla i Svitlana Telukha razmijenile su iskustva s kolegama, razgovarale o novim dokumentacijskim projektima i dodatno osnažile međunarodnu saradnju.

Muzej je također predstavio videoigru “Odrasli smo u ratu” (We Grew Up in War) na POINT konferenciji, najvećoj regionalnoj konferenciji posvećenoj političkoj odgovornosti, civilnom društvu i novim tehnologijama. Učesnici konferencije imali su priliku upoznati se s inovativnim pristupom igre digitalnom pripovijedanju i njenim potencijalom da kroz interaktivno iskustvo razvija empatiju. Pogledajte više ovdje.

Naša direktorica za Bosnu i Hercegovinu, Amina Krvavac, učestvovala je na konferenciji i ceremoniji dodjele nagrada Evropski muzej godine (EMYA) 2026 u Bilbau, u Španiji, u svojstvu predsjednice Upravnog odbora Evropskog muzejskog foruma (EMF). Konferencija je okupila muzejske stručnjake, nominovane muzeje, dosadašnje dobitnike nagrada i partnere iz cijele Evrope kako bi zajedno obilježili inovacije, izvrsnost i transformativnu ulogu muzeja u društvu. Muzej ratnog djetinjstva s ponosom je dio EMYA zajednice kao dobitnik nagrade Evropski muzej godine 2018.

Izložbe i inicijative koje predvode mladi

U junu je Muzej ratnog djetinjstva učestvovao u realizaciji izložbe “Prekinuto djetinjstvo” (Interrupted Childhood), predstavljene u biblioteci Rondine Cittadella della Pace u Italiji u okviru festivala YouTopic Fest 2026. Razvijena u saradnji s Rondine International Peace Lab, izložba je okupila lične predmete, svjedočanstva i priče ljudi koji su iskusili rat, zajedno s doprinosima učesnika međunarodnih mirovnih programa organizacije Rondine.

Tokom juna predstavili smo i “Pažljivo rukovati” (Handle With Care), međunarodnu putujuću izložbu nastalu u okviru projekta TexTALES, koji finansira program Kreativna Evropa. Izložba istražuje migracije, identitet i osjećaj pripadnosti kroz modu i lične priče, a oblikovana je kroz mentorski proces koji je vodio Muzej ratnog djetinjstva.

Kroz program Furaj mir mladi su nastavili stvarati izložbe u svojim zajednicama, istražujući mir, identitet i pripadnost.

U Zenici su učesnici iz Zenice i Foče otvorili izložbu “Prijateljstvo koje ne poznaje granice”, predstavljajući rezultate višemjesečne saradnje i istraživanja onoga što nas povezuje uprkos udaljenosti, razlikama i podjelama. Atmosferu s otvaranja pogledajte ovdje. 

U Sarajevu su mladi iz Sarajeva i Istočnog Sarajeva predstavili izložbu ”Šta ako je granica u tebi?”, koja propituje kako administrativne podjele oblikuju svakodnevni život, ali i pokazuje načine na koje ih mladi prevazilaze kroz saradnju i zajednička iskustva. Atmosferu s otvaranja pogledajte ovdje. 

Mjesec je zaključen završnim susretom učesnika programa Furaj mir u Konjicu, gdje su zajedno obilježili godinu i po učenja, istraživanja, putovanja, stvaranja i prijateljstava izgrađenih širom Bosne i Hercegovine.

Obilježavanje važnih datuma

Juni nam je pružio i priliku da priče iz muzejske kolekcije povežemo s važnim međunarodnim temama.

Povodom Svjetskog dana izbjeglica skrenuli smo pažnju na dječija iskustva raseljavanja dijeleći priču iz muzejske kolekcije, podsjećajući da za milione djece širom svijeta napuštanje doma nije izbor, već posljedica rata i nasilja.

Dok je svijet pratio FIFA Svjetsko klupsko prvenstvo, podijelili smo i priču iz naše kolekcije o tome šta je fudbal značio jednom djetetu prije, ali i tokom rata, pokazujući kako dječije strasti i svakodnevica opstaju čak i u najtežim okolnostima.

Povodom prve Sedmice izgradnje mira Ujedinjenih nacija, podijelili smo razmišljanja učesnika projekta PEACESTORY, koji podržava Fond za izgradnju mira Ujedinjenih nacija, ističući kako lične priče doprinose procesima izgradnje mira. Više možete pogledati ovdje i ovdje.

Mediji

Muzej ratnog djetinjstva i tokom juna nastavio je privlačiti pažnju regionalnih medija. U nastavku donosimo izbor medijskih objava iz proteklog mjeseca:

• Muzeju ratnog djetinjstva uručena regionalna nagrada za program “Furaj mir”
• Handle With Care: Međunarodna putujuća izložba o migraciji, identitetu i pripadanju

Kao koordinator bosanskohercegovačkog dijela istraživačkog klastera u okviru SCVN projekta, Muzej ratnog djetinjstva moderirao je razgovore između Furmark i Salihović, ujedno učesnice u kolekciji Muzeja, te osigurao da glas preživjele ostane u središtu cjelokupnog kreativnog procesa.

