Intervjui – Muzej ratnog djetinjstva

Priče učesnika u kolekciji: Mersiha Began

Maida — Mon, 25 May 2026 12:11:21 +0000

Priče i predmeti koji se čuvaju u kolekciji Muzeja ratnog djetinjstva dolaze od ljudi koji su odlučili podijeliti lična sjećanja na odrastanje u ratu.

Kroz seriju intervjua s učesnicima i učesnicama želimo razgovarati o iskustvima koja stoje iza tih doprinosa, ali i značenje koje Muzej ima za one koji su postali dio njegove kolekcije. Neke od prethodnih razgovora možete pronaći ovdje.

Ovaj put razgovarali smo s Mersihom Began, koja se osvrnula na ulogu škole i zajednice u svom ratnom djetinjstvu. U nastavku govori o raseljenju, prijateljstvu i nastavnici koja je pomogla da škola postane mjesto sigurnosti, pripadanja i utjehe u nesigurnom vremenu.

Nastavnica Ajka

Imala sam dvanaest godina kada je počeo rat i kada sam postala izbjeglica. Novi grad, nova škola, improvizovana u podrumu jedne kuće, gdje nisam znala nikoga u razredu. A onda se pojavila nastavnica matematike Ajka Mujić, nasmijana, vedra i puna topline. Inspirisana podrškom koju mi je ona pružala, odjednom sam zavoljela matematiku i počela da vježbam zadatke, kao nikad prije i nikad poslije rata.

Ajka je bila omiljena među svim učenicama i učenicima, a pogotovo među nama kojima je bila razrednica. Činila je sve da nas ohrabri, zabavi i olakša nam taj ružni period. Organizovala je takmičenja iz matematike, trudila se da pobjednicima obezbijedi lijepe nagrade – još uvijek se sjećam prave pravcate torte i patika koje sam dobila pobijedivši, prvo na školskom, a zatim i na opštinskom takmičenju.

U želji da učenicama i učenicima pruži što više zanimljivih aktivnosti, organizovala je i novinarsku sekciju. Tako je nastao projekt „Prva ljubav“, školski časopis koji nas je okupljao kada god nisu padale granate. Smišljali smo ideje za članke, tražili zanimljivosti iz enciklopedija, bojili ručno svaki primjerak drvenim bojicama, crtali, pravili intervjue… Osjećali smo se veliki i važni! Bila sam članica redakcije i bila sam jako ponosna na svoju ulogu u časopisu. Druženja u novinarskoj sekciji, naša kreativnost i smijeh činili su da zaboravimo na rat.

Škola mi je vratila sve ono što sam izgubila 1992. godine: stekla sam nove prijatelje, najbolju razrednicu na svijetu i naučila da, zahvaljujući trudu i upornosti, čak i matematika može postati zanimljiva – više nisam bila samo izbjeglica već ponovo djevojčica željna znanja, omiljena u razredu, radost roditeljima i bratu.

Hvala, draga nastavnice!

Mersiha, 1980, Bosnia i Hercegovina

Kako je došlo do toga da postaneš učesnica u kolekciji Muzeja i zašto si se odlučila na to?

Učesnica sam postala na nagovor prijateljice, koja je znala koliko mi je škola značila za vrijeme rata. Ali ja lično sam, kao i mnogi drugi učesnici, smatrala da je moja priča suviše obična, jer moje iskustvo za mene nije bilo traumatično. I kao takvo, mislila sam, nije relevantno za bilo koji muzej.

Međutim, kada sam počela da se prisjećam svog djetinjstva provedenog u ratu, shvatila sam koliko mi je to sjećanje važno. Odjednom mi je bilo jako stalo da ispričam kako me škola u ratu spasila, pogotovo moja razrednica.

Zbog rata sam morala napustiti jedan svijet u kojem sam, zajedno sa prijateljicama iz razreda, pravila dječije žurke inspirisane serijom “Beverly Hills”, gdje je svaka od nas preuzela ulogu jedne od junakinja – ja sam bila Brenda. A onda sam se odjednom našla u drugom gradu, drugoj školi, bez prijateljica.

Godinama poslije ću shvatiti da mi je škola vratila identitet izgubljen napuštanjem rodnog grada – nisam više bila samo izbjeglica već djevojčica s kojom se ponovo svi žele družiti, zahvaljujući trudu i uspjehu postignutom u školi.

Da li misliš da tvoja priča ima sličnosti sa pričama djece koja danas prolaze kroz rat i sukobe? Zašto?

