Balet 1994.

Naravno da sam, kad sam se upisala na balet, htjela stajati na prstima. I ne znam kako sam uopće dočekala desetu godinu i svoje prve špic-patike! Dobila sam ih od pozorišta, kao i sve ostale balerine u mojoj klasi. Sve su dobile “prave roza špic-patike”, osim mene. Ja sam dobila bijele. Zbog toga sam bila tužna. I ljubomorna. A onda mi je nastavnica objasnila kakve su to špice. Rekla je da su to sarajevske špice. One koje su se proizvodile u našem gradu, do rata. Da su namijenjene učenici baleta koja će vježbanjem u njima postati prima balerina Narodnog pozorišta u Sarajevu. Špice koje više nikada neće biti napravljene. Nisam postala primabalerina Narodnog pozorišta u Sarajevu. Život me odveo u drugu stranu. Ostala je u meni velika ljubav prema baletu. Ostale su na posebnom mjestu sačuvane moje sarajevske špice.

Mela, 1984.

Medo kojeg sam dobio od simpatije

Ovog medu sam dobio od svoje simpatije! Mnogim školskim drugaricama iz Sirije sam se sviđao. Jedna od njih je bila i Amira, ona mi je dala ovog medu. Volio sam ići u školu i imao sam mnogo prijatelja. Iz škole bismo se vraćali zajedno. Razdvajali bismo se samo da uradimo zadaću, a zatim smo se ponovo nalazili na obližnjem brdu gdje smo se igrali do zalaska sunca. To je bilo prije pet godina, a onda je rat došao i u naš kraj. Amira je otišla u Damask i izgubili smo kontakt. Ni danas ne znam ništa o njoj. Pazim da je medo uvijek čist i uredan. Mi smo otišli 2015. godine. U Libanu sam počeo raditi u granapu da pomognem porodici da plaća stanarinu. Majka je htjela da idem u školu. Sada radim u granapu od 8 do 12, a onda dođem kući, jedem, i spremim se za školu. Navečer budem tako umoran da odmah idem u krevet. Ne izlazim više da se igram s drugom djecom jer nemam vremena. Volio bih da imam više vremena, a i jedan veliki vrt u kojem bih mogao da trčim između drveća i da se penjem po njemu.

Jaber, 2005.

Zemlja za fudbal

Rođen sam u Kabulu, u Afganistanu. Od kada smo 2015. otišli, prošli smo kroz Iran, Tursku, Bugarsku, i sada smo u Srbiji.<br /> Moj otac je bio policajac i talibani su htjeli da im se priključi. Nikada nije bio mir u Afganistanu. Proveo sam mnogo vremena u kući jer se majka bojala da bi talibani mogli doći po dječake. Kada sam mogao izlaziti, volio sam voziti bicikl u parku i igrati fudbal, ili bilo kakvu igru. Uvijek smo se igrali blizu kuće, tako da možemo pobjeći ako talibani dođu. Išao sam u privatnu školu i završio četiri razreda. Kada sam pošao u peti razred, napustili smo zemlju. Volio sam školu. Svi smo nosili uniforme i imali smo kratku kosu. Bio sam veoma dobar učenik. Brzo sam razumijevao stvari. Sada sam zaboravio mnogo toga, nekad ne mogu da se sjetim neke riječi na farsiju. Idem u šesti razred. Previše sam zauzet u Srbiji, nemam vremena ni da dovoljno spavam. Nakon škole, učestvujem u raznim aktivnostima: igram fudbal, idem na radionice, učim zanate, igram se napolju… Želio bih živjeti u Njemačkoj. Čuo sam da je to dobra zemlja za fudbal.

Anosh, 2006.

Kolekcija omota

Želio sam sačuvati uspomenu na pojavu koja je u Jugoslaviji bila sasvim nova – humanitarnu pomoć. Tada smo se svi tome smijali misleći: ma daj, u ponedjeljak je sve po starom, i baš zbog toga sam sačuvao prvu konzervu. No, ta krizna situacija nije prestala u ponedjeljak, uslijedile su nove konzerve i uskoro smo konzumirali stvari koje nikada prije nisu postojale u Jugoslaviji. To je bio odličan povod da se svi ti omoti sačuvaju. U jednom trenutku pojavilo se pitanje do kada planiram skupljati kolekciju. Tada sam odlučio skupljati je ili dok ne uđem sa njom u Guinnessovu knjigu rekorda, ili dok rat ne završi i pomoć ne prestane stizati. Zahvaljujući novinarima koji su posjetili Sarajevo poslao sam pismo Guinnessu. Čekajući da dobijem odgovor od njih, nastavio sam skupljati omote, i iako je kolekcija uvrštena u knjigu rekorda, broj omota u kolekciji je za nekoliko stotina veći od broja navedenog u rekordu. Mi smo u Sarajevu podigli i spomenik Icaru, a malo ko se sjeća da su postojale tri različite konzerve. Zbog takvih detalja skupljanje se pokazalo i dobrim načinom očuvanja sjećanja na to vrijeme.

Filip, 1981.

Nalaz

Nalaz ranjavanja. Nalaz “Izvukla se za milimetar”. Nalaz novog početka.

Belma, 1987.

Doniraj već danas

Podržite Muzej ratnog djetinjstva

Muzej ratnog djetinjstva nezavisni je i neprofitni muzej kojeg ne finansira država. Pored institucionalnih donatora i partnera, posvećeni pojedinci i prijatelji podržavaju rad Muzeja još od njegovih početaka. Postanite prijatelj Muzeja i podržite naš rad.