Ovaj članak donosi priču o tome kako je ta saradnja nastala i šta je značila kako za preživjelu koja je podijelila svoje iskustvo, tako i za umjetnicu kojoj je povjeren zadatak da ga pretoči u vizuelnu formu.

Očuvati autentičnost priče

Za Almasu Salihović učešće u projektu značilo je prihvatiti emocionalnu težinu povratka prošlosti kako bi njeno iskustvo bilo sačuvano i razumljivo budućim generacijama.

“Povratak tim sjećanjima nikada nije jednostavan. Svaki razgovor znači ponovno proživljavanje trenutaka koje čovjek pokušava naučiti nositi sa sobom, ali uvijek sam vjerovala da je važnije govoriti, a ne ćutati, jer svjedočenja imaju snagu da sačuvaju istinu.”

Umjesto da priča govori isključivo o nasilju i gubitku, Salihović je željela da grafički roman sačuva ljude, odnose i svakodnevni život koji je postojao prije genocida.

“Najvažnije mi je bilo da priča ostane autentična – da ne govori samo o tragediji moje porodice i gubitku, nego i o mom bratu, njegovoj ličnosti kako ga pamtim, dostojanstvu nas kao preživjelih i snazi da, uprkos svemu, nastavimo dalje. Željela sam da kada ljudi listaju taj roman razumiju i zamisle da iza svake brojke stoji nečiji život, da iza svakog lica zamisle osobu, porodicu i neostvarene i prekinute snove.”

Za Salihović, ovaj projekat pokazuje i jedinstvenu ulogu koju umjetnost može imati uz historijsku dokumentaciju, pomažući čitateljima da se emotivno povežu s pojedinačnim iskustvima.

“Umjetnost ima jedinstvenu sposobnost da približi emociju i ljudsko iskustvo na način koji ponekad činjenice same ne mogu. Historijske činjenice su neupitne i one su temelj našeg razumijevanja prošlosti, ali grafički roman može pomoći da se osjeti ljudska dimenzija tih događaja. Da se suosjećamo kroz podijeljene trenutke.”

Vjeruje da je upravo ta emocionalna povezanost posebno važna za mlađe generacije, koje će se s historijom Srebrenice možda prvi put susresti upravo kroz ovakav format.

“Vjerujem da posebno mlađe generacije kroz ovakav format lakše uspostavljaju vezu s pričom, postavljaju pitanja i razvijaju empatiju. Ako umjetnost može nekoga potaknuti da sazna više o Srebrenici i razumije zašto je važno čuvati istinu, onda ću biti još ponosnija što sam bila dio toga.”

Crtati tuđa sjećanja

Za Anneli Furmark ilustriranje grafičkog romana “Sve dok smo zajedno” značilo je pronalaženje ravnoteže između mašte i odgovornosti.

Pretočiti nečije proživljeno iskustvo u vizuelnu priču značilo je suočiti se i s granicama vlastitog iskustva. Dok je svjedočenje Salihović usmjeravalo svaku stranicu romana, Furmark je morala promišljati kako prikazati emocije i situacije koje sama nikada nije doživjela.

“Kada crtate, neizbježno u crteže unosite vlastita utjelovljena sjećanja na emocije poput gubitka, straha i iscrpljenosti. U mojim crtežima prisutna su i moja iskustva, dok sam iskustva koja nikada nisam proživjela – poput ekstremne gladi – morala zamisliti najbolje što sam mogla.”

Furmark vjeruje da grafički romani imaju jedinstvenu sposobnost da dopru do čitatelja istovremeno kroz riječ i sliku.

“Grafički romani dopiru do vas kroz više od jednog osjetila. Ponekad mislim da su poput pjesme: tekst je jedno, muzika drugo, ali zajedno stvaraju nešto treće. Nešto što ima veću šansu probiti naše psihološke odbrambene mehanizme.”

Upravo ta kombinacija slike i teksta, smatra ona, može stvoriti emocionalnu otvorenost koja ljudima omogućava da se s teškim historijskim temama povežu na način koji drugi mediji ponekad ne mogu.

Saradnja koja mijenja sve uključene

Kreativni proces nije oblikovao samo konačno djelo nego i obje osobe koje su ga stvarale. Dok je Salihović Furmark povjerila svoja sjećanja, Furmark je iz projekta izašla s drugačijim razumijevanjem rata i njegovih dugoročnih posljedica.

“Susret s Almasom i drugim ljudima koje sam upoznala u Bosni bio mi je izuzetno značajan. Upoznala sam ljude koji imaju neposredno iskustvo rata. Jedna od njih je i moja majka, ali zbog vremenske distance njena priča mi je uvijek djelovala apstraktnije. Sada je postala mnogo stvarnija.”

Ova saradnja pokazuje šta je moguće postići kada preživjeli ostanu aktivni učesnici u oblikovanju načina na koji će njihove priče biti ispričane. Umjesto da svjedočenje bude tek izvorni materijal, kreativni proces postao je trajni dijalog o sjećanju, predstavljanju i odgovornosti.

