Online kampanja #ChildrenAndGenocide predstavila je 14 ličnih priča koje su pisane i objavljivane u nastavcima, prateći formu platforme Humans of Amsterdam. Nastavci unutar jedne priče su numerisani, a svaki nastavak prati odgovarajući portret – svi portreti vezani za istu priču dostupni su u zasebnim galerijama fotografija.

1
“Prije nego što sam rođena, moji roditelji odlučili su da ne žele imati više djece. Kada je moja mama ponovo ostala trudna, moj tata se šalio kako to nije njegovo dijete. Odrasla sam u malom selu u blizini granice sa Srbijom. Kada sam imala deset mjeseci, tata je preminuo. Moja mama je imala petero djece, za koje se morala sama brinuti. Srećom, imali smo amidžu Redžu, koji nam je dosta pomagao. Bio nam je kao otac. Uvijek nas je nasmijavao. Redžo je imao umjetne zube. Ponekad bi mu tokom večere ispali, a mi bismo se neprestano smijali. Čak i kada se nije trudio da bude smiješan, uspio bi nas nasmijati. Bio je 18. septembar 1993. godine kada je granata pogodila našu školu. Tada sam imala samo šest godina. Amidža Redžo nam je rekao da idemo u Srebrenicu, gdje bi za nas bilo sigurnije. Mama je spakovala nešto stvari i otišli smo. Pješačili smo 22 kilometra. Kada smo stigli u Srebrenicu, živjeli smo u kući naših rođaka. Dijelili smo jednu malu sobu. Sjećam se da smo uvijek bili u potrazi za hranom. S vremena na vrijeme avioni su izbacivali humanitarne pakete uz pomoć padobrana. Jednog dana, paket sa hranom je pao pravo u naše dvorište. Bili smo tako sretni! Još uvijek pamtim ukus kikiriki putera i feta sira.”

 

2
“Od 8. do 11. jula 1995. godine Srebrenica je pretrpjela završne napade Vojske bosanskih Srba. Mi smo 11. jula otišli u bivšu fabriku akumulatora, UN-ovu bazu koju su držali vojnici holanskog bataljona, kako bismo potražili zaštitu. Moja mama je hodala sa četvero svoje najmlađe djece, uključujući i mene. Moja starija sestra Fatima, koja je imala devetnaest godina, i moj brat Abdulah, koji je imao sedamnaest godina, hodali su zajedno. S obzirom na to da nas je bilo mnogo, odlučili smo da bi najlakše bilo da se razdvojimo i ponovno nađemo kod fabrike. Tog dana je moja mama nosila tradicionalnu nošnju. Sjećam se da sam se čvrsto držala za njene dimije kako je ne bih izgubila. Kod fabrike akumulatora bilo je na hiljade ljudi koji su došli tražeći zaštitu. Moglo se vidjeti da holandski vojnici nisu znali šta raditi sa nama. Pokušali smo ući u fabriku, ali bila je puna, a vrata su bila zatvorena. Tražili smo Abdulaha i Fatimu, ali bilo je toliko ljudi da je to bilo beznadežno. Mama je sve vrijeme uspijevala ostati pribrana, tako da sam se osjećala sigurno. Tu noć smo spavali izvan UN-baze. Dok su ljudi spavali, vidjeli smo srpske vojnike kako izdvajaju muškarce i odvode ih. Mnoge žene su ležale na svojim muževima i sinovima. Prekrivale su ih pokrivačima kako ih vojnici ne bi zarobili. Sjećam se da sam u blizini čula muškarca koji je vrištao jer su ga pronašli i on je bio odveden. Nakon tri dana, stigli su autobusi. Rekli su da će žene i djeca biti evakuirani u Tuzlu, koja je bila slobodna teritorija. Ušli smo u autobus u nadi da ćemo se u Tuzli ponovo sresti sa mojim Fatimom i Abdulahom.”

 

3
“Dok smo putovali prema Tuzli, ljudi koji su se nalazili pokraj puta su psovali i bacali kamenje na nas. Nakon što smo se vozili jedan sat, autobus se zaustavio. U autobus je ušao srpski vojnik. Sjećam se kako je bio ogroman. Nosio je vojničke hlače i na sebi nije imao majicu. U jednoj ruci je imao nož, a u drugoj je držao pištolj. Psovao je i galamio na nas. Naredio nam je da predamo nakit, zlato, srebro, ili novac. Niko nije imao ništa. Sljedeće čega se sjećam je da sam ustala. Nisam osjećala vlastite noge. U tom trenutku sam imala lutku koja je imala samo jedno oko. Tresla sam se i rekla: ‘Molim te, uzmi moju lutku.’ Ona je bila moj najdragocjeniji predmet. Svi u autobusu su me gledali bez riječi. Umiješao se vozač autobusa. Rekao je vojniku da se udalji, i on je otišao. Stigli smo u Tuzlu, gdje smo živjeli u izbjegličkom kampu. Nedugo nakon našeg dolaska, moja najstarija sestra Fatima se napokon vratila. Bila je sama. Moja mama je pitala ‘Gdje je Abdulah?’ Fatima je rekla: ‘Srpska vojska je zarobila Abdulaha.’ Moja mama je pala u nesvijest. Svi smo vrištali i plakali.”

 

4
“Godine 2008. dobili smo telefonski poziv kojim smo obaviješteni da je Abdulahovo tijelo pronađeno. Trideset posto njegovih posmrtnih ostataka je pronađeno u gradu Zvorniku. Uradili su rekonstrukciju i rekli nam da je Abdulah strijeljan. Nakon toliko godina čekanja, odlučili smo da ga ukopamo ne čekajući pronalazak preostalih posmrtnih ostataka. Dvije godine kasnije pronađen je i moj amidža Redžo, kojeg smo ukopali pored Abdulaha. Fatima nikada nije pričala o onome šta se desilo sve do ove godine, kada mi je napisala pismo u kojem je opisala svoja sjećanja. U pismu je objasnila kako su holandski vojnici u UN-ovoj bazi obilazili prostor sa komadićem papira tražeći od svih dječaka koji su bili stariji od 15 godina da se potpišu. Fatima i Abdulah su razmatrali da li je dobra ideja da zapišu i njegovo ime. On je bio pretposljednja osoba koja se potpisala. Na listi je popisano 239 dječaka i muškaraca. Holandski komandant je potpisao spisak. Kada su izašli iz fabrike, ovi dječaci i muškarci su bili odvojeni, i oni su morali ostati. Fatima je opisala svoj ulazak u autobus i kako je posljednji put pogledala Abdulaha u oči. Oboje su znali da će on umrijeti. Ona kaže da još uvijek ne može sebi oprostiti jer nije ništa poduzela. U februaru 2020. godine sam otišla u bivšu fabriku, koja je sada pretvorena u muzej, kao prevoditeljka sa grupom studenata. Dok su studenti obilazili muzej, ja sam sjela. Na stolu se nalazio folder sa nekim dokumentima. Nasumično sam prelazila stranice i vidjela da je to spisak sa imenima. Kada sam okrenula posljednju stranicu, vidjela sam ime koje je bilo pretposljednje na listi. Bilo je to puno ime i prezime mog brata i godina njegovog rođenja: Salihović Abdulah – 1977.”

1
“Moj otac je imao zdravstveni problem i odlučili smo da pokušamo iz Srebrenice izbjeći u Tuzlu. Otac i ja smo se uspjeli popeti na kamion, ali moja mama i sestra nažalost nisu, te su morale ostati u Srebrenici. U Tuzli se očevo stanje nije popravilo. Preminuo je nakon godinu dana. Tada je Srebrenica već bila okružena srpskim snagama i moja mama i sestra nisu mogle izaći iz Srebrenice i prisustvovati očevoj sahrani. Kroz Crveni krst sam im uspio poslati pismo da ih obavijestim da je otac umro. Imao sam šesnaest godina i morao sam sam ukopati oca. Godinu dana kasnije, 16. jula 1995. godine, moja mama je konačno uspjela doći u Tuzlu. U međuvremenu se moja sestra zaručila. Ona je željela ostati sa svojim zaručnikom Sadifom. Obećala je mami da će se naći sa nama u Tuzli. Prva stvar koju je moja mama uradila kada je stigla u Tuzlu bila je to da je kupila mojoj sestri Enesi lijep set posteljine. To im je namjeravala dati kao zaručnički poklon kada Enesa i Sadif dođu.”