Mislim da se svako dijete jednako boji granata, jednako mu nedostaju porodica, prijatelji, omiljene igračke, jednako ga boli ako je povrijeđeno i jednako se plaši. I na tom nivou, sve priče su slične, iskustvo je univerzalno.

Ja sam imala sreću da nisam doživjela velike strahote u ratu, ali mi je brat jednako nedostajao kao i bilo kojoj drugoj djevojčici-sestri, u bilo kojem dijelu svijeta. Kad čitam priče djece iz ratnih zona prepoznajem isti strah i istu potrebu za normalnošću.

Ali ipak se nadam da i danas ima učiteljica i nastavnica koje djeci u ratu donose radost, bilo toplinom, bilo organizovanjem takmičenja iz matematike ili novinarske sekcije.

Sigurna sam da škola može biti dodatni dom i da se u njoj djeca mogu osjećati bar malo sigurnije. Uz pomoć nastavnog osoblja koje voli svoj posao, djeca mogu na trenutak zaboraviti da vani puca.

Šta za tebe znače Muzej ratnog djetinjstva i slične inicijative?

Za mene Muzej ratnog djetinjstva nije institucija koja se bavi istraživanjem i prikupljanjem iskustava djece čija su djetinjstva pogođene ratom već neka posebna kuća koja brižljivo čuva baš moje sjećanje na voljenu razrednicu.

U muzejskom arhivu nisu pohranjeni samo šareni zaheftani listovi školskih novina već uspomena na najsretniji period mog odrastanja u ratu.

Muzej mi je pomogao da shvatim koliko su sjećanja pojedinaca dragocjena – ne samo za njih same, već i za druge ljude, a možda jednoga dana i za historiju.

Izazovi prikupljanja muzejskih predmeta tokom rata koji još traje: Razgovor s Oksanom Lepesiienko

Maida — Fri, 01 May 2026 10:13:07 +0000

Muzej ratnog djetinjstva Ukrajina čuva najveću zbirku dokumentovanih iskustava ljudi čije je djetinjstvo obilježeno rusko-ukrajinskim ratom. Arhiv trenutno sadrži više od 850 intervjua i više od 1.475 predmeta.

Razgovarali smo s menadžericom zbirke Muzeja, Oksanom Lepesiienko, o specifičnostima njenog rada s dječijim iskustvima te stekli dublji uvid u muzejske arhivske prakse.

Više pročitajte u nastavku.

Kako izgleda proces prikupljanja i katalogizacije novog predmeta za zbirku MRD Ukrajina?

Proces počinje tokom intervjua, kada učesnici i učesnice našim istraživačima doniraju lične predmete. Svaki predmet dobija jedinstveni ID broj u našem digitalnom sistemu, gdje bilježim njegov opis, dimenzije, materijale i stanje očuvanosti.

Fizički predmeti se fotografišu, označavaju i pakuju u arhivske materijale: Tyvek za trodimenzionalne predmete te beskiselinske koverte za dvodimenzionalne predmete. Zatim se odlažu u označene kutije radi preciznog praćenja lokacije (ormar, polica). Digitalni predmeti čuvaju se u organizovanom online sistemu za pohranu podataka. Na kraju, svaki predmet dobija detaljan digitalni “pasoš”, koji nam omogućava da ga u svakom trenutku odmah pronađemo unutar zbirke.

Koji su glavni izazovi rada sa zbirkom u ratnim uslovima?

Sigurnost nam je prioritet: fokusirani smo na fizičko očuvanje predmeta, digitalnu sigurnost i pouzdane sigurnosne kopije podataka. Iako su to standardne arhivske prakse, danas su u Kijevu postale od presudne važnosti.

Suočen s čestim ruskim granatiranjima i nestancima električne energije, naš tim nastoji postići maksimalnu autonomiju kako bi rad mogao teći bez obzira na vanjske okolnosti. Arhiviranje u ratnim uslovima zahtijeva stalno balansiranje između profesionalnih standarda i svakodnevne prilagodbe. Budući da Muzej dokumentuje rat koji i sam proživljava, osjećamo duboku motivaciju da sačuvamo ovu historiju uprkos nestabilnosti.

Navedite tri najneobičnija konzervatorska izazova u vašoj zbirci.

Iz konzervatorske perspektive, najneobičniji izazovi su prehrambeni predmeti: pecivo s makom, čokoladica Snickers i mala vrećica sušenih kolutića hljeba (sushky).

Ovi predmeti zahtijevaju posebne uslove čuvanja kako bi se zaštitio ostatak zbirke. Naprimjer, omot čokoladice Snickers više nije hermetički zatvoren zbog oštećenog spoja. Kako bismo osigurali njihovo očuvanje, takve predmete držimo u izdvojenoj, prozirnoj i hermetički zatvorenoj ambalaži te ih redovno pregledamo.

