{"id":2597,"date":"2022-05-01T15:49:57","date_gmt":"2022-05-01T13:49:57","guid":{"rendered":"https:\/\/warchildhood.org\/ba\/?p=2597"},"modified":"2022-05-01T23:10:20","modified_gmt":"2022-05-01T21:10:20","slug":"ivica-osim-predgovor-japanskom-izdanju-knjige-djetinjstvo-u-ratu","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/warchildhood.org\/ba\/ivica-osim-predgovor-japanskom-izdanju-knjige-djetinjstvo-u-ratu\/","title":{"rendered":"Ivica Osim: Predgovor japanskom izdanju knjige ‘Djetinjstvo u ratu’"},"content":{"rendered":"\n

Povodom smrti legendarnog sportiste i lidera, Ivice Osima, Muzej ratnog djetinjstva objavljuje predgovor koji je Osim napisao za japansko izdanje knjige ‘Djetinjstvo u ratu’<\/a> Jasminka Halilovi\u0107a. Kao biv\u0161i selektor japanske nogometne reprezentacije i vode\u0107i fudbalski autoritet u Japanu, Ivica Osim pozvan je od strane japanskog izdava\u010da Shueisha Inc. da napi\u0161e predgovor za to izdanje.<\/p>

Muzej ratnog djetinjstva izra\u017eava sau\u010de\u0161\u0107e porodici, ali i svima onima koji su voljeli i po\u0161tovali Ivicu Osima.<\/p><\/blockquote>\n\n\n\n

<\/div>\n\n\n\n

Ivica Osim: Predgovor japanskom izdanju knjige ‘Djetinjstvo u ratu’<\/h2>\n\n\n\n

Na samom po\u010detku rata, kada sam posljednji put dolazio u Sarajevo, na aerodromu u Beogradu me pitaju: “Gdje \u0107e\u0161”. Ka\u017eem: “U Sarajevo”. Oni ka\u017eu: “Ti si jedini putnik koji ide u Sarajevo”. Bio je april 1992, sjeo sam na avion i do\u0161ao u Sarajevo. Stjuardese su mi govorile: “\u0161ta \u0107ete, gdje \u0107ete, niko ne ide tamo, ne smije niko da iza\u0111e iz aviona”. Bio sam jedini u avionu, viskija je bilo za sviju, a ja jedini.<\/p>\n\n\n\n

Puno puta su me dosad pitali da govorim ili pi\u0161em o ratu. \u0160ta god ka\u017ee\u0161 o ratu, nekoga \u0107e\u0161 zaka\u010diti, to je tako. To je uvijek delikatno. Ali sa knjigom “Djetinjstvo u ratu” je druga\u010dije. Kad su djeca u pitanju, druga\u010dije je. Ovo je knjiga \u017eelja. Te male sitne \u017eelje \u2013 da mi je ovo, da mi je ono. Kad nema rata, nema takvih \u017eelja. Stanje koje je nenormalno, rat, dovede \u010dovjeka u situaciju da po\u017eeli ono \u0161to \u010dega je uvijek imao. Kad nestane svega, onda najobi\u010dnije stvari, komad hljeba, frtalj luka, postanu velike. Kad jo\u0161 te sitne \u017eelje \u010duje\u0161 od onih koji su bili djeca, kad vidi\u0161 koliko se jo\u0161 usitne, onda te to gane. Do\u0111e\u0161 u situaciju da to nikome ne po\u017eeli\u0161. Iz ove knjige i oni koji nisu pro\u017eivjeli rat mogu da nau\u010de kako male stvari postanu velike.<\/p>\n\n\n\n

Odletio sam nazad za Beograd jednim od posljednjih letova iz Sarajeva i do\u017eivio ono \u0161to se de\u0161ava na aerodromima kad su zemljotresi, prirodne nepogode. Raja se skupila da bje\u017ei. Mali avion, a pun aerodrom. Ono malo svijeta \u0161to me prepoznalo, svi misle da ja imam koliko ho\u0107u karata. A ja imam samo jednu. Onda sam lijetao po aerodromu, uspio sam nabaviti pet karata i podijelio raji da i oni odlete.<\/p>\n\n\n\n

U Beogradu sam dao ostavku na mjesto selektora Jugoslavije. Ve\u0107ina ljudi je korektno prihvatila moju odluku. Malo nakon toga se desilo ne\u0161to \u0161to me zaboljelo. Prolazio je pored mene razred \u0111aka, a ispred njih u\u010ditelj, mla\u0111i \u010dovjek. Prepoznao me, i ka\u017ee djeci: “Evo izdajice Jugoslavije!” Da sam mogao da ga uhvatim, rastrgao bih ga tad. A \u0161ta sam drugo mogao da napravim nego da dam ostavku. Kako sam i rekao tada, to je bio moj privatni gest, moja li\u010dna odluka. Jedino \u0161to sam mogao u\u010diniti za svoj grad, koji je bio granatiran.<\/p>\n\n\n\n