 

2
“Dani su prolazili, a mi nismo ništa saznavali. Svaki dan su nove izbjeglice dolazile iz Srebrenice. Moja mama i ja bismo odlazili do izbjegličkih kampova i pitali bismo ljude da li su vidjeli Enesu i Sadifa. Pokazali bismo im slike, ali niko ih nije prepoznao. Svaki dan moja mama se molila. Tokom molitve podizala bi ruke i govorila: ‘Dragi Bože, molim te pokaži mi gdje da tražim. Molim te daj da shvatim šta se desilo sa Enesom i Sadifom.’ Nakon jednog mjeseca traženja, konačno smo dobili neke vijesti. Neko nam je rekao da je moja sestra bila među ljudima koji su pokušali pobjeći kroz šumu. Viđena je kako se odmara ranjena u stomak. Kasnije je to i potvrđeno. Ljudi su vidjeli njenog zaručnika kako je nosi kroz šumu. Mi smo nastavili tražiti informacije, ali ništa nismo pronašli. Nakon 5 mjeseci, registrovali smo Enesu kao nestalu osobu. Uzeli su naše krvne uzorke i rekli su da će nas obavijestiti ukoliko bude bilo kakvih vijesti.”

 

3
“Godine su prošle bez ikakvih informacija o tome što se desilo Enesi i Sadifu. Moja mama je čuvala posteljinu u plastičnoj vrećici ispod svog kreveta. S vremena na vrijeme, vadila bi je iz vrećice da bi je oprala. Nakon pranja, pažljivo bi je ispeglala, složila, i ponovo vratila u plastičnu vrećicu. Nismo gubili nadu sve dok 2002. godine nismo primili poziv od Instituta za nestale osobe. Pronašli su tijelo u šumi, a DNK analizom je utvrđeno poklapanje. Moja mama i ja smo morali doći u mrtvačnicu kako bismo izvršili identifikaciju. Kada smo stigli, uposlenik Instituta je predložio da bi bilo bolje da mama ne ide unutra, tako da sam ja ušao sam. Pronašli su sve njene kosti, a na stolu je bio crveni komadić tkanine i nešto kožnog materijala. Doktor me pitao da li je to odjeća koju je Enesa nosila na dan kada je napustila Srebrenicu. Rekao sam da ne znam jer nisam vidio Enesu godinama. Pitao sam mamu šta je Enesa nosila u danu kada je otišla. Mama je rekla: ‘Crvenu haljinu i kožnu jaknu.’ Rekao sam: ’Mama, to je Enesa.’ Počela je plakati. Mama se nije prestala nadati do posljednjeg trenutka.”

 

4
“Godinama kasnije, rekonstrukcijom događaja na osnovu priča različitih ljudi, saznali smo da je Sadif viđen kako nosi Enesu kroz šumu dok je ona već bila mrtva. Ljudi su mu govorili da ostavi tijelo, ali Sadif bi odgovarao da je ne želi ostaviti samu. Ostaci Sadifovog tijela su nađeni 2015. godine. Čak i nakon saznanja o Enesinoj smrti, mama se još uvijek pažljivo brinula o posteljini. Vidio sam da postoji nešto sa čim se mama u sebi borila. Trebalo joj je nekoliko godina da mi kaže da joj je, netom prije napuštanja Srebrenice, Enesa povjerila da je trudna. Moja mama je umrla 2016. godine. Sve te godine je čuvala posteljinu ispod svog kreveta. Prije saznanja o Enesinoj smrti, posteljina je simbolizirala nadu. Nakon što su pronašli Enesu, posteljina je postala dio moje sestre koji je mama nosila sa sobom. Veliku plahtu sam sačuvao za svoju porodicu. Imam dvije kćerke. Želim da znaju ko im je bila tetka. One vole vidjeti plahtu. Jednog dana ću to predati njima i one će podijeliti priču o Enesi sa svojom djecom. Odlučio sam donirati jastučnice Memorijalnom centru Srebrenica i Muzeju ratnog djetinjstva. Ako ih sačuvam samo za sebe, samo će moja porodica znati šta se desilo Enesi. Na ovaj način, znat će cijeli svijet.”

1
“Moj otac je čuo da razdvajaju muškarce i žene kod UN-ove baze. Svi muški članovi porodice su pokušali pobjeći kroz šumu. Ipak, moj otac nije želio ostaviti mamu samu. Ona je bila trudna, a ja sam imala samo tri godine. Zajedno smo stigli u UN-ovu bazu u Potočarima. Mama je pokušavala uvjeriti oca da se preruši u ženu. On je odbio to učiniti. Kada je stigao autobus za evakuaciju žena i djece, mom ocu nisu dozvolili da uđe u autobus. On se nadao da će vojnici pokazati suosjećanje jer je u naručju nosio mene. Međutim, rekli su mu da ide stati sa drugim muškarcima, a da mene preda nekome, ili će me u suprotnom ubiti. Predao me je mami koja je stajala u blizini i rekao joj da nas čuva i da ćemo se uskoro vidjeti.”

 

2
“Kada smo stigli na slobodnu teritoriju, neko vrijeme smo živjeli u školi. Kasnije smo se preselili ovdje u Tinju. U početku smo živjeli sa četiri druge porodice. Ja sam prvi put krenula u školu. Sjećam se da sam vidjela drugu djecu sa njihovim očevima i pitala sam se da li će se moj otac ikada vratiti. U školi nikada nisam rekla da ja više nemam oca. Uvijek sam imala nadu i govorila bih drugoj djeci da će se moj otac jednog dana vratiti. Sjećam se da su mi djeca u školi govorila da lažem i da je moj otac mrtav. To me toliko povrijedilo da sam jednog dana otišla u školu i svima rekla kako se moj otac vratio. Bila sam toliko uvjerljiva da mi je čak i učiteljica povjerovala i pozvala moju mamu, kako bi tu informaciju provjerila. Nikada nismo imali priliku da napravimo porodičnu fotografiju. Moja mama je još uvijek bila trudna kada se oprostila od mog oca, tako da ga moja sestra nikada nije upoznala. Izvorno je ovo bila fotografija moje mame, mene, i moje sestre. Mi smo koristeći Photoshop na ovu fotografiju dodali i oca, kako bismo imali jednu porodičnu fotografiju na kojoj smo svi. Godine 2010. dobili smo potvrdu da je njegovo tijelo pronađeno. Svake godine obilazim njegov mezar i izgovorim molitvu. Znam da to nije racionalno, ali ja i danas osjećam krivicu. Ponekad mislim da je trebao pokušati pobjeći kroz šumu, ali kao da je želio provesti svoje posljednje trenutke sa nama.”

1
“Odrastao sam blizu centra Srebrenice. Imali smo lijepu kuću, a na drugom spratu bila je velika, prazna soba u kojoj smo se ja i moja dva starija brata i ostala djeca iz sela znali igrati. Bili smo poprilično imućni. Moj otac je često posuđivao novac drugim porodicama. Moj najstariji brat je bio ozbiljniji tip, a moj srednji brat se uvijek šalio. Ja sam bio najmlađi. Ugledao sam se na svoju stariju braću. Bez obzira na sve, oni bi me uvijek zaštitili.

Imao sam osam godina kada je počeo rat. Sjećam se zvukova granata koje su padale blizu naše kuće. S vremenom su nam ti zvukovi postali normalni. Često bi mase ljudi izbjeglih iz svojih sela prolazili pored naše kuće. Neki bi pokucali na naša vrata tražeći hranu i vodu. Moj otac bi se uvijek pobrinuo da ne napuste našu kuću praznih ruku. 11. 7. 1995. godine smo morali napustiti porodičnu kuću. Čuli smo da su snage bosanskih Srba blizu zauzimanja Srebrenice. Moj otac i dvojica braće su, iako civili, pokušali bježati kroz šumu. Majka i ja smo otišli u staru tvornicu akumulatora u Potočarima gdje su bili smješteni UN-ovi vojnici holandskog bataljona. Zatim su nas poslali autobusom na slobodnu teritoriju u Tuzlu.”