Koji su predmeti bili najzahtjevniji za arhiviranje?

Sam proces je jednostavan, ali zahtijeva mnogo vremena, posebno kada je riječ o arhiviranju cjelokupnih ličnih zbirki. Veliki digitalni setovi, poput desetina fotografija, videa i skenova, kao i brojni sitni fizički predmeti, poput žetona ili školjki, zahtijevaju najviše truda.

Ipak, upravo su takve zbirke najzanimljivije za rad jer traže promišljen pristup njihovoj sistematizaciji kao povezane i zaokružene cjeline.

Intervju s učesnikom programa “Kreativnost za mir”: Armin Husić

Maida — Mon, 23 Mar 2026 16:17:10 +0000

Kreativnost za mir je program koji Muzej ratnog djetinjstva realizira u partnerstvu s Centrom obrazovnih inicijativa Step by Step, a kroz koji mladi širom Bosne i Hercegovine uče o mirovnoj pedagogiji i razvijaju se u vršnjačke edukatore koji dalje prenose znanja o miru svojim vršnjacima i vršnjakinjama.

Učesnik programa Armin Husić, učenik Katoličkog školskog centra Ivan Merz u Banjoj Luci, govori o tome kako je učešće u programu oblikovalo njegovo razmišljanje te kako danas vidi obrazovni sistem u Bosni i Hercegovini. Njegovu priču pročitajte u nastavku.

Kako se mijenjalo tvoje poimanje mira kroz program?

I prije same radionice u martu prethodne godine bio sam dovoljno dobro svjestan koliko je mir važan, ali i da je višestruko ugrožen, naročito od onih čija je dužnost da ga brane. Iako je mladost period karakterističan za buntovne ideje i svojevrsni neposluh, radionica mi je pomogla da shvatim kako ništa nije vrijedno devastacije mira u bilo kojoj mjeri ili na bilo kakav način.

Kakva si zapažanja o miru primijetio kod svojih vršnjaka? Da li si primijetio neke promjene o tome kako razgovaraju o miru prije i poslije radionica?

Primjetio sam da je za sve nas “Kreativnost za mir” projekat u kojem se prije svega mnogo uči, te da je upravo stečeno znanje i adekvatna upotreba istog garant očuvanja i širenja mira. Zajedno sa vršnjacima, koji od ranije baštine zdravorazumske ideje, proveli smo niz radionica koje su na sebi svojstven način bile revolucionarne jer mnogi od polaznika istih nisu imali priliku da se ranije susretnu sa konkretnim djelovanjem u pogledu promovisanja nenasilja i mirne komunikacije.

Kako, po tvom mišljenju, treba pristupati obrazovanju o miru u BiH?

Obrazovanju uopšteno treba pristupati reformistički, pa tako i aspektu formalne edukacije koja se odnosi na mir. Neophodno je korjenito izmjeniti pristup koji se fokusira na gradivo, te postepeno odstraniti sve ono što predstavlja maligne svakodnevnosti bosanskohercegovačkog obrazovanja, a to su redom: revizija zvanične istorije, negiranje zločina i pratećih presuda, veličanje ratnih zločinaca, izjednačavanje odgovornosti, zaobilaženje činjenica, nepotrebno koncentrisanje na suvišne detalje ili ukratko, sve ono što koči razvoj obrazovnog procesa, a samim tim i progres budućih generacija.

Stipendija “Lejla Hairlahović-Hušić”: Razgovor s Amerom Maslom

Maida — Sat, 21 Feb 2026 17:55:10 +0000

Otvoren je poziv za našu godišnju stipendiju “Lejla Hairlahović Hušić”. Tim povodom, objavljujemo intervju s našim prošlogodišnjim stipendistom, Amerom Maslom, doktorantom s Orijentalnog instituta Univerziteta u Sarajevu.

Čime se baviš u svom istraživanju?