Za Muzej ratnog djetinjstva ovakav pristup predstavlja nastavak posvećenosti očuvanju sjećanja na djetinjstva obilježena ratom na način koji ostaje vjeran proživljenom iskustvu, a istovremeno ga čini dostupnim novim generacijama. Dok grafički roman pronalazi put do čitalaca u različitim zemljama i na različitim jezicima, on sa sobom nosi ne samo sjećanja jedne preživjele nego i poziv na promišljanje o važnosti kulture sjećanja, empatije i odgovornosti koju svaka generacija ima u očuvanju ljudskog dostojanstva.

Kako kaže Salihović, sjećanje nikada nije usmjereno samo prema prošlosti.

“Sjećanje nije nikad potpuno okrenuto prošlosti. Uvijek su to lekcije, kao i iz mnogih knjiga, neki nagovještaj budućnosti. Na mladima je da shvate da je važno da i sami aktivno brane svoju budućnost, bolju, pravedniju i mirniju budućnost.”

Ovo pitanje nalazi se u središtu međunarodnog istraživačkog i umjetničkog projekta Vizuelni narativi usmjereni na preživjele (Survivor-Centred Visual Narratives – SCVN), koji kroz grafičke romane i druge vizuelne forme pripovijedanja dokumentuje iskustva preživjelih genocida i drugih masovnih zločina. Okupljajući preživjele, istraživače, umjetnike i kulturne institucije iz različitih dijelova svijeta, projekt istražuje kako umjetnost može doprinijeti očuvanju svjedočanstava, stavljajući glasove, djelovanje i dobrobit preživjelih u središte kreativnog procesa.

U okviru projekta, Muzej ratnog djetinjstva koordinirao je dio istraživačkog klastera posvećenog ratovima u bivšoj Jugoslaviji, fokusiran na priču Almase Salihović – preživjele genocida u Srebrenici, učesnice u kolekciji Muzeja i glasnogovornice Memorijalnog centra Srebrenica.

Almasa Salihović i Anneli Furmark u razgovoru

Sjećanja na Srebrenicu

Kroz niz razgovora vođenih tokom 2023. i 2024. godine, Almasa je podijelila sjećanja na djetinjstvo u selu Skejići, bijeg svoje porodice u Srebrenicu 1993. godine, život u opkoljenoj enklavi i događaje koji su pratili pad Srebrenice u julu 1995. godine. Umjesto klasičnog intervjua, ovi razgovori postali su temelj zajedničkog kreativnog procesa izgrađenog na povjerenju, pažljivom slušanju i poštovanju proživljenog iskustva.

Razgovore su vodile Almasa i švedska autorica grafičkih romana Anneli Furmark, uz moderaciju Ajnure Akbaš iz Muzeja ratnog djetinjstva. Na osnovu Almasinih svjedočanstava, Furmark je kreirala grafički roman “Sve dok smo zajedno”, pretvarajući njena sjećanja u vizuelnu priču, ostajući pritom vjerna njenom glasu i iskustvima.

Više od grafičkog romana

Njihova saradnja predstavljena je i u kratkom dokumentarnom filmu SCVN projekta “Almasina priča”, u režiji Bojana Hadžiabdića. Film prati Almasu dok se vraća fizičkoj i emocionalnoj geografiji svoje prošlosti – poljima i padinama Skejića, putevima kojima su porodice bježale te mjestima na kojima se preživjeli svake godine okupljaju kako bi obilježili godišnjicu genocida. Istovremeno prati razgovore Almase i Anneli, otkrivajući način na koji je Anneli pristupila pretvaranju Almasinih sjećanja u vizuelnu formu. Trailer filma dostupan je na YouTube kanalu SCVN projekta.

Istraživački klaster posvećen ratovima u bivšoj Jugoslaviji jedan je od pet klastera koji sarađuju s preživjelima. Ostali se bave Holokaustom, Ruandom, Irakom/Sirijom i Turtle Islandom, pri čemu SCVN projekt razvija pristupe vizuelnom pripovijedanju koji su usmjereni na preživjele i utemeljeni na principima rada s traumom. Umjesto da ilustruje isključivo historijske događaje, projekt nastoji pažljivo dokumentovati pojedinačna sjećanja, prepoznajući preživjele kao aktivne saradnike u stvaranju vlastitih narativa.

Ilustracija iz stripa

Vizuelno pripovijedanje

Grafički romani, odnosno stripovi, posljednjih godina postaju sve značajniji medij za približavanje složenih historijskih tema široj publici. Kombinujući svjedočanstva, ilustraciju i sekvencijalno pripovijedanje, oni omogućavaju pristup teškim temama na način koji je istovremeno emocionalno snažan i pristupačan, posebno mlađim generacijama koje se s ovim događajima susreću prvi put.

Za Muzej ratnog djetinjstva, učešće u ovom projektu predstavlja nastavak naše posvećenosti očuvanju sjećanja na djetinjstva obilježena ratom kroz različite forme pripovijedanja te njihovom prenošenju generacijama i kulturama širom svijeta. Grafički roman “Sve dok smo zajedno” bit će objavljen na njemačkom jeziku u izdanju izdavačke kuće Avant Verlag u oktobru, a na engleskom jeziku u izdanju University of Toronto Press početkom 2027. godine.