 

2
“Nismo imali predstavu o tome šta se desilo s mojim ocem i starijom braćom. Čuli smo priče da su srpske snage ubijale muškarce, ali smo u isto vrijeme imali nadu jer su se neki ljudi ipak vraćali. U narednim godinama, mama i ja smo se često selili. Živjeli smo u nekoliko izbjegličkih kampova. Promijenio sam školu šest puta. Život bez moja dva starija brata je bio težak. Sjećam se da su me neka djeca u školi zadirkivala. Jedan od dječaka je pozvao svog starijeg brata i on me udario u rame. Pao sam na zemlju i dok sam tu ležao osjetio sam neizmjernu bol. To nije bila fizička bol. Bila je to spoznaja da više nikad neću imati stariju braću da me zaštite.

Godine 2008. dobio sam poziv iz Instituta za nestale osobe. Pronašli su mog oca. Godine 2010. zvali su ponovo. Rekli su mi da su pronašli posmrtne ostatke moja dva brata. Morali smo doći u Institut da ih identifikujemo. Pokazali su nam fotografije ostataka odjeće i kosti. Dvije trećine kostiju su nedostajale. Pomisao da su njih trojica postrojeni i ubijeni boli i danas. Morao sam nastaviti život bez njih. Pokušavam se ne fokusirati na bol. Važno je nastaviti živjeti. Imam kćerku i sina, i sve bih uradio za njih. Nadam se da im se nikad neće desiti ono što se meni desilo. Nadam se da će živjeti u miru.”

1
“Moji roditelji su sedam godina pokušavali dobiti dijete. Od trenutka kada sam se ja rodila, moj otac i ja smo bili nerazdvojni. Sjećam se da bi uvijek nakon dolaska s posla legao na kauč. Sjela bih pored njega i osjetila njegov puls. Objasnio bi mi da ljudi imaju vene i da, kada prestaneš osjećati njihov otkucaj srca, oni prestaju živjeti. Tada sam prvi put saznala šta je smrt. Imala sam nepunih sedam godina kada je rat počeo 1992. godine. Izbjegli smo iz našeg rodnog mjesta i otišli živjeti kod nane i djeda u blizini Srebrenice. To su bile teške godine. Hrane je bilo malo i naša porodica je bila siromašna. Moj otac je bio u vojsci. Često bi išao na liniju. Nekad bi bio odsutan sedmicama, ali bi se uvijek vraćao sa nešto hrane. Jednog dana je došao kući i rekao: ‘Sabina, imam iznenađenje za tebe. Šta misliš, šta je to?’ Pitala sam da li je čokolada. Rekao je: ‘Slađe je od čokolade’, i dao mi malenu Lego figuricu. Ranije nisam mogla ni zamisliti kako je to imati pravu igračku. Igrala sam se malim komadićima drveta za koje bi moja nana plela džemperčiće. Sva djeca u selu su mi zavidjela na igrački. Nazvala sam je Sabe, po očevom nadimku.”

 

2
“Bili smo za večerom kada smo iznenada čuli da je srpska vojska napala Srebrenicu. Imala sam samo deset godina, ali sam vrlo dobro shvatala da se nešto užasno događa. Brzo smo spakovali nešto stvari i otišli. Ponijela sam svoj školski ruksak u koji sam stavila jednu svesku i svoju malu Lego figuricu, Sabeta. Zajedno sa hiljadama izbjeglica, počeli smo pješačiti prema sigurnim selima. Kada smo stigli, bosanski muškarci, uključujući i mog oca, morali su ići na liniju. Sjećam se da smo sjedili kada me otac posjeo u svoje krilo. On nije bio emotivan muškarac, ali je u tom trenutku počeo plakati. Rekao je: ‘Bino, rat je veliki čovjek koji nas pokušava pojesti. Ovaj put, kako nas ne bi pojeo, morat ćemo se rastati.’ Rekao mi je da ćemo se sresti ispred robne kuće u Tuzli, na slobodnoj teritoriji. Primijetio je moj ruksak. Rekao mi je da će on biti pretežak da ga nosim i da bi bilo bolje da ga ostavim. Pitao me šta imam u njemu. Rekla sam mu da sam ponijela svesku kako bi on imao papir da mota cigarete. Kada sam to rekla, počeo je plakati tako glasno da je zvuk njegovog plača odjekivao šumom.“

 

3
“Na hiljade ljudi nas je okruživalo dok smo se opraštali. Kada sam posljednji put zagrlila oca, svi su nestali, i ostali smo samo ja, moj otac, majka, i moje dvije mlađe sestre. Neko je povikao da moramo krenuti ili ćemo biti ubijeni. Ostavili smo oca iza nas i dok smo se udaljavali od njega, ja sam gledala nazad u njegovom pravcu kako bih ga mogla vidjeti malo duže. Dok sam gledala unazad, saplela sam se o komadić drveta. Počela sam plakati i moj otac je dotrčao do mene i rekao: ‘Ako padaš sada kada te vidim, kako ćeš preživjeti bez mene?’ Moja mama i sestre su se već udaljile. Pitala sam oca da pođem sa njim. Rekao mi je da ne mogu, ali mi je obećao da ćemo se opet vidjeti. Moja mama se vratila i uzela me za ruku. Ustala sam i otišla sa mamom i sestrama. Odjednom sam ponovo čula očev glas. Vikao je: ‘Bino, zaboravila si svoju igračku!’ Dotrčala sam do njega i, iako je on želio da mi da figuricu, ja sam mu rekla da on treba čuvati Sabeta na sigurnom. Znala sam da ako Sabe ostane s njim, moj otac bi morao održati obećanje i vratiti mi ga. Stavila sam Sabeta u džep njegovih pantalona i nastavili smo hodati. Kada smo stigli u dolinu, čula sam nekoga kako doziva moje ime. U daljini, na brdu, vidjela sam svog oca. Mahao je svojom košuljom i vikao: ‘Vidimo se u Tuzli, volim te!’ “

 

4
“Nakon rata smo se preselili u Tuzlu. Nismo znali ništa o mom ocu. Tek 1997, dvije godine nakon završetka rata, dobili smo telefonski poziv iz Instituta za nestale osobe o pronalasku mog oca. U to vrijeme još uvijek nije rađena DNK-analiza, već su članovi porodica dolazili da pokušaju identificirati na osnovu odjeće ili ličnih predmeta. Moja mama je bila toliko slomljena da nije mogla ići. Kasnije su iz Crvenog krsta ponovo svratili do naše kuće i pozvali nas da uradimo identifikaciju tijela. Moja mama je prepoznala vozilo jer to nije bilo prvi put da je morala identificirati člana porodice. U panici je pobjegla u šumu. Ostavili su nas i rekli da možemo doći na identifikaciju onda kada budemo spremni. Deset dana prije moje mature, telefon je zazvonio i pitali su me mogu li ja doći i identificirati tijelo. Tada sam imala sedamnaest godina. Iako sam još uvijek bila maloljetna, odlučila sam da je došlo vrijeme. Rekla sam mami da bi bilo dobro da to uradimo sada. Napokon bismo imali mjesto gdje bismo ukopali oca. Sa mamom sam otišla u identifikacioni centar. Rekli su mi da se čini kako je otac bio ubijen tokom zasjede, a prije nego sam ušla u sobu, objasnili su mi da su tu dva stola. Na jednom stolu su njegove kosti, a na drugom njegova odjeća. Rekli su mi da se usredotočim na sto s njegovom odjećom. Kada sam ušla u sobu, odmah sam prepoznala njegove pantalone. Prvo što sam uradila je da sam posegnula za njegovim džepom. I tu je bio, prekriven prašinom, moj ‘Sabe’, moja Lego figurica. Nakon toga se moj svijet srušio. Više nisam željela ići na maturu. Nastavnici i učenici su tražili da dođem. Imala sam veoma dugu kosu, ali je počela opadati zbog stresa. Ostala sam zatvorena u svojoj sobi šest mjeseci. Odbijala sam bilo kakvu pomoć. Odbijala sam da idem kod psihologa. Umjesto toga, postala sam vlastiti psiholog. Počela sam pisati pisma svom ocu. Sa svakim napisanim pismom, osjećala bih se bolje. Prikupila sam sva pisma i, uz pomoć svoje porodice i prijatelja, objavila sam knjigu. Stavila sam je pored njegovog mezara, tako da ljudi koji posjete Memorijalni centar Srebrenica znaju o mom ocu i o tome koliko ga volim.”