U svom istraživanju kroz ovaj projekat bavio sam se historijom djetinjstva. Fokusirao sam se na život, odrastanje i preživljavanje djece na prostoru današnje Bosne i Hercegovine tokom ustanka u Hercegovini i Bosni (1875–1878). Zanima me kako je taj ratni sukob utjecao na sigurnost djece i njihovu svakodnevicu. Tokom arhivskih istraživanja u Bosni i Hercegovini i inostranstvu posebno sam pratio pitanje izbjeglištva i migracija, jer se upravo tu najjasnije vidi kako su djeca proživljavala rat. Smatram da nam odnos jednog društva prema djeci u prošlosti može mnogo reći o tom društvu, njegovim vrijednostima i procesima koji su ga oblikovali. Trenutno u suradnji s MRD-om radimo na organizaciji panela o djetinjstvu u vrijeme sukoba, gdje ćemo obuhvatiti period od ustanka 1875. godine do Agresije na Bosni i Hercegovini 1992–1995. Mislim da je to dobar korak u približavanju ove teme kako u akademskom, tako i u širem prostoru.

Na koji način je stipendija “Lejla Hairlahović-Hušić” doprinijela razvoju tvog istraživanja?

Stipendija “Lejla Hairlahović-Hušić” imala je ključnu ulogu u realizaciji mog istraživanja. Omogućila mi je odlazak na arhivska istraživanja izvan Bosne i Hercegovine, gdje sam prikupio značajnu građu neophodnu za ovaj projekat, ali i za svoju doktorsku disertaciju koja se odnosi na isti historijski period. U vremenu u kojem su istraživački troškovi visoki, a ovakvi programi podrške rijetki, ova stipendija predstavlja izuzetno važan oblik podrške mladim istraživačima. Za mene lično, ona je bila i čast i odgovornost, ali i dodatna motivacija jer smatram je potvrdom da je tema kojom se bavim prepoznata kao društveno i naučno relevantna.

Koji bi savjet dao mladim istraživačima i istraživačicama koji razmišljaju da se prijave?

Svima koji se bave temama relevantnim za ovu stipendiju iskreno bih preporučio da se prijave na novi poziv MRD-a i Fondacije “Lejla Hairlahović-Hušić”. Riječ je o izuzetnoj prilici koja mladim istraživačima može značajno olakšati rad, posebno u fazi doktorskog studija. Proces prijave je jednostavan i ne zahtijeva prekomjernu administraciju, što je prava rijetkost. Moj savjet kandidatima je da jasno i argumentirano objasne zašto je njihova tema važna, šta donosi novo i kakav doprinos može imati. Originalnost, jasno postavljen cilj i dobro obrazloženu metodologiju smatram ključnim faktorom.

Na kraju, svima koji se odluče prijaviti želim puno sreće i uspjeha.

Više informacija o stipendiji pronađite na: https://warchildhood.org/ba/otvoren-konkurs-za-stipendiju-lejla-hairlahovic-husic/

Rad s mladima kao temelj empatije i mira: Razgovor s Nikolom Kandićem

Maida — Wed, 21 Jan 2026 12:53:53 +0000

Uz tim koji u Muzeju ratnog djetinjstva kontinuirano radi na edukativnim programima, Muzej sarađuje i s eksternim edukatorima i edukatoricama koji svojim znanjem i iskustvom dodatno osnažuju naš rad s mladima. Jedan od njih je Nikola Kandić, koji dolazi iz sektora omladinskog rada i s Muzejom ratnog djetinjstva sarađuje već dvije godine. U nastavku pročitajte njegove utiske o radu s mladima i iskustvu u okviru naših programa.

Kada radiš radionice s mladima, šta ti je najvažnije u procesu koji zajedno prolazite? Šta najčešće primijetiš u njihovim reakcijama?

Najvažnije mi je da se osjećaju sigurno i viđeno – bez toga nema stvarnog učenja ni stvarne razmjene. Tek kada osjete da ih niko neće osuđivati zbog onoga što kažu ili ne kažu, mogu se opustiti i iskreno ući u proces. Uvijek im naglasim da ne moraju znati sve, da se ne takmičimo u informacijama, nego gradimo razumijevanje. Najčešće primijetim da ih najviše dotaknu lične priče, priče iz Muzeja. U trenutku kada shvate da iza pojmova “rat”, “istorija” ili “trauma” stoje stvarni ljudi koji su bili vršnjaci poput njih, desi se promjena. Postaju radoznaliji, otvoreniji, počnu postavljati pitanja koja idu dublje od faktografije. Vidim kako im se razbijaju stereotipi koje su naslijedili, a ne izabrali. To su trenuci u kojima počinju praviti svoje prve male mostove prema empatiji – i prema sebi i prema drugima.

Šta za tebe znače ovakve radionice u postkonfliktnom društvu poput Bosne i Hercegovine? Koji je njihov najvažniji doprinos?