Kako god, moja ostavka nije mogla ni\u0161ta promijeniti, toliko je daleko oti\u0161lo. Fudbal nije mogao ni\u0161ta promijeniti. Da smo bili prvaci svijeta u Italiji, svejedno bi bilo rata. Nije bilo povratka jer je po\u010delo tako jako i o\u0161tro.<\/p>\n\n\n\n

1992. imao susret sa \u0161panskim novinarima. Novinarka me pitala \u0161ta mislim o ratu, i ispri\u010dala mi kako je bila prisutna u Bosni kad su Srbi upali u selo, kako su ubili dijete i igrali mali fudbal s dje\u010dijom glavom umjesto lopte. To je u\u017eas. Ona pla\u010de i pita mene. \u0160ta da joj ka\u017eem kad je bila tamo i vidjela. \u0160ta na to \u010dovjek mo\u017ee da ka\u017ee.<\/p>\n\n\n\n

Tokom rata nisam bio u Sarajevu, bio sam u Gr\u010dkoj i Austriji. U Sarajevu su mi bile \u017eena, k\u0107erka i sin. Prvi put sam se \u010duo sa \u017eenom kad sam bio u Skoplju zbog utakmice. Tog dana je po\u010delo bombardovanje Sarajeva. Nave\u010der sam do\u0161ao do nekog telefona. Pri\u010dao sam sa \u017eenom, a ona je stavila slu\u0161alicu na balkon da slu\u0161am detonacije. Ne vidim, ali \u010dujem, i znam da svaka ta granata mo\u017ee svaki \u010das pasti bilo gdje.<\/p>\n\n\n\n

Kad god zazvoni telefon, pomislim sru\u0161ilo se opet ne\u0161to. Ne smije\u0161 uzeti slu\u0161alicu. Uvijek \u010deka\u0161 neprijatnu vijest. U Gr\u010dkoj pogotovo \u2013 prekinute veze, ne mo\u017ee\u0161 do\u0107i do telefona. Tad sam trenirao Panatenaikos. Preko nekih satelitskih veza smo uspostavljali kontakt sa Sarajevom. U Sarajevu nije bilo telefona nego su radio-amateri spajali. Volio bih na\u0107i \u010dovjeka koji me spajao sa \u017eenom da mu se zahvalim. Taj \u010dovjek je znao sve moje probleme, kao i moja \u017eena. Pri\u010da\u0161 sa \u017eenom, linija otvorena, nema intime. Pri\u010da\u0161 svoj \u017eivot, a on slu\u0161a.<\/p>\n\n\n\n

Najgora vijest koja mi je stigla iz Sarajeva je kad su mi javili da je ubijen Sulejman Kulovi\u0107 koji je igrao u \u017deljezni\u010daru. Suljo je bio du\u0161a od \u010dovjeka, ne bi nikog pipnuo, a ubili ga. Ali eto, takav je rat. Dovoljno je kad sazna\u0161 da su ubili dijete u maj\u010dinom naru\u010dju. I to snajperista koji vidi sve. Zna\u010di ciljano ga\u0111a i ubije dijete. To je vrhunac. Kad to do\u017eivi\u0161 pita\u0161 se ko su ljudi s te strane koji mogu tako ne\u0161to u\u010diniti. Tu obi\u010dno poludi\u0161. Ako je jo\u0161 neko koga poznaje\u0161, onda ti bude jo\u0161 te\u017ee…<\/p>\n\n\n\n

Jedino \u0161to me spa\u0161avalo u to vrijeme je kad smo igrali utakmicu. Posveti\u0161 se tome, misli\u0161 o utakmici. Onda mi je do\u0161ao sin u posjetu, pa malo progovori\u0161 s njim. A opet, ne mo\u017ee\u0161 da ne razmi\u0161lja\u0161 o Sarajevu i ratu. Nisam znao \u0161ta je sa sinom, k\u0107erkom, \u017eenom, sestrom, majkom, familijom. Da sam mogao do\u0161ao bih jo\u0161 poneki put u Sarajevo. Ali nisam mogao, nisam znao kako da do\u0111em.<\/p>\n\n\n\n