Realizovana u saradnji s Rondine International Peace Labom, izložba je okupila lične predmete, svjedočanstva i priče osoba koje su iskusile rat, stvarajući prostor za promišljanje o djetinjstvu, sjećanju, otpornosti i izgradnji mira.

Pored predmeta iz kolekcije Muzeja ratnog djetinjstva, izložba je predstavila i priče te lične predmete učesnika i učesnica međunarodnih programa mirovnog obrazovanja organizacije Rondine, ističući iskustva iz različitih zemalja i društvenih konteksta.

Prekidanje lanca mržnje

Govoreći o značaju ove saradnje, Franco Vaccari, osnivač i predsjednik organizacije Rondine Cittadella della Pace, rekao je:

“Ovo je iskustvo koje prekida lanac mržnje.”

Amina Šurković, koordinatorica Arhiva Muzeja ratnog djetinjstva, naglasila je važnost ličnih svjedočanstava:

”Pravi fokus ove izložbe su priče: priče ispričane iz različitih perspektiva i koje dolaze iz različitih dijelova svijeta, pomažući nam da razumijemo kako rat utiče na živote ljudi, a prije svega na živote djece.”

Kroz predmete, priče, video svjedočanstva i multimedijalne sadržaje, izložba “Prekinuto djetinjstvo” pozvala je posjetioce da promišljaju o zaštiti djece pogođene sukobima te o važnosti izgradnje mira kroz razumijevanje i dijalog.

Grant dodjeljuje kompanija Unity, čija tehnologija pokreće neke od najpopularnijih videoigara i interaktivnih iskustava na svijetu. Igra „Odrastali smo u ratu“ također se razvija koristeći Unity engine

Igra je odabrana među više od 515 prijava pristiglih iz cijelog svijeta, čime se našla među samo deset projekata koji su ove godine dobili podršku. Kroz fond Unity Charitable Fund dodijeljeno je ukupno 600.000 američkih dolara projektima koji se bave važnim globalnim izazovima u skladu s Ciljevima održivog razvoja Ujedinjenih nacija.

Zasnovana na ličnim pričama

Zasnovana na stvarnim pričama iz kolekcije Muzeja ratnog djetinjstva, “Odrasli smo u ratu” se bavi iskustvima djece koja su odrastala tokom rata u Bosni i Hercegovini i Ukrajini. Igra se fokusira na načine na koje djeca prolaze kroz ratna iskustva uz pomoć mašte, otpornosti i nade. Trenutno je u razvoju, a njeno objavljivanje planirano je za 2027. godinu.

Objašnjavajući zašto je projekat odabran, predstavnici Unityja istakli su njegovu jedinstvenu perspektivu:

“Ova igra donosi perspektivu djece i stavlja fokus na nešto drugačije – na otpor, otpornost i nadu.”

Potencijal za razvijanje empatije

Lukáš Kolek, direktor studija Charles Games, rekao je da ova nagrada predstavlja značajno priznanje za projekat i njegovu misiju.

“Ovo je prestižno priznanje”, rekao je Kolek. “Ideja granta Unity for Humanity jeste podržati projekte koji čine nešto dobro za svijet i, u idealnom slučaju, su zasnovani na dokazima.”

Grant je dodijeljen kao priznanje potencijalu igre da pomogne ljudima da bolje razumiju kako djeca doživljavaju oružane sukobe, razviju empatiju i podignu svijest o dugoročnim posljedicama rata na djetinjstvo.

Teaser za “Odrasli smo u ratu” dostupan je ovdje. Više informacija o igri bit će objavljeno kako bude napredovao razvoj prema planiranom izlasku 2027. godine.

Nastanak izložbe

Izložba je osmišljena i oblikovana kroz mentorski proces koji je vodio Muzej ratnog djetinjstva, u saradnji s tri organizacije posvećene društvenoj inkluziji i modi — Dress Again (Italija), ESPERO Atelier (Francuska) i ANKAA Project (Grčka). Polazišna tačka ovog procesa bila je radionica održana u Sarajevu u septembru 2025. godine, tokom koje su partneri zajedno razvijali koncept izložbe i način pripovijedanja, promišljajući kako svaki grad može ugostiti putujuću kolekciju s vlastitim identitetom — a istim ciljem: podsticanjem empatije, razumijevanja i novih perspektiva o migraciji.

“Pažljivo rukovati” (Handle With Care) — putujuća izložba — predstavlja 30 odjevnih predmeta i 18 ličnih priča, praćenih skicama, crtežima i kreativnom dokumentacijom nastalom tokom procesa rada. “Kroz ovu izložbu željeli smo pokazati da svaki komad odjeće može nositi iskustvo, sjećanje i priču o potrazi za pripadanjem. Svaka modna kreacija prati traganje za mjestom koje bi se moglo nazvati domom”, rekla je Adna Muslija, mentorica projekta.