U društvu koje još uvijek nosi mnogo neizgovorenih tereta i gdje se o prošlosti često govori fragmentirano ili izvan konteksta, ovakve radionice postaju kao mali, ali važni ventil. One stvaraju prostor gdje mladi mogu govoriti bez straha da će pogriješiti, da će reći “krivu stvar”, ili da će biti etiketirani zbog nečega što su naslijedili, a nije njihovo. Za mene, najveći doprinos ovih radionica je stvaranje generacije koja razumije težinu prošlosti, ali je ne nosi kao uteg. Mladi kroz rad s pričama drugih uče da nisu robovi narativa u koje su rođeni – da imaju pravo na vlastito razumijevanje, vlastite emocije i vlastite izbore. To su mladi koji uče graditi odnose, a ne granice. U društvu poput našeg, to je ogroman korak naprijed, jer otvara prostor za dijalog koji nije motivisan strahom, nego znatiželjom i ljudskošću.

Šta smatraš ključnim za rad s mladima na temama mira, empatije i razumijevanja? Šta bi poručio drugima koji rade u oblasti mirovnog obrazovanja?

Ključno je da odrasli ne glume da znaju sve odgovore. Mladi to vrlo brzo pročitaju. Oni ne traže savršene predavače – traže autentične ljude koji se ne boje reći “ne znam” ili “i meni je ovo teško”. Kada im pokažemo da i mi učimo zajedno s njima, tada se stvaraju najdublji momenti povjerenja. Ono što im treba jeste prostor da budu nesigurni, da se pitaju, da se pogube pa pronađu, da čuju druge i da preispitaju sebe bez pritiska. To su procesi koji zahtijevaju vrijeme i strpljenje, ali su neprocjenjivi.

Kolegama bih poručio da ne potcijene moć autentičnosti i iskrenog prisustva. Mladi najviše uče iz primjera, ne iz prezentacija. Ako mi pokažemo kako izgleda dijalog, oni će ga prirodno usvojiti. Ako im damo dozvolu da propituju, oni će je dati dalje drugima. I to je, po meni, suština mirovnog obrazovanja – stvaranje lanca ljudi koji znaju da je empatija vještina, a mir izbor koji se uči svaki dan.

Priče učesnika u kolekciji: Amila Gačanica

Maida — Tue, 30 Dec 2025 16:33:30 +0000

Kolekcija Muzeja ratnog djetinjstva sačinjena je od ličnih priča i predmeta koje su nam povjerili pojedinci i pojedinke iz cijelog svijeta.

Kako bismo bolje razumjeli šta Muzej za njih predstavlja i šta ih je potaknulo da podijele svoja iskustva, pokrenuli smo seriju intervjua s učesnicima i učesnicama u stvaranju kolkcije. Neke od prethodnih razgovora možete pronaći ovdje.

U ovom izdanju razgovarali smo s Amilom Gačanicom, porijeklom iz Sarajeva, a danas sa adresom u Ujedinjenom Kraljevstvu. U nastavku pročitajte njenu priču i razmišljanja.

Očeva pjesma – “Cvijet ko svijet”

Krajem aprila 1992. ukrcala sam se na posljednji let iz Sarajeva zajedno s rodbinom. Moji roditelji ostali su u Sarajevu.

Prvi mjesec izbjeglištva provela sam u Srbiji, a potom smo otišli u Makedoniju i zatim u Hrvatsku. U Hrvatskoj smo neko vrijeme boravili u izbjegličkom kampu. Tamo smo upoznali i misionara Ashleyja, koji se ponudio da nam pomogne da dođemo u Englesku. Još uvijek se sjećam jedne nevjerovatno olujne i kišne večeri, kada smo se rastrčali na sve strane u potrazi za kamenjem kojim bismo osigurali šator i spriječili ga da ne odleti – djelovalo mi je da smo nakon toga kroz svega nekoliko minuta donijeli odluku da krenemo za Englesku.

Iz Hrvatske smo krenuli autobusom zajedno sa oko 20 drugih izbjeglica. Dobili smo igračke, odjeću i hranu odmah nakon dolaska u Luton. Ubrzo sam krenula u školu, gdje sam prvo morala naučiti engleski kako bih mogla pratiti nastavu.

Mamu nisam vidjela sve do 1994, kada nam se pridružila u Londonu. Otac je morao ostati u Sarajevu da brine za svoju majku, koja je bila jako slaba još od prije rata, pa smo održavali kontakt putem pisama. Naša pisma sam sačuvala i brinula se o njima dugi niz godina.

Nakon očeve smrti pregledala sam njegove stvari i našla ovu pjesmu “Cvijet ko svijet”, koja me je izuzetno dirnula; nisam znala da je pisao pjesme. Odlučila sam pokloniti ovu pjesmu muzeju u spomen na njega i njegovu beskrajnu ljubav prema Sarajevu.