1
“Moj otac je često radio na građevinskim poslovima u Njemačkoj i Hrvatskoj. Sedmicama bi bio odsutan, ali bi nam svaki put donosio poklone. Kada god bi se vraćao, mi bismo pješačili nekoliko kilometara kako bismo ga susreli u putu i poželjeli mu dobrodošlicu. Jednom nam je iz Njemačke donio videorekorder. Niko drugi u selu nije imao videorekorder, tako da smo mi jedini mogli gledati crtane i igrane filmove. Prijatelji i porodica bi se okupljali u našoj kući da gledaju filmove. Odrasli bi gledali videospotove tradicionalnih muzičkih grupa sa Balkana. Kada bi oni završili, mi bismo gledali crtane filmove kao što su Tom & Jerry i Popeye. U blizini našeg sela živjelo je dosta bosanskih Srba. To su bili naše komšije i prijatelji. Ja sam imao dvanaest godina kada sam polako počeo shvatati šta se dešava; rat je došao posljednjeg dana škole. Bio je to treći april 1992. godine. Oko škole je bilo pijanih vojnika koji su se nedolično ponašali. Nikada nisam uviđao da postoje razlike između mene i mojih prijatelja, do jednog dana kada sam sa mojim drugom Slavišom gledao stari jugoslavenski film o partizanima. Tokom filma je bila jedna scena u kojoj su se partizani borili protiv neprijateljske vojske. Na kraju scene su partizani pobijedili. Iz osjećaja uzbuđenosti, rekao sam Slaviši: ‘Pobijedili smo! Naša vojska je pobijedila.’ Slaviša je izgledao kao da mu je neprijatno i zacrvenio se. Nisam shvatao zašto, pa smo nastavili gledati film. Sedmicu nakon toga, Slavišin tata je obavljao neke građevinske poslove na našoj kući. Njegova mama je svratila do nas i rekla da se Slaviša, koji je tada imao šesnaest godina, pridružio srpskoj vojsci i da je poslat na bojište u Hrvatsku. Sada shvatam zašto se Slaviša zacrvenio tokom one scene u filmu. Bio je to prvi put da sam osvijestio razliku između nas. Razmišljao sam o pijanim vojnicima u blizini naše škole, o tome kako su se neprilično ponašali, i kako je Slaviša sada jedan od njih.”

 

2
“Tokom rata smo živjeli u nekoliko različitih mjesta. Godine 1993. naša kuća je granatirana. Roditelji su nas uvjeravali da nam se ništa neće dogoditi, da nas naši susjedi neće povrijediti. Sjećam se da sam bio zbunjen. Mi smo se skrivali i pitao sam se – ako nas neće povrijediti, zašto onda bježimo? Jednu godinu poslije, stigli su vojnici UN-ovog holandskog bataljona. Holandski vojnici su imali vrlo malo uticaja na ono što se događalo, pa njihovo prisustvo nije donijelo nikakvu promjenu. U ljeto 1995. godine, vojska bosanskih Srba je započela zauzimanje Srebrenice, a jedanaestog jula smo moja porodica i ja izbjegli. Moja mama, koja je tek rodila mog malog brata, otišla je u holandsku UN-ovu bazu. Moja najstarija sestra je sa svojim sinom i svekrom već bila u bazi.

Ja sam imao samo petnaest godina, pa su moji roditelji razgovarali o tome da li bih ja trebao ići u UN-ovu bazu ili bih se trebao pridružiti mom ocu i amidžama koji će kroz šume pokušati prijeći na slobodnu teritoriju. Moj rođak, koji je imao vojnog iskustva, zaključio je da bi UN-ova baza mogla pasti pod kontrolu vojske bosanskih Srba. Preporučio je mom ocu da me povedu sa sobom. Ostali smo u šumi do 3 sata ujutro prije nego smo započeli naše putovanje. Moj otac je bio djelimično upoznat sa tim područjem jer je njegova tetka živjela u blizini, te je znao gdje pronaći izvor sa vodom. Dok smo mi čekali u šumi, on je otišao do izvora i vratio se sa žutim kanisterom punim vode. Znao je da će naš put biti dug i da će biti teško doći do vode, pa je odlučio vratiti se po još vode. Pet minuta nakon što je otišao, naša kolona je nastavila kretanje. Mi smo morali nastaviti put bez mog oca. Otprilike jedan sat poslije, kolona se našla u zasjedi i ja sam izgubio iz vida sve ostale. Sjećam se da sam vidio mnogo mrtvih tijela. Odjednom sam bio potpuno sam i nisam imao predstavu o tome gdje bih trebao ići.”

 

3
“Nastavio sam hodati. S vremena na vrijeme bih se pridružio nekoj grupi ljudi, ali bih često hodao sam. Postojala je konstantna opasnost da nas mogu zarobiti i upucati. Sjećam se da sam popio zatrovanu vodu. Osjećao sam se pospano i počeo sam halucinirati. Sjećam se da sam vidio kuću mog amidže. Ušao sam unutra i izuo obuću. Ušao sam u spavaću sobu. Namjestio sam krevet i tako zaspao. Kada sam se probudio, nije bilo ni kuće ni kreveta; ja sam bio ispod velikog drveta, a u mene su gledale četiri osobe. Pitali su me: ‘Kako si uspio preživjeti?’ Nisam shvatao njihovo pitanje. Onda mi je jedan od njih rekao da prošetam i razgledam oko nas. Vidio sam oko 70 mrtvih tijela. Dok sam spavao, dogodio se veliki masakr. Nastavio sam svoje putovanje i sreo grupu od četiri muškarca. Činilo se da poznaju put pa sam ih pitao da li im se mogu pridružiti. Prihvatili su me, ali sam im morao obećati da se ne namjeravam predati. U grupi je bio još jedan dječak. Zvao se Hazim. U početku sam imao osjećaj olakšanja jer sam bio dio ove grupe, ali sam ubrzo primijetio da Hazima i mene konstantno šalju u izviđanje teritorije. U jednom trenutku grupa nas je ostavila, pa smo Hazim i ja nastavili put zajedno. Ubrzo smo susreli drugu grupu na čijem je čelu bio muškarac koji se zvao Sadik. On je bio stariji čovjek koji je znao kuda ide. Prihvatio nas je u grupu pod jednim uvjetom: da hodamo ispred njega, kako bi on bio siguran da smo dobro. Da nije bilo Sadika, nikada ne bismo preživjeli. Zahvaljujući njemu još uvijek sam živ. Nakon nekoliko sedmica pješačenja, napokon smo stigli na slobodnu teritoriju. Kada sam stigao, morao sam se prijaviti, a potom su mi dali hranu i odjeću. Prevezli su nas u izbjeglički kamp na aerodromu, gdje sam pronašao svoju sestru. Na aerodromu sam saznao da moj otac nije uspio prijeći na slobodnu teritoriju. Moja mama je bila u drugom izbjegličkom kampu pa sam idući dan otišao da je vidim. Nije mogla vjerovati da sam uspio preživjeti. Ispričao sam joj o tome kako sam izgubio oca u blizini izvora i da sam dalje išao sam. Godinama nismo znali da li je moj otac živ. Godine 2006. dobili smo telefonski poziv kojim smo obaviješteni da je moj otac pronađen u jednoj od masovnih grobnica.”

1
“Ovo je jedina fotografija koju imam iz djetinjstva. Kada je pogledam, mogu vidjeti strah u svojim očima. S obzirom na to da tokom rata nismo imali pristup higijenskim proizvodima, mama bi me šišala skroz nakratko. Često bi ljudi mislili da sam dječak. U julu 1995. godine, kada je srpska vojska započela završne napade na Srebrenicu, moja majka, sestra i ja smo tražeći sigurnost izbjegle u UN-ovu bazu u Potočarima. Već tada smo čuli da srpske snage u Potočarima razdvajaju žene i djecu od muškaraca i dječaka, pa nam se zbog toga moj brat Husein, koji je tada imao sedamnaest godina, nije pridružio. To je bio posljednji put kada sam ga vidjela, ispred naše kuće. Onda smo zajedno sa drugim ženama i djecom ukrcani u autobus i odvedeni u Tuzlu. Na putu do Tuzle srpski vojnik je zaustavio autobus. Mogla se osjetiti napetost među svima nama. Svi su bili uplašeni. Vojnik je provjerio svakog pojedinačno. Kada je vidio mene, bio je uvjeren da sam dječak i želio me odvojiti od sestre. Sjećam se da sam se osjećala tako malo i bespomoćno. Tada sam imala devet godina. Svi prisutni u autobusu su me počeli braniti. Uporno su govorili da sam ja djevojčica i da bi me trebao ostaviti na miru. Vojnik je odlučio da me pusti. I danas, kada putujem autobusom sa svojim sinom, osjećam se veoma uznemireno. Kada smo stigli u Tuzlu, moja majka je nastavila tragati za mojim bratom. Kasnije smo saznali da je Husein ubijen, a njegovi posmrtni ostaci pronađeni su u različitim masovnim grobnicama.”