Glasovi koji stoje iza kolekcije

Lične priče i svjedočanstava sudionika projekta koji dolaze iz Afganistana, Irana, Pakistana, Nigerije, Senegala, Gambije, Ukrajine, Sirije i drugih zemalja, ujedno su bile i narativni i konceptualni temelj predstavljene modne kolekcije, razvijene kroz zajednički kreativni proces koji je kombinirao profesionalno krojačko umijeće, etičko pripovijedanje i upotrebu recikliranih i već korištenih materijala.

Putujuća izložba “Handle With Care” prvi put je predstavljena u Parizu u  martu ove godine, u  Maison des Réfugiés. Otvaranje izložbe obilježila je i modna revija kojom je svečano predstavljena kolekcija. Izložba je potom otvorena u Atini u aprilu ove godine, kao i u Faenzi u  Galleria Comunale d’Arte, gdje je uz postavku publici predstavljen i dramski performans inspirisan izložbom i kolekcijom. 

Metodologija utemeljena u iskustvu Muzeja

Mentorski proces koji je Muzej ratnog djetinjstva razvio i provodio kroz cijeli projekt oslanja se na dugogodišnje iskustvo institucije u radu s ličnim svjedočanstvima, traumom i sjećanjem. Metodologiju izgrađenu kroz rad s pričama onih čije je djetinjstvo obilježeno ratom, Muzej je prenio u kontekst migracije i socijalne inkluzije — potvrđujući da moda, poput ličnih predmeta, može biti nosiocem sjećanja, identiteta i dostojanstva.

TexTALES je sufinanciran od strane Europske unije kroz program Creative Europe. Izneseni stavovi i mišljenja isključivo su odgovornost autora i ne odražavaju nužno stavove Europske unije ili Europske izvršne agencije za obrazovanje i kulturu (EACEA). Ni Europska unija ni EACEA ne mogu se smatrati odgovornim za njih.

Pročitajte više o našim aktivnostima ovog mjeseca:

Edukativni programi i posjete

Tokom maja ugostili smo edukativne grupe i posjetioce iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Njemačke, Kosova, Albanije, Crne Gore, Sjedinjenih Američkih Država, Turske, Italije i Slovačke.

U okviru globalne kampanje “Dokaži da je važno”, koju je pokrenuo Ured specijalne predstavnice generalnog sekretara Ujedinjenih nacija za djecu i oružane sukobe, Muzej ratnog djetinjstva ugostio je učenike i učenice Osnovne škole “Hasan Kikić” iz Sarajeva na radionici posvećenoj miru, dječijim pravima i važnosti da se glas djece čuje. Kampanja poziva svjetske lidere da potvrde svoju posvećenost zaštiti djece i poštivanju Konvencije Ujedinjenih nacija o pravima djeteta, ali i ohrabruje djecu širom svijeta da podijele vlastite poruke mira.

U maju smo primili i delegaciju Odbora za vanjske poslove Parlamenta Kraljevine Švedske tokom njihove posjete Bosni i Hercegovini. Dvanaestočlanu delegaciju dočekala je direktorica Muzeja za Bosnu i Hercegovinu Amina Krvavac. Razgovori su bili posvećeni misiji Muzeja, značaju očuvanja i dijeljenja ratnih iskustava djece te ulozi kulture sjećanja u izgradnji mirnijih društava.

Konferencije

Od 7. do 8. maja, osnivač i generalni direktor Muzeja ratnog djetinjstva Jasminko Halilović učestvovao je na drugom godišnjem Ukraine Cultural Security Forumu u Varšavi, Poljska.

U okviru panel diskusije ”Lažna prošlost, ukradena budućnost? Dezinformacije, instrumentalizirana kultura i borba za istinu”, Halilović je učestvovao zajedno s predstavnicima vodećih muzeja i kulturnih institucija, zamjenikom ministra vanjskih poslova Ukrajine te ambasadorom Francuske u Poljskoj. Razgovor je bio posvećen ulozi kulturnih institucija u suprotstavljanju dezinformacijama, zaštiti historijske istine i očuvanju kulturnog naslijeđa u vremenima sukoba.

Izložbe i inicijative koje predvode mladi

U okviru programa ”Furaj mir”, timovi mladih iz različitih dijelova Bosne i Hercegovine nastavili su istraživati teme mira, identiteta, sjećanja i pripadanja kroz izložbe nastale u njihovim zajednicama.

Dana 9. maja u Domu kulture Srebrenica otvorena je izložba ”Perspektiva”. Kroz umjetnost i dokumentarne materijale, izložba donosi priče i perspektive mladih iz Bratunca i Srebrenice, stvarajući prostor za dijalog, susret i promišljanje zajedničke budućnosti.

Dana 11. maja u Ateljeu kuće Milanovića u Banjoj Luci otvorena je izložba ”Pod istim mirom”. Kroz fotografije, video materijale i lična svjedočanstva, izložba istražuje različita iskustva zajedništva, mira i svakodnevnog života u istom društvu.