Amila, 1985, Bosna i Hercegovina

Kako ste postali učesnica u kolekciji Muzeja i zašto ste donijeli tu odluku?

Nakon što je moj otac iznenada preminuo 2019. godine, prolazila sam kroz njegove lične stvari i pronašla pjesmu koju je napisao o mom odlasku u Veliku Britaniju tokom rata, dok je on ostao u Sarajevu i pridružio se Armiji Bosne i Hercegovine. Ostala sam zatečena kreativnošću i nježnošću njegovih riječi, zamišljajući ga 4. decembra 1992. godine, u nezamislivim okolnostima, kako te stihove ispisuje na jednostavnom plavom kartonu.

Kada pomislimo na vojnike, često ih povezujemo sa snagom i hrabrošću, ali rijetko imamo uvid u njihov emotivni svijet. Ova pjesma je otkrila njegovu ranjivost, ljubav i nadu. U jednom stihu napisao je da će: “jednog dana cvijet, sad u cvatu svom, pozvat ovaj dobri svijet u svoj pravi dom”, izražavajući duboko uvjerenje da će se mir vratiti.

Osjetila sam da je važno podijeliti ovakvu sliku njega kroz Muzej ratnog djetinjstva, kako bi više ljudi moglo pročitati njegove riječi i vidjeti Sarajevo ne samo kroz patnju, već i kroz ljepotu, otpornost i duh. Moj otac je bio pravi Sarajlija i ne mogu zamisliti bolje mjesto na kojem bi njegova ljubav prema gradu i Bosni i Hercegovini mogla nastaviti živjeti.

U svijetu koji je i dalje duboko podijeljen, ovo vidim i kao tihi omaž vremenu u kojem su izbjeglice bile dočekivane s više prihvatanja i humanosti.

Smatrate li da vaša priča ima sličnosti s pričama djece koja danas prolaze kroz rat i sukobe? Zašto?

Moja lična priča spada među one sretnije. Sarajevo sam napustila 1992. godine posljednjim komercijalnim letom, u vrijeme kada je svijet bio mnogo otvoreniji i prijemčiviji za izbjeglice. U Velikoj Britaniji sam uglavnom nailazila na toplinu i toleranciju, a s vremenom sam se uspjela “uklopiti”.

Ipak, znam da će izbjeglička djeca danas, koja bježe od ratova i sukoba širom svijeta, proći kroz mnoge iste izazove kao i ja: šok raseljenosti, osjećaj otuđenja, borbu s identitetom i kulturom, koji često obilježavaju prvu generaciju imigranata. Sjećam se fotografije koju sam vidjela na početku rata u Ukrajini: djevojčica se oprašta od oca. Briznula sam u plač. Ne samo zato što sam i sama kao dijete proživjela isti trenutak, već zato što sam sada, kao odrasla osoba, mogla dublje razumjeti i kako se njen otac morao osjećati.

Za mene je najteži dio bio odrastanje rastrgano između dvije vrlo različite kulture i načina života. Čeznula sam za Sarajevom koje zapravo nikada nisam imala priliku istinski upoznati nakon šeste godine života, a istovremeno sam često bila propitivana ili osuđivana jer sam ga i dalje nazivala “domom” umjesto Londona.

Vremenom sam shvatila da, čak i kada je sve drugačije, dom nosimo u sebi. Moja majka je to osigurala: stvorila bi bosanski dom gdje god da smo bili. Naši prijatelji su upoznali njeno gostoprimstvo, okus zeljanice, odbijanje rečenice “nisam gladan”, i ritual izuvanja cipela na ulazu. Ono što je nekada djelovalo “drugačije” postalo je izvor ponosa.

Ako ništa drugo, nadam se da moja priča može pokazati koliko je snažno i iscjeljujuće imati dva mjesta na ovom svijetu koja možemo nazvati domom.

Šta za vas znače Muzej ratnog djetinjstva i slične inicijative?

To su sveti prostori sjećanja. Oni daju glas ličnim pričama i iskustvima, i time nam omogućavaju da svjedočimo, preradimo ta iskustva i odamo počast nježnim, ljudskim trenucima koji često nastaju u najtežim vremenima.

Za mene Muzej nije samo mjesto očuvanja historije, već i prostor obrazovanja sadašnjosti. Od presudne je važnosti da djeca koja odrastaju u sigurnim i stabilnim okolnostima nauče biti saosjećajna i otvorena prema onima koji su bili prisiljeni napustiti svoje domove. Tako osiguravamo da izbjeglička djeca budu prihvaćena onakva kakva jesu i zbog svega što su preživjela.