1
“Naše selo i kuća uništeni su na samom početku rata. Mi smo tada uspjeli pobjeći od srpskih vojnika, ali nismo imali gdje otići. Lutali smo kroz različita sela, ponekad smo spavali u šumi. Cijelo područje je već bilo pod kontrolom snaga bosanskih Srba, tako da u martu 1993. više nismo imali izbora osim da odemo u Srebrenicu. Kada smo stigli, bilo je puno izbjeglica. Našli smo malu garažu pored škole i počeli živjeti u njoj. Tu godinu pamtim po stalnoj potrazi za hranom i vodom. Osjećali smo se kao u koncentracionom logoru, samo bez žice. Ipak, iz perspektive tinejdžera, bilo je i nekih zanimljivih stvari. Moji prijatelji i ja bili smo impresionirani UN-ovim vojnicima. Zapitkivali bismo ih o autima, fudbalu i njihovom oružju – stvarima o kojima sam kao 15-godišnjak bio znatiželjan. Često bismo išli do njihove baze tokom ručka. Ponekad bi nam davali ostatke hrane koju nisu pojeli. Nakon godinu dana, napustili smo školu i otišli živjeti u izbjegličkom kampu koji je sagradila švedska Vlada. Možda će zvučati čudno, ali to je možda bio i najbolji period mog života. Kamp je bio pored rijeke, tako da smo imali čistu vodu. Koristio sam svaki slobodan trenutak da idem plivati. Ponekad smo prijatelji i ja igrali fudbal sa holandskim vojnicima. Te godine je Ajax igrao u Ligi prvaka, i na kraju je i osvojio. To je bilo uzbudljivo za sve nas, mnogo smo pričali o fudbalu. Jedan od vojnika dao mi je poster jednog igrača Ajaxa. U tom trenutku nisam imao pojma ko je on, ali sam ga svejedno okačio na zid sobe u kojoj sam spavao. Tek kasnije, kada sam opet mogao gledati TV, shvatio sam da je to bio Jari Litmanen.”

 

2
“Kada je vojska bosanskih Srba zauzela osmatračnice u našoj blizini, holandski vojnici su napustili svoj položaj i ostavili nas u izbjegličkom kampu. Sjećam se da sam bio ekstremno razočaran. Mislili smo da će nas zaštititi, ali nisu. Moja majka i tri mlađe sestre otišle su prema UN-ovoj bazi u Potočarima. Otac i ja smo odlučili da pokušamo pješačiti do slobodne teritorije, do Tuzle, oko 100 kilometara. Pobjegli smo iz izbjegličkog kampa kroz šumu. U šumi je vladao totalni haos u kojem sam izgubio oca. Odjednom sam bio sam u masi nepoznatih ljudi. Plakao sam i trčao kroz šumu, dozivao sam oca. Nakon toga ga više nikad nisam vidio. Priključio sam se koloni od nekoliko hiljada ljudi, većinom muškaraca. Mnogi od njih su već nosili ranjenike. Bio sam u zadnjem dijelu kolone. Oko nas je bilo drveće, pa nismo mogli vidjeti kuda idemo. Bile su to užasne scene. Nakon dva dana hodanja odjednom smo, niotkuda, čuli glas s megafona. Glas je naredio da se predamo i da izađemo iz šume. Rekli su da nas neće ubiti. Spominjali su Ženevsku konvenciju. Nisam znao šta su time htjeli reći, ali sam se sjećao da smo učili o Ženevskoj konvenciji u školi. Od tog trenutka znao sam da su nas pronašli i bojao sam se da ću umrijeti.”

 

3
“Izašli smo iz šume na asfaltni put. Srpski vojnici su se ponašali mirno. Kad smo svi izašli na cestu, opkolili su nas tenkovi. Razdvojili su ranjene ljude i počeli nas mučiti. Tjerali su nas da pjevamo: ‘Živio kralj, živjela Srbija!’ Otjerali su nas u kanal pored puta. Natjerali su nas da legnemo na zemlju sa glavom u travi. Dok smo ležali tako, čuli smo pucnje. Kada smo napokon ustali, ranjenika više nije bilo. Stavili su nas u prekrivene kamione kako ne bismo ništa vidjeli, i kako niko ne bi vidio nas. Ipak, na mom kamionu je bila mala rupa na platnu, pa sam mogao viriti napolje i udahnuti svjež zrak. Dovezli su nas u obližnji grad koji sam prepoznao jer je tu živio moj daidža. Prvi put sam vidio upaljenu rasvjetu nakon tri godine. Tu noć smo proveli na kamionu. Bilo je vruće, oko 30 stepeni, i nismo imali vode, ni hrane. Vojnici su nas tukli puškama. Sljedećeg jutra smo krenuli prema Zvorniku, gdje sam rođen. Sjećam se da sam virio kroz rupu i vidio ljude kako plivaju i rijeci, djecu kako voze bicikla. A mi smo bili na kamionu. Svi oko mene su nagađali šta će nam se dogoditi. Neki su govorili da će nas odvesti u koncentracione logore, neki da će nas sastaviti s porodicama. Istina je da niko zapravo nije znao šta nas čeka.”

 

4
“Stigli smo ispred školske zgrade. Očajno smo tražili vodu. Kad su otvorili kamion, počeli su udarati gotovo svakog od nas. Postrojili su nas i odveli u učionicu. Ponovo su nas tjerali da pjevamo ‘Srebrenica je srpska bila oduvijek, i biće.’ Čuli su se glasovi iz drugih učionica. Kada se smračilo, počeli su izvoditi ljude napolje, pet po pet ljudi. Nakon nekoliko minuta, čuli bi se pucnjevi i vrisci. I tako se ponavljalo. Srpski vojnici bi došli i rekli nam da će doći Crveni križ i registrovati nas za razmjenu. Svi su željeli pobjeći, ali bilo je jasno da za to nema nikakve šanse. Oko ponoći sam i ja došao na red. Naredili su mi da skinem odjeću. Odveli su me u praznu učionicu. Na podu je bilo nekoliko hrpa odjeće. Nakon nekoliko minuta naredili su mi da izađem. Kada sam izašao, prepoznao sam jednog od prijatelja iz škole. Stajali smo jedan do drugog oborenih glava. Kada smo krenuli, vidjeli smo mrtva tijela ispred škole. Osjećao sam kako mi se krv lijepi za stopala. Stavili su nas na kamion i rekli nam da sjednemo, ali bilo nas je toliko da nismo mogli sjesti. Nakon 10 minuta kamion se zaustavio. Nismo ništa vidjeli, ali se čulo pucanje. Svako se pokušavao sakriti iza nekog drugog na kamionu, samo da živi malo duže. Znao sam da ću umrijeti. Jedino čemu sam se nadao je da će to biti brzo i bez patnje. Onda je došao red na mene da siđem s kamiona. Hodao sam pogete glave sa rukama zavezanim iza leđa. Počeo sam razmišljati kako moja majka nikad neće znati gdje sam skončao. Redali su nas u redove po pet ljudi. Rekli su nam da se i mi postrojimo. Ispred nas već su bili redovi mrtvih tijela.”