Dana 20. maja mladi iz Modriče i Gradačca otvorili su izložbu “Sve(mir) među nama” u kino sali Srpskog kulturnog centra Modriča. Polazeći od razgovora sa stanovnicima obje zajednice, izložba lične priče, razmišljanja i iskustva pretvara u fotografije i poruke o miru, bliskosti i međusobnom razumijevanju.

Dana 22. maja u Kulturno-sportskom centru Zavidovići otvorena je izložba ”Krivaja grad(i) mir”. Kroz fotografije, intervjue i centralnu instalaciju izrađenu od drveta, mladi su istraživali kako je industrijski gigant “Krivaja” oblikovao historiju grada, njegova sjećanja i osjećaj zajedništva, promišljajući veze između ekonomskog blagostanja, pripadanja i mira.

U Ukrajini je Muzej ratnog djetinjstva Ukrajina zatvorio izložbu ”Knjige koje idu s tobom kroz rat” u Černivcima javnim čitanjem knjige S ljubavlju, tata (З любовʼю — тато). Nakon čitanja održan je razgovor s autorom i pripadnikom Oružanih snaga Ukrajine Valerijem Puzikom, koji je moderirala direktorica programa Muzeja ratnog djetinjstva Ukrajina Svitlana Osipčuk. Izložba je realizirana uz podršku programa ProPeace u Ukrajini, u saradnji s Kulturno-umjetničkim centrom Ivan Mykolaichuk.

Nagrade i posebni projekti

U maju je videoigra Muzeja ratnog djetinjstva ”Odrasli smo u ratu” odabrana među deset dobitnika grant programa Unity for Humanity 2026.

Izabrana među više od 500 prijava iz cijelog svijeta, igra je dobila finansijsku i tehničku podršku kroz vodeći program društvenog uticaja kompanije Unity, koji podržava autore i autorice koji koriste tehnologiju real-time 3D za ostvarivanje ciljeva održivog razvoja Ujedinjenih nacija. Ovo priznanje podržat će daljnji razvoj igre i proširiti njen potencijal da kroz inovativno digitalno pripovijedanje približi publici iskustva ratnog djetinjstva.

Medijske objave

Muzej ratnog djetinjstva i tokom maja bio je prisutan u bosanskohercegovačkim i međunarodnim medijima. U nastavku donosimo izbor objava iz proteklog mjeseca:

•  Kako mladi u BiH danas vide mir? 
• Nasilje sve prisutnije: Kako mlade učiti miru?
• Muzej ratnog djetinjstva kao čuvar sjećanja i glas djece iz ratova | Preporod.info
• Od Kijeva do Balkana: Kako mi je jedan muzej otvorio oči za zajednička iskustva ratnog djetinjstva (ENGLESKI) 
• Decoder Replay: Djeca rata (ENGLESKI)

Obrazlažući odluku žirija, profesor Fakulteta političkih nauka u Beogradu i član žirija Filip Ejdus istakao je da je Muzej ratnog djetinjstva kroz svjedočenja ljudi koji su rat doživjeli kao djeca uspio učiniti nešto što rijetko kome polazi za rukom – približiti tragediju ljudskosti.

Inovativan pristup izgradnji mira

“Kroz participativni pristup ovaj muzej je omogućio hiljadama ljudi da prepoznaju jedni druge izvan dominantnih etnonacionalnih narativa, stvarajući pritom dragocjen prostor za razvoj inkluzivnog, građanskog i nadnacionalnog etosa u Bosni i Hercegovini”, rekao je Ejdus.

Posebno je istakao program “Furaj mir”, koji je žiri prepoznao kao primjer inovativnog pristupa radu s mladima i izgradnji mira.

“‘Furaj mir’ je pokazao da tranziciona pravda ne mora biti suhoparan i apstraktan koncept, već iskustvo koje se živi, dokumentuje i dijeli”, rekao je Ejdus.

Mladi kao pokretači promjena

Izvršna direktorica Fondacije Jelena Šantić Irina Ljubić istakla je da se posebna vrijednost “Furaj mir” ogleda u tome što mladima nije dodijelila ulogu posmatrača, već aktivnih stvaralaca promjena. 

“Kroz istraživanja, izložbe, javne događaje i zajednički rad, učesnici su pokazali da suočavanje s prošlošću može biti temelj za odgovornije, otvorenije i mirnije društvo, što predstavlja samu suštinu vrijednosti koje Nagrada Jelena Šantić prepoznaje i podržava”, rekla je Ljubić.

Nagradu je u ime Muzeja ratnog djetinjstva primila komunikacijska menadžerica Maida Salkanović, koja je istakla da su mladi uključeni u program svojim izborom tema pokazali da su za snažno i stabilno društvo – ono što nazivamo pozitivnim mirom – neophodni pravda, istina, empatija i jednake prilike.

“Mladima je potrebna nada. Potrebno im je da vide da se trud, rad i angažman prepoznaju i promovišu kao vrijednosti. U vremenu kada to nije uvijek slučaj, vjerujem da smo kroz ovaj program pokazali da upravo te vrijednosti mogu biti put da se istaknu i postanu uzori drugima”, rekla je Salkanović.