Ta djeca će jednog dana biti naši lideri. Nadam se da će izgraditi humaniju i saosjećajniju budućnost od one koju danas gledamo.

Intervju s koordinatorom javnih programa i istraživačem Andriiem Borutijom

Maida — Thu, 27 Nov 2025 18:49:05 +0000

Andrii Borutija je koordinator javnih programa i istraživač u Muzeju ratnog djetinjstva Ukrajina. Godine 2023. postao je i učesnik u muzejskoj kolekciji tako što je podijelio vlastitu priču, a kasnije iste godine priključio se i muzejskom timu.

Kako ste prvi put saznali za Muzej ratnog djetinjstva Ukrajina?
Za Muzej sam saznao od svoje sadašnje kolegice Renate, koja mi je bila susjeda u studentskom domu. Na Instagramu sam podijelio svoje sjećanje na dan kada je moj rodni grad Kramatorsk u Donjeckoj oblasti oslobođen od ruske okupacije 2014. godine, a Renata mi je predložila da dam intervju Svitlani Osipčuk, programskoj direktorici Muzeja.

Šta Vas je potaklo da se lično uključite i podijelite svoju priču s Muzejom?
Odrastanje u Donjeckoj oblasti za mene je bilo iskustvo koje je oblikovalo ko sam u mnogim aspektima života, od akademskih interesa do omiljenog fudbalskog kluba. Zato sam odlučio podijeliti svoju priču.

Kakav utjecaj očekujete da naši javni programi imaju, kako na učesnike i učesnice, tako i na širu raspravu o ratu, sjećanju i djetinjstvu?
Važno mi je da učesnici i učesnice naših projekata steknu novo znanje iz različitih oblasti humanistike: historije, kulture i umjetnosti, te da im to znanje pomogne da na nove načine promišljaju vlastita i kolektivna iskustva, kako iz prošlosti, tako i iz sadašnjosti u Ukrajini.

Također se nadam da naši projekti inspirišu i učesnike i publiku da razmišljaju o ulozi mladih u ukrajinskom društvu i u historiji koja se upravo odvija pred nama. Tu njihovu moć djelovanja ne možemo ignorisati. Istovremeno, naši projekti uvijek naglašavaju da je odrastanje vrlo osjetljiv proces koji rat oblikuje na različite načine.

Postoje li neki posebni javni programi ili trenuci iz vašeg rada koji su vam ostali u sjećanju?
Posebno mi je značajno kada saznam da je učešće u laboratoriji IMBALANCE, našem kolaborativnom umjetničkom projektu s tinejdžerima, postalo važan faktor u oblikovanju budućih puteva učesnika. Neki nastavljaju tražiti slične projekte, neki donesu konačnu odluku o tome koji fakultet žele upisati, a drugi potpuno promijene područje studija zahvaljujući iskustvu iz ove laboratorije.

Javni programi MRD Ukrajina

Javni programi Muzeja ratnog djetinjstva Ukrajina imaju za cilj poticanje dijaloga — kako sa zajednicama čija iskustva Muzej dokumentuje, tako i s kolegama iz oblasti usmene historije, javne historije, studija sjećanja i dokumentacije. Ovi programi pomažu i u oblikovanju konceptualnog okvira i vrijednosti koje usmjeravaju rad Muzeja.

Javni programi posebno naglašavaju istraživanje alternativnih medija i formata za predstavljanje iskustava mladih čiji su životi oblikovani ratom u Ukrajini.

Do sada je Muzej realizovao dva takva programa:

Ozymi — serija radionica dokumentarnog teatra u okviru koje su tinejdžeri i tinejdžerice stvorili predstavu Ozymi, istražujući različita iskustva odrastanja tokom rusko-ukrajinskog rata.

IMBALANCE — savremena umjetnička i dokumentacijska laboratorija za tinejdžere. Fokusirajući se na teme sjećanja, historije i okoline, učesnici su istraživali kako tijelo, pokret, zvuk, materijali, boja i prostor mogu prenijeti lična ili kolektivna iskustva. Tromjesečni program završen je izložbom u Centru Dovženko, gdje su učesnici i učesnice predstavili svoje umjetničke radove.

Priče učesnika u kolekciji: Amila Bećirbegović

Maida — Thu, 23 Oct 2025 13:22:19 +0000

Kolekcija Muzeja ratnog djetinjstva sastoji se od ličnih priča i predmeta koje su nam povjerile na čuvanje osobe iz cijelog svijeta.