 

5
“Čekao sam. Osjetio sam snažan bol u stomaku, sa strane. Čekao sam naredni metak da mi okonča patnju. Vidio sam ljude kako padaju oko mene. Nakon nekoliko trenutaka, drugi metak me pogodio u lijevo stopalo. Čuli su se vrisci i plač ljudi. Čuo sam jednog srpskog vojnika kako naređuje drugom da provjeri sva tijela. Prvo je odbio, govoreći da su svi mrtvi. Onda je stao tačno ispred mene i ubio čovjeka pored mene koji se još micao. Čekao sam da me ubije, ali ništa se nije desilo. Pitao sam se: ‘Zašto nisam mrtav?’ Vojnik je upucao svakog ko se čuo. Malo-pomalo, sve je utihnulo. Vojnici su otišli na kamionu. Okrenuo sam glavu i vidio da se neko miče ispred mene. Pitao sam: ‘Jesi li živ?’ ‘Jesam’, rekao je. Bio sam toliko slab da se nisam mogao micati. Preklinjao me da pokušam. Kad sam se nekako uspio dovući do njega, zubima mi je uspio odvezati ruke. I ja sam pokušao odvezati njega, ali nisam imao snage. Iz daljine smo čuli kamione da ponovo dolaze. Imao sam užasne bolove, ali sam se počeo valjati preko mrtvih tijela. Uspjeli smo se sakriti u grmlje. Čuli smo kako ubijaju narednu grupu. Našao sam kamen i njime sam mu uspio osloboditi ruke. Skinuo je majicu i počeo mi previjati rane. Pokušavao je zaustaviti krvarenje. Koristio je moj veš da mi previje stopalo. Nakon toga jedino se sjećam da sam bio potpuno iscrpljen i da sam zaspao.”

 

6
“Ne znam koliko sam spavao, ali u jednom trenutku me probudio i rekao mi da je previše opasno da ostanemo. Nismo imali pojma kuda da idemo, ali smo se nastavili kretati. Spavali smo u uništenim i napuštenim kućama. Ponekad smo pronalazili nešto hrane. Ja sam jedva mogao hodati, pa bi me on često nosio. Bilo je toliko trenutaka kad sam htio odustati, ali me tjerao da nastavim. Osjećao sam se preslabo. Bio sam totalno iscrpljen zbog gubitka krvi. Govorio sam mu da me ostavi i nastavi sam. Imao je bolje šanse da preživi bez mene. Odbijao je da me ostavi. Nastavio me ohrabrivati da ostanem jak i da ćemo uspjeti. Bio je stvarno hrabar čovjek. Polako smo nastavili da se krećemo zajedno. Jednog dana smo pužući kroz visoku travu došli do nekog sela. Vidjeli smo ljude i čuli da razgovaraju. Govorili su nešto o Srebrenici. Moj prijatelj je rekao: ‘Možda su naši.’ Prišli smo bliže i vidjeli da nose tradicionalnu bosansku odjeću. Moj prijatelj im je prišao, ali kad su nas vidjeli, toliko su se prepali da su pobjegli. Bili smo prljavi i krvavi. Ne sjećam se jesam li se tada onesvijestio ili ne, ali sljedeće čega se sjećam je kako se budim u selu, a mnogo ljudi stoji oko mene. Pokušavali su mi dati kapi vode u usta. Počeo sam plakati. Shvatio sam da smo preživjeli.”

1
“Drugi UNHCR-ov konvoj humanitarne pomoći stigao je u Srebrenicu 30. marta 1993. godine. Ljudi su pristizali iz raznih krajeva da bi došli do hrane, pokrivača i drugih potrepština. Mi smo izašli da vidimo šta se dešava. Nakon što se kamion ispraznio, uputio se ka bolnici da bi prevezao ranjenike na slobodnu teritoriju u Tuzli. Mi smo također krenuli prema bolnici, kako bismo se pokušali popeti na neki od kamiona. Kada smo stigli do bolnice, slučajno smo sreli rođaka koji je tamo radio. Dok su ukrcavali ranjenike i ozlijeđene, naš rođak je uspio popeti mene i sestru na jedan od kamiona. Kada je kamion krenuo, mama je trčala za njim, uhvatila se za stranicu kamiona i uspjela se popeti na njega. Sve se desilo veoma brzo. Nismo se uspjeli ni oprostiti od babe, ali znali smo da će mu rođak prenijeti da smo krenuli prema slobodnoj teritoriji. Kada smo stigli u Tuzlu, ocu smo slali pisma preko Crvenog krsta, te smo se čuli s njim preko radioamatera. Na TV-u smo pratili dešavanja u Srebrenici.

Od juna 1995. više se nismo čuli sa babom. U drugoj polovini augusta 1995. saznali smo da je zarobljen. Kasnije su dolazile različite informacije, a krajem 1996. mama je otišla u Bijeljinu da provjeri te informacije i da sazna nešto više. Rekli su joj da je moj otac bio živ nakon pada Srebrenice, da je zarobljen, da je bio u Srbiji, da je zatim vraćen u BiH, i da mu se trag gubi kod Vlasenice. Mi smo i dalje imali nadu da će se on jednog dana pojaviti.”

 

2
“U maju 1998. godine, jedne nedjelje navečer, zazvonio je telefon. Kada sam se javio, glas sa druge strane je pitao: ‘Da li je stan Avdić?’ Kada sam potvrdio, osoba je rekla: ‘Imate razgovor.’ Zatim je nastala tišina, a onda sam čuo: ‘Pa razgovarajte.’ Nakon toga me spaja sa radioamaterima. Poziv je uspostavljen, ali s obzirom na to da su veze bile loše, poziv je prekinut. Ni danas ne znam šta je ovaj poziv predstavljao, ali sam imao nadu da je s druge strane bio babo. Tek 9. marta 2016. godine dobili smo zvaničan dokument. Ovaj dokument svjedoči o tome šta se desilo mom ocu, te potvrđuje do kada je bio živ. Opisano je šta je nosio i spomenuto je da nije imao identifikacione dokumente ili bilo kakve lične predmete u trenutku zarobljavanja. Dokument potvrđuje da ga je zarobila Granična policija MUP-a Srbije i da je isporučen nazad u BiH Bratunačkoj brigadi. Sadrži i imena onih koji su ga isporučili. Nakon što sam dobio ovaj dokument, podnio sam krivične prijave, te sam odlučio nastaviti istraživati i potražiti ove osobe.”

 

3
“Nakon dosta istraživanja, pronašao sam osobu koja je isporučila mog oca. Zvao se Risto. Našao sam ga na Facebooku i poslao mu poruku, ali mi nikad nije odgovorio. Također sam pronašao osobu koja je oca preuzela od Riste, a njegovo ime bilo je Pero. Tri i po godine nakon toga slučajno sam ga sreo. Bio sam u tolikom šoku da mu nisam uspio prići. Treći put kad sam ga vidio, opet slučajno, odmah sam mu se obratio.

Rekao sam: ‘Pero, ti si imao tu nesreću da upoznaš moga babu 31. jula 1995. godine. Kasnije su ga ubili oni kojima si ga ti isporučio.’ Rekao sam mu da ne želim osvetu, ali da treba znati šta se dogodilo. Također sam mu pokazao fotografiju svoga babe. Rekao mi je da je od tada prošlo mnogo vremena i da se ne može sjetiti lika. Međutim, nije negirao da se to dogodilo. Potvrdio mi je da je taj dan bio na dužnosti i da je isporučio mog oca. Pero je objasnio kako je samo slijedio naredbu. Imali smo iznenađujuće civiliziran razgovor. Nastojao sam da ga navedem na promišljanje i preispitivanje vlastitih postupaka. Rekao sam mu da iako ni on, ni moj babo nisu mogli odlučiti hoće li početi rat, i iako ga nisu mogli zaustaviti, mogli su izabrati kako će se ponašati u tom ratu. Pri završetku razgovora smo se rukovali. Dok sam se vozio kući, bio sam iscrpljen, ali sam također osjetio olakšanje. Napokon sam pronašao mir.”