Izgradnja mira kroz istraživanja, umjetnost i dijalog

Tokom dvije godine trajanja, program “Furaj mir” okupio je više od 120 mladih ljudi iz različitih dijelova Bosne i Hercegovine, koji su kroz istraživanja, intervjue, umjetničke procese i izložbe istraživali i predstavljali teme važne za izgradnju mira i jačanje društvene kohezije.

Program se realizuje u okviru projekta “Mirovne priče“, uz podršku Fonda za izgradnju mira Generalnog sekretara Ujedinjenih nacija. Partneri projekta su Fondacija Mozaik, Centar za obrazovne inicijative Step by Step i Asocijacija srednjoškolaca u Bosni i Hercegovini.

Pored Muzeja ratnog djetinjstva, koji je nagradu dobio u kategoriji organizacija civilnog društva, nagradu za pojedinca dobio je Dragan Popović za knjigu “Gubljenje ljudskosti – Srebrenica kao istorijska činjenica”, dok su priznanja za poseban doprinos dodijeljena inicijativi Balkan Talks iz Niša, organizaciji Karton revolucija iz Tuzle i Plenumu studenata u blokadi Državnog univerziteta u Novom Pazaru.

Kroz seriju intervjua s učesnicima i učesnicama želimo razgovarati o iskustvima koja stoje iza tih doprinosa, ali i značenje koje Muzej ima za one koji su postali dio njegove kolekcije. Neke od prethodnih razgovora možete pronaći ovdje.

Ovaj put razgovarali smo s Mersihom Began, koja se osvrnula na ulogu škole i zajednice u svom ratnom djetinjstvu. U nastavku govori o raseljenju, prijateljstvu i nastavnici koja je pomogla da škola postane mjesto sigurnosti, pripadanja i utjehe u nesigurnom vremenu.

Nastavnica Ajka

Imala sam dvanaest godina kada je počeo rat i kada sam postala izbjeglica. Novi grad, nova škola, improvizovana u podrumu jedne kuće, gdje nisam znala nikoga u razredu. A onda se pojavila nastavnica matematike Ajka Mujić, nasmijana, vedra i puna topline. Inspirisana podrškom koju mi je ona pružala, odjednom sam zavoljela matematiku i počela da vježbam zadatke, kao nikad prije i nikad poslije rata.

Ajka je bila omiljena među svim učenicama i učenicima, a pogotovo među nama kojima je bila razrednica. Činila je sve da nas ohrabri, zabavi i olakša nam taj ružni period. Organizovala je takmičenja iz matematike, trudila se da pobjednicima obezbijedi lijepe nagrade – još uvijek se sjećam prave pravcate torte i patika koje sam dobila pobijedivši, prvo na školskom, a zatim i na opštinskom takmičenju.

U želji da učenicama i učenicima pruži što više zanimljivih aktivnosti, organizovala je i novinarsku sekciju. Tako je nastao projekt „Prva ljubav“, školski časopis koji nas je okupljao kada god nisu padale granate. Smišljali smo ideje za članke, tražili zanimljivosti iz enciklopedija, bojili ručno svaki primjerak drvenim bojicama, crtali, pravili intervjue… Osjećali smo se veliki i važni! Bila sam članica redakcije i bila sam jako ponosna na svoju ulogu u časopisu. Druženja u novinarskoj sekciji, naša kreativnost i smijeh činili su da zaboravimo na rat.

Škola mi je vratila sve ono što sam izgubila 1992. godine: stekla sam nove prijatelje, najbolju razrednicu na svijetu i naučila da, zahvaljujući trudu i upornosti, čak i matematika može postati zanimljiva – više nisam bila samo izbjeglica već ponovo djevojčica željna znanja, omiljena u razredu, radost roditeljima i bratu.

Hvala, draga nastavnice!

Mersiha, 1980, Bosnia i Hercegovina

Kako je došlo do toga da postaneš učesnica u kolekciji Muzeja i zašto si se odlučila na to?

Učesnica sam postala na nagovor prijateljice, koja je znala koliko mi je škola značila za vrijeme rata. Ali ja lično sam, kao i mnogi drugi učesnici, smatrala da je moja priča suviše obična, jer moje iskustvo za mene nije bilo traumatično. I kao takvo, mislila sam, nije relevantno za bilo koji muzej.

Međutim, kada sam počela da se prisjećam svog djetinjstva provedenog u ratu, shvatila sam koliko mi je to sjećanje važno. Odjednom mi je bilo jako stalo da ispričam kako me  škola u ratu spasila, pogotovo moja razrednica. 

Zbog rata sam morala napustiti jedan svijet u kojem sam, zajedno sa prijateljicama iz razreda, pravila dječije žurke inspirisane serijom “Beverly Hills”, gdje je svaka od nas preuzela ulogu jedne od junakinja – ja sam bila Brenda. A onda sam se odjednom našla u drugom gradu, drugoj školi, bez prijateljica. 

Godinama poslije ću shvatiti da mi je škola vratila identitet izgubljen napuštanjem rodnog grada – nisam više bila samo izbjeglica već djevojčica s kojom se ponovo svi žele družiti, zahvaljujući trudu i uspjehu postignutom u školi.    