Iz ove knjige mo\u017ee se nau\u010diti da treba cijeniti male stvari, one na koje u svakodnevnom \u017eivotu ra\u010dunamo, koje podrazumijevamo. Koliko jedna suha smokva mo\u017ee napraviti zadovoljstva nekome ko je gladan, \u017eedan, kome puca iznad glave. Male stvare postaju velike. To je pouka koja je vrlo bitna. Kad pro\u010dita\u0161 ovu knjigu, stvori\u0161 osje\u0107aj \u0161ta je u \u017eivotu va\u017eno, \u0161ta mo\u017ee da bude va\u017eno, da bude presudno. Koliko je va\u017eno samo nekome poturiti rame da se nasloni. Ljudi koji danima ne jedu, nemaju osje\u0107aj za bilo \u0161ta. Samo strepe da im ne tresne granata. Ovo je najgori na\u010din ratovanja \u2013 rat u gradovima. Kad puca\u0161 po gradu, ne mo\u017ee\u0161 da proma\u0161i\u0161. I to svi znaju. I oni \u0161to pucaju po gradu i oni po kojima se puca. A s tom istinom nije lako \u017eivjeti.<\/p>\n\n\n\n

Drago mi je \u0161to je knjiga objavljena u Japanu. Mislim da nam je u oporavku od rata od svih dr\u017eava najvi\u0161e pomogao Japan. To nije malo. Japanci imaju dosta svojih muka, ne treba im tu\u0111ih. Ali opet su uradili puno. \u017dive te\u0161ko, imaju zemljotrese, vjetrove, poplave, svega im je previ\u0161e. Ne treba im tu\u0111i belaj. Pre\u017eivjeli su i atomske bombe. Znaju \u0161ta ih je to ko\u0161talo i zato su antiratna nacija.<\/p>\n\n\n\n

Mislim da \u0107e ljude u Japanu zanimati iskustvo djece Sarajeva. Oni prate sve \u0161to se de\u0161ava u svijetu, osvr\u0107u se na tu\u0111e probleme. \u010covjek u njima, posebno ako je ugro\u017een, uvijek mo\u017ee imati prijatelja. Tu nema dileme.<\/p>\n\n\n\n

Mnoga sje\u0107anja u knjizi “Djetinjstvo u ratu” govore ba\u0161 o prvim koracima s loptom, o prvim odigranim utakmicama. Fudbal uvijek donosi dobro i radost, i kad je najte\u017ee. Da ima nekih pravila i kodeksa, da nisu sva pravila i kodeksi bili zaboravljeni, kad djeca po\u010dnu igrati fudbal onda ne smije pucati. To je minimalni kodeks pona\u0161anja. Kad ljudi idu po vodu, ne smije da se puca. To mora biti pravilo. To je minimum. Nestali su u ratu svi kodeksi. Ubijani su ljudi na sahranama, djeca na igrali\u0161tu. To najvi\u0161e boli.<\/p>\n\n\n\n

Ratova \u0107e uvijek biti. Svijet je prenaviknut na vo\u0111enje ratova, na smrt. Igrat \u0107e se Svjetsko prvenstvno, a u Siriji \u0107e trajati rat. Ja sam navija\u010d Bosne, ne mogu da budem objektivan. Po\u0161to smo ina\u010de inad\u017eije, ja bih volio da Bosna opstane iz inata. Inat nije dobar savjetnik, ali valjda nekad mo\u017ee da pomogne.<\/p>\n\n\n\n

Ova knjiga daje upute kako \u017eivjeti i pre\u017eivjeti u neko drugo vrijeme koje ne\u0107e biti lako. U vrijeme kad svijet poludi, kad ljudi podivljaju, kad reaguju nepredvidivo.<\/p>\n\n\n\n

Preuzimanje dozvoljeno uz navo\u0111enje i linkovanje izvora.<\/em><\/p>\n\n\n\n

Fotografija: Pixell<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Povodom smrti legendarnog sportiste i lidera, Ivice Osima, Muzej ratnog djetinjstva objavljuje predgovor koji je Osim napisao za japansko izdanje knjige ‘Djetinjstvo u ratu’ Jasminka Halilovi\u0107a. Kao biv\u0161i selektor japanske…<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":2599,"comment_status":"closed","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"give_campaign_id":0,"_seopress_robots_primary_cat":"none","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","footnotes":""},"categories":[1],"tags":[],"class_list":{"0":"post-2597","1":"post","2":"type-post","3":"status-publish","4":"format-standard","5":"has-post-thumbnail","7":"category-ostalo"},"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/warchildhood.org\/ba\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/2597","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/warchildhood.org\/ba\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/warchildhood.org\/ba\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/warchildhood.org\/ba\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/warchildhood.org\/ba\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=2597"}],"version-history":[{"count":16,"href":"https:\/\/warchildhood.org\/ba\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/2597\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":2619,"href":"https:\/\/warchildhood.org\/ba\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/2597\/revisions\/2619"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/warchildhood.org\/ba\/wp-json\/wp\/v2\/media\/2599"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/warchildhood.org\/ba\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=2597"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/warchildhood.org\/ba\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=2597"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/warchildhood.org\/ba\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=2597"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}