1
“Nakon smrti moje mame, otac se toliko trudio da nas učini sretnim da smo ponekad zaboravljali na taj gubitak. Kada je rat počeo, preselili smo se u Srebrenicu. Moja starija sestra, dva mlađa brata, otac, nana i ja, svi smo živjeli u jednoj sobi. Kada je vojska bosanskih Srba zauzela Srebrenicu, svi smo tražeći utočište izbjegli u UN-ovu bazu holanskog bataljona u Potočarima. Osim mog babe. Poput mnogih muškaraca tokom pada Srebrenice, on je pokušao pobjeći kroz šume. Mi smo proveli jednu noć u UN-ovoj bazi. Tamo je pristizalo na hiljade izbjeglica. Bio je to potpuni haos. Svi su šaputali i pokušavali pretpostaviti šta se događa. Sljedećeg dana smo vidjeli Ratka Mladića, glavnog komandanta vojske bosanskih Srba, sa snimateljskom ekipom. Počeo je bacati hranu i slatkiše nama djeci, kao dio njegove propagande. Rekao nam je da će autobusi biti spremni da nas prevezu na slobodnu teritoriju u Tuzli. Prije nego što smo ušli u autobus, muškarci i žene su razdvajani. Kada sam ja stigla do autobusa, željeli su odvojiti mog mlađeg brata. On je tada imao samo deset godina. Zgrabila sam ga za ruku i gurnula ga u autobus. Tokom vožnje u autobusu, sakrivala sam ga dekom ispod mog sjedišta. Tako je preživio. Tokom putovanja, mogli smo vidjeti zarobljene muškarce sa rukama zavezanim na leđima. Neke su žene u autobusu među zarobljenicima prepoznale svoje muževe ili članove porodice. Mi smo tražili našeg babu, ali on nije bio među njima. Vožnja je trajala oko tri sata. Kada smo stigli, već je bio mrak. Nakon što smo nekoliko noći proveli u različitim mjestima, sa nanom smo se preselili u kuću u blizini Srebrenika. Nakon mjesec dana, socijalni radnik je došao i rekao da moja nana nema adekvatne uslove da bi se starala o nama. Nekoliko dana poslije prebačeni smo u dom za nezbrinutu djecu.”

 

2
“Da sam se ja pitala, ostala bih sa svojom nanom. Međutim, niko nas nije pitao šta mi želimo. U domu za nezbrinutu djecu je bilo mnogo djece. Bili smo podijeljeni u “porodice” od po 20 djece. Srećom, ostala sam zajedno sa svojom sestrom i braćom. Svaka grupa je imala dva socijalna radnika. Jedna socijalna radnica u mojoj grupi zvala se Mirsada. Prema nama se ponašala kao prema vlastitoj djeci. Kada god bih bila tužna, zaključala bih se u sobu i plakala. Ona bi uvijek primijetila moje odsustvo i odmah bi došla u moju sobu i čvrsto me grlila. Ona je znala kakva je naša priča i koliko su nam nedostajali nana i roditelji. Kada je moja sestra napunila osamnaest godina, bila je prva od nas koja je napustila dom. Otišla je da živi sa našom nanom. Kada sam ja napunila osamnaest godina, uselila sam se zajedno sa njima. Tada mi je nana dala ovaj prsten. Pripadao je mojoj mami. Nana ga je sakrila u džep i na taj način uspjela prenijeti iz Srebrenice. On je među rijetkim predmetima koje imam da su pripadali mami.”

 

3
“Kada je moj brat napustio dom za nezbrinutu djecu, preselio se u Sarajevo, a najmlađeg brata smo uspjeli izvesti da živi sa nama. Kroz sve te godine, nismo znali ništa o tome šta se desilo sa našim ocem. Moja braća su 2009. godine dobila poziv od amidže. Amidži su bili javili da su pronađeni posmrtni ostaci našeg oca. U to vrijeme sam bila u sedmom mjesecu trudnoće, tako da su moja braća, da bi zaštitili moje zdravlje, pokušali to sakriti od mene. Ipak sam saznala, i usljed stresa sam morala provesti ostatak trudnoće u krevetu. Kada sam rodila sina, osjetila sam jednu novu vrstu sreće. On je bio prvo novorođeno dijete u našoj porodici. Promijenio je naše živote.”

1
“Moja mama kaže da svakim danom sve više ličim na njega. Nakon rata smo se preselili u Sarajevo. U srednjoj školi nisam pričao o svom ocu i o onome što se desilo u Srebrenici. Većina djece u školi je preživjela rat u Sarajevu. Oni se nisu mogli poistovjetiti s onim što se desilo u Srebrenici. Ponekad, kada bi neko spomenuo Srebrenicu, zbijali su šale, kao što je: ‘Da li želiš prodati kuću sa kostima, ili bez kostiju?’ Takve šale su bile bolne. Moja majka se morala sama starati za moju sestru i mene. Imala je samo 33 godine kada se rat završio, sa dvoje male djece koju je trebala othraniti, i bez muža, koji je nestao. Na dan kada smo se rastali s ocem, ja sam imao pet godina. Moja mama je otišla do UN-ove baze u Potočarima sa mnom i sa mojom sestrom. Nekoliko dana kasnije prebačeni smo na slobodnu teritoriju u Tuzlu. Moj otac je odlučio da prijeđe u Tuzlu preko šume s obzirom na to da su postojale glasine da vojska bosanskih Srba odvaja muškarce. Prije nego što smo napustili našu kuću, mama je spakovala nešto stvari. Među tim stvarima bila je žuta košulja koja je pripadala mom ocu. Mislila je kako bi se on želio presvući u čistu košulju kada dođe iz Tuzle. Kada smo stigli, moja mama je nastavila da ga traži. Godine su prolazile, ali mi smo se i dalje nadali da će se on vratiti. Mama je nastavila prati i popravljati košulju. U jednom trenutku je mama počela rjeđe da je pere. Naposljetku ju je skroz prestala prati. To je bilo onda kada je u potpunosti izgubila nadu da će se on ikada vratiti.

Kada sam krenuo na fakultet, počeo sam da upoznajem ljude iz cijele Bosne. Jedan od mojih kolega, koji se zvao Sened, čuo je da sam iz Srebrenice. Rekao mi je da je i njegov djed iz tog kraja, tačnije iz Žepe. Počeli smo se sastajati na kafi prije i poslije predavanja. Pozvao sam Seneda u posjetu u našu staru kuću u Srebrenici, gdje smo proveli sate i sate u razgovoru o onome što se desilo tokom rata. Ispričao sam mu o svom ocu. Razumjeli smo jedan drugog zato što smo dijelili ista osjećanja. Do dan-danas nemamo informaciju o tome šta se desilo mom ocu. Ja se još uvijek nadam da će ga pronaći. Čak i ako je to samo jedna kost, konačno bismo mogli da ga ukopamo, da imamo mjesto gdje bismo mogli uputiti naše molitve, i da zaokružimo našu priču.”

1
“Živjeli smo u maloj sobi u stanu u kojem je živjelo još pet porodica. Ta soba je za nas bila kuhinja, dnevna, radna, spavaća soba. Svi smo izbjegli iz različitih krajeva i pronašli utočište u Srebrenici. U istoj zgradi, par spratova iznad, živjeli su tetka i tetak. Moj tetak bi nas uvijek pokušavao razveseliti. Bio je divan čovjek. Bili smo bez osnovnih životnih namirnica… Nismo imali ništa. Živjeli smo od paketa hrane koji su često sadržavali mlijeko i jaja u prahu, malo deterdženta i poneku konzervu. Moja sestra i ja bismo nastojale biti kreativne i pravile bismo vlastite slatkiše, lizala od istopljenog šećera i ‘eurokrem’ od mlijeka u prahu koji smo mutile s vodom. Naučila sam napraviti i kremu za cipele, svijeću, mlađoj sestri obrok od preprženog brašna s vodom. Imale smo samo jednu lutku, a ipak smo bile sretne.”

 

2
“Bio je 8. juli 1995. godine, i mogli smo osjetiti da se bliži pad Srebrenice. Mama, sestre i ja otišle smo do UN-ove baze da potražimo zaštitu. Nekoliko dana proveli smo na betonu čekajući kamion ili autobus koji će nas prevesti na sigurnu teritoriju. Bilo je haotično. Vojska bosanskih Srba slobodno se kretala oko UN-ove baze izazivajući strah. Majke su strahovale za svoju djecu. Moj otac i tetak, kao i ostali muškarci koje smo poznavali, odlučili su krenuti kroz šumu, iz straha da će ih zarobiti. Prije nego smo otišle, mama je spakovala nešto stvari u torbu. Među tim stvarima su bile ove igle za pletenje koje je moj tetak napravio od žice starog kišobrana. Njima sam naučila plesti. Prije nego što sam se oprostila s ocem, dala sam mu lupu. To nije bilo nešto što bi mu moglo biti od koristi, ali ju je svejedno stavio u svoj džep uz obećanje da će mi je vratiti kada se ponovno vidimo. Nakon što smo se oprostili, mi smo otišli do UN-ove baze. Tamo smo proveli nekoliko noći dok nismo prebačeni na slobodnu teritoriju u Tuzli.”