Da li misliš da tvoja priča ima sličnosti sa pričama djece koja danas prolaze kroz rat i sukobe? Zašto?

Mislim da se svako dijete jednako boji granata, jednako mu nedostaju porodica, prijatelji, omiljene igračke, jednako ga boli ako je povrijeđeno i jednako se plaši. I na tom nivou, sve priče su slične, iskustvo je univerzalno. 

Ja sam imala sreću da nisam doživjela velike strahote u ratu, ali mi je brat jednako nedostajao kao i bilo kojoj drugoj djevojčici-sestri, u bilo kojem dijelu svijeta. Kad čitam priče djece iz ratnih zona prepoznajem isti strah i istu potrebu za normalnošću.

Ali ipak se nadam da i danas ima učiteljica i nastavnica koje djeci u ratu donose radost, bilo toplinom, bilo organizovanjem takmičenja iz matematike ili novinarske sekcije. 

Sigurna sam da škola može biti dodatni dom i da se u njoj djeca mogu osjećati bar malo sigurnije. Uz pomoć nastavnog osoblja koje voli svoj posao, djeca mogu na trenutak zaboraviti da vani puca.       

Šta za tebe znače Muzej ratnog djetinjstva i slične inicijative?

Za mene Muzej ratnog djetinjstva nije institucija koja se bavi istraživanjem i prikupljanjem iskustava djece čija su djetinjstva pogođene ratom već neka posebna kuća koja brižljivo čuva baš moje sjećanje na voljenu razrednicu.  

U muzejskom arhivu nisu pohranjeni samo šareni zaheftani listovi školskih novina već uspomena na najsretniji period mog odrastanja u ratu. 

Muzej mi je pomogao da shvatim koliko su sjećanja pojedinaca dragocjena – ne samo za njih same, već i za druge ljude, a možda jednoga dana i za historiju.

Radionica je organizovana u okviru globalne kampanje “Dokaži da je važno” (“Prove It Matters”), koju je pokrenuo Ured Specijalne predstavnice Generalnog sekretara Ujedinjenih nacija za djecu i oružane sukobe. Kampanja poziva svjetske lidere da ponovo potvrde svoju posvećenost zaštiti djece i poštivanju Konvencije Ujedinjenih nacija o pravima djeteta, ali i djecu širom svijeta da podijele vlastite poruke mira.

Kroz razgovor koji je vodila edukatorica Mersiha Began, o posljedicama rata, pravima djece i ulozi koju mladi mogu imati u stvaranju pravednijeg društva, učenici i učenice su imali priliku kreirati svoje poruke mira, koje će postati dio međunarodne umjetničke instalacije planirane za izlaganje u sjedištu Ujedinjenih nacija u New Yorku u februaru 2027. godine.

Radionici su se pridružile i predstavnice Ujedinjenih nacija, Dragica Mikavica i Ariane Lignier.

Poruke djece o miru i djetinjstvu

Jedna od učesnica radionice, dvanaestogodišnja Eli, rekla je nakon radionice:

“Djeca se ne trebaju slati u rat, ne trebaju se boriti za svoju državu. Ona trebaju uživati u mladim školskim danima, svojim roditeljima i djetinjstvu.”

Dejna, također učenica šestog razreda, poručila je:

“Mir i prava se ne bi trebali smatrati blagodatima već standardnom stvari za svakog čovjeka i dijete. Također, da se ratovi i genocidi trebaju ukinuti jer to ne donosi nikakvo dobro.”

Školska psihologinja Džana Živojević istakla je koliko je važno podržati djecu da slobodno iskažu svoje mišljenje:

“Ponosna sam na njih i njihova razmišljanja, kao i slobodu iznošenja mišljenja. Važno mi je da se čuje glas djece, da prioritet djece budu njihova prava, a da se u društvu generalno više fokusiramo da svako dijete treba odrastati bez nasilja, bez straha, bez bilo koje vrste diskriminacije.”

“Glasovi djece često ostaju po strani”

Ariane Lignier objasnila je da je kampanja pokrenuta prije godinu dana i da je do sada provedena u više zemalja pogođenih sukobima širom svijeta, dosegnuvši više od 10.000 djece.

Kako kaže, cilj kampanje nije samo prikupiti dječije poruke, nego ih zaista prenijeti svjetskim liderima i uključiti ih u procese donošenja odluka.

“Željeli smo staviti glasove djece u prvi plan jer ona gotovo uvijek ostanu po strani i moramo ih vratiti u središte razgovora.”

Dodala je da se dječije poruke koriste u različitim aspektima rada Ureda Specijalne predstavnice Generalnog sekretara Ujedinjenih nacija za djecu i oružane sukobe Vanesse Frazier: od govora i sastanaka do izvještaja i kampanja na društvenim mrežama.

Kroz ovu radionicu, djeca iz Sarajeva pridružila su se hiljadama mladih širom svijeta koji svojim riječima podsjećaju da mir, sigurnost i djetinjstvo bez nasilja ne bi trebali biti privilegija, nego pravo svakog djeteta.