 

3
“Kada smo stigli, druga tetka, koja je tu živjela, dočekala nas je i odvela u stan. Sjećam se da smo napokon opet imali struju, hljeb, toplu vodu i hranu. Narednih sedmica smo strepili i čekali da nam neko javi da je otac živ ili da nije. Čuli smo glasine da su muškarci bili ubijani. Imala sam samo deset godina, ali sam shvatala da postoji šansa da se moj otac neće vratiti. Čekali smo sedam dana, a onda smo dobili iznenadan poziv. Moja sestra i ja nismo mogle razumjeti šta je rečeno sa druge strane telefonske linije, ali kada smo vidjeli osmijeh naše mame, znali smo da je otac preživio. Susret s ocem teško je riječima opisati. Dosta je smršao, bio je gladan i umoran, ali kada nas je vidio, nasmiješio se. Nakon što sam ga zagrlila, iz džepa je izvadio lupu koju sam mu dala na rastanku. Čekali smo da se moj tetak vrati, ali to se nije desilo. Do sada nisu pronađeni ni njegovi posmrtni ostaci. Još uvijek čuvamo ove igle za pletenje koje je napravio… U Srebrenicu nisam nikada više otišla. Otac me pozvao da pješačimo istom putanjom kojom je on prolazio prije 25 godina kroz šumu, ali još uvijek nisam spremna na to.”

1
“Prije rata u Srebrenici moja porodica je živjela tipičnim jugoslavenskim životom. Roditelji su radili, brat i ja smo išli u školu, a godišnje odmore kao i ostali Jugoslaveni provodili smo na Jadranu. Bilo je to vrijeme mira, bratstva i jedinstva, koje je naprasno prekinuto aprila 1992. godine kada su moji roditelji iznenada odlučili da je za našu sigurnost najbolje da napustimo dom i krenemo kod rodbine u Tuzlu. Niko od nas nije ni pomislio da se nas četvero kao porodica više nikad nećemo zajedno vratiti u Srebrenicu. Iako sam imala nepunih 10 godina, nikad neću zaboraviti taj strah u očima mojih roditelja dok su nas na svakom koraku zaustavljale agresorske paravojne snage, i olakšanje kada smo došli na slobodnu teritoriju. Gotovo cijeli život spakovali smo u dva kofera i napustili sve ono što smo stekli, ali bilo nam je važno da smo skupa i da smo živi. U Tuzli je za nas, protiv naše volje, počeo novi život. Rat je, padaju granate, nema vode i struje, nedostaje hrane, tuđi stan, nova dječija lica ispred zgrade – odjednom smo izbjeglice u vlastitoj zemlji. Jedinu snagu nam je ulijevala pomisao da smo nas četvero ostali zajedno. Moj otac, Sead Halilović, bio je ugledan ginekolog, ali u Tuzli nije mogao dobiti posao. Odmah po dolasku u Tuzlu počeo je brinuti o ranjenicima koji su tokom rata dolazili iz Srebrenice. Godine su prolazile i došao je maj 1995. Otac je dobio naredbu da helikopterom ide u Srebrenicu, koja je bila ‘zaštićena enklava’, grad pod opsadom. Ostali smo nijemi od straha, let vojnim helikopterom preko neprijateljske teritorije nije slutio na dobro.”

 

2
“Kao djevojčica od 13 godina odlučila sam tog 1. maja početi pisati dnevnik. Pisala sam o svom jedinom strahu, strahu za život mog oca. Dnevnik je postao mjesto gdje sam dijelila svoja osjećanja. Otišao je u vojnoj uniformi koju nije volio, a nakon nekoliko dana se ipak vratio. Ručali smo zajedno, zagrlio me, zapalio sa sinom, poljubio svoju lijepu ženu. I onda je otišao ponovo. Sa mamom sam mahala sa balkona, a brat ga je otpratio.

Poginuo je u helikopteru 7. maja. Nije uspio pomoći svojoj Srebrenici, nije uspio nakon tri godine doći do svoje majke i oca. Sve sam zapisivala u dnevnik. Ovo je stranica koju sam napisala tog dana kad sam saznala da je poginuo. Pisala sam godinama, svaki dan, puno boli je na ovim stranicama. Dnevnik nisam otvorila skoro 25 godina, do februara 2020, kada sam ga ponovo pročitala. Tada sam ponovo postala Lejla od 13 godina koja je izgubila svog dragog tajku (tako sam ga zvala), svoj oslonac, jednu posebnu, plemenitu dušu. Zahvalna sam što imam ovaj dnevnik uz pomoć kojeg mogu podijeliti svoju priču.”

1
“Rođena sam u jednom selu blizu Srebrenice, kao najstarije dijete svojih roditelja. Jasna je bila sljedeća, mlađa od mene tri godine. Kao djeca, tokom rata, najviše smo se igrale same, kreirajući neke svoje dječije svjetove, najčešće uz zvuk granata, i nedaleko od kuće, u kojoj smo se osjećale najsigurnije. Za nju su vrlo često govorili da je bila najljepša u našoj porodici, a ja je pamtim kao uvijek veselu i nasmijanu bezbrižnu djevojčicu, vedrog duha, suosjećajnu, i punu ljubavi za sve nas. U našem dvorištu bilo je puno drveća, među kojim smo svi mi, djeca, imali neko svoje drvo. Jasna je imala jedno drvo trešnje, koje je raslo nekoliko metara od naše kuće.

Krajem maja 1995. godine, sedmicu dana prije Jasninog desetog rođendana, u predvečerje, dok je cijela porodica bila u kući, baš u stablo te trešnje pala je granata. Iščupala ga je iz korijena, kao da nikada tu nije ni bilo. Ostala je samo ogromna rupa. Obje smo pogođene gelerima te granate, iako smo bile u kući. Jasna u stražnji dio glave, te je ostala nepomično da sjedi, sa očima koje su i dalje bile otvorene. Tako ju je mama pronašla minut kasnije, nakon što se vratila u kuću da je potraži, s obzirom na to da je bila jedina koja nakon detonacije, zbog prašine koja nas je zaslijepila i počela gušiti, nije istrčala vani. Tek kad ju je iznijela van kuće, mama je shvatila da je njena djevojčica mrtva. Još mi je živo sjećanje na njen šok i nevjericu koji su pratili saznanje da ju je zauvijek izgubila. Ukopana je na lokalnom groblju kad je pala noć, kako bi se izbjeglo dodatno granatiranje zbog okupljanja ljudi. I tad je naš život, kakav smo ranije živjeli, zauvijek stao. Ostala je velika praznina, u meni, i svima nama. Ova Jasnina fotografija je posljednja za njenog života, nastala oko pola godine prije njene smrti.”

 

2
“Ja sam pogođena gelerom u ruku. U ratnoj bolnici nisu imali dovoljno medicinske opreme, i ljekari koji su izvršili operaciju rekli su mojim roditeljima da ruka nije amputirana isključivo iz razloga što sam bila dijete, te su uložili velike napore da ju spase, unatoč kompleksnosti ozljeda. Provela sam oko mjesec dana u bolnici. Roditelji, neki nastavnici, i školski drugari, dolazili su povremeno da me vide. Tek što sam se vratila kući, još uvijek neoporavljena, u julu 1995. godine protjerani smo iz Srebrenice. U progonu je nestao moj otac. I moje djetinjstvo je time okončano. Imala sam 13 godina. Dugo godina smo živjeli u nadi da je otac živ. Pronađen je u masovnoj grobnici, i ukopan tek 16 godina poslije.

Sada kada sam i sama majka dviju djevojčica, ponovo proživljavam prošlost kroz roditeljske oči. Moja starija kćerka ima osam godina, dakle, sada je jednu godinu mlađa od Jasne kada je bila ubijena. Mnogo razmišljam o svojoj majci i o tome kako joj je bilo nastaviti život nakon gubitka kćerke i muža, prognana, bez krova nad glavom, i sa malom djecom. Moja starija kćerka dolazi u godine kada počinje postavljati pitanja o tome zašto nema djeda, i kakve to ožiljke imam. Za sada, sa njom dijelim samo određene aspekte priče o svom djetinjstvu, ali ne sve. Ona je još uvijek mala za takva saznanja, ali kada dođe vrijeme, na adekvatan, i njoj razumljiv način ću joj približiti priču o veličini tragedije koju smo proživjeli i štetnosti rata. Iako je bolno pričati o tome, sjećanje se mora prenijeti na buduće generacije, kako se ne bi zaboravilo, i kako bi se spriječila revizija historije.”