Kako bismo naučili šta im Muzej znači i zašto su odlučili da svoje uspomene podijele s nama, pokrenuli smo seriju intervjua s učesnicima i učesnicama u stvaranju kolekcije. Neke od prethodnih intervjua možete pronaći ovdje.

Ovog puta razgovarali smo s Amilom Bećirbegović, rodom iz Prijedora, koja danas živi u Kaliforniji (SAD) i predaje na California State University, Fresno. U nastavku pročitajte njenu priču i promišljanja.

Nova odjeća za barbiku

Moja tetka je bila krojačica i često je pravila odjeću za moje barbike. Na moj četvrti rođendan, neposredno prije rata, poklonila mi je set Barbie odjeće: vjenčanicu, putnu torbu,

jaknu, suknju od tila, traperice, i čak i kupaći kostim. Zahvaljujući njoj, moje barbike bile su najbolje obučene!

Dva dana poslije u Prijedoru je izbio rat, a većina moje porodice odvedena je u obližnje koncentracione logore. Moji roditelji i ja preživjeli smo skrivajući se u komšijinoj garaži.

Uspjeli smo pobjeći iz Bosne autobusom Crvenog križa. U ruksaku sam ponijela samo nekoliko najdragocjenijih stvari – Barbie lutku i njenu novu odjeću.

Nikada više nisam vidjela svoj dom niti ostale lutke i igračke.

Amila, 1987, Bosna i Hercegovina

Kako je došlo do toga da postanete učesnica u kolekciji Muzeja i zašto ste se odlučili na to?

Za Muzej i njegovu misiju saznala sam prije nekoliko godina preko objave na društvenim mrežama. Odmah me je privuklo i osjetila sam da se taj poziv da se prisjetimo djetinjstva obilježenog ratom odnosi i na mene. Imala sam šest godina kada sam morala pobjeći iz Prijedora i, kada sam pogledala digitalnu kolekciju Muzeja, svaka priča i svaki predmet iz djetinjstva jako su me podsjetili na vlastito iskustvo. Te priče su me duboko dirnule i zapanjile su me naše kolektivne sličnosti kao djece i preživjelih genocida i rata.

U vrijeme kada je Muzej uputio poziv preživjelima da podijele svoje priče i podijele predmete iz djetinjstva, useljavala sam se u novi dom u Kaliforniji. Imala sam barbiku u prekrasnoj čipkanoj vjenčanici koju mi je tetka sašila prije nego je počeo rat. Poklonila mi ju je za četvrti rođendan, a ja sam bila očarana fino izrađenom čipkom. Kada sam bježala iz Prijedora, nisam imala ni vremena ni mogućnosti – mogla sam ponijeti samo ono što sam u tom trenutku uspjela zgrabiti.

Jedna od rijetkih stvari iz mog djetinjstva koja je uspjela pobjeći zajedno sa mnom bila je ta prelijepa haljina za barbiku. Nikada se njome nisam igrala dok sam bila u izbjeglištvu – čuvala sam je brižljivo u kutiji. Kada sam se useljavala u svoj dom u Kaliforniji, pogledala sam u tu kutiju s haljinom iz djetinjstva i pomislila kako je besmisleno držati svoje uspomene zaključane, da ih niko ne vidi i ne čuje. Tada sam odlučila odgovoriti na poziv Muzeja i donirati svoju uspomenu iz djetinjstva.

Sada se moja priča može čuti širom svijeta.

Nadam se da će nas prošlost naučiti da “nikada više” ne ostane samo mantra, nego da se pretvori u životnu stvarnost za svu djecu koja tek dolaze.

Da li mislite da Vaša priča ima sličnosti sa pričama djece koja danas prolaze kroz rat i sukobe? Zašto?

Moja priča slična je pričama djece koja i danas proživljavaju rat i genocid. Žalosno je što iz prošlosti nismo ništa naučili i što smo osuđeni da ponavljamo iste oblike nasilja. Ipak vjerujem da misija Muzeja, kao i sjećanja djece rata koja su kroz njega podijelila svoje priče, mogu nastaviti živjeti i biti podsjetnik da za budućnost moramo činiti bolje. Kao profesorica, svoj život sam posvetila poučavanju o genocidu i dijeljenju vlastitog iskustva kao osobe koja je preživjela bosanski genocid. Vjerujem i da Muzej to ostvaruje na širem planu, kroz izložbe i digitalne arhive, ali ponajviše kroz radionice za nastavnike i rad u učionicama. To je prava snaga sjećanja: učiti druge da ne zaborave.

Šta za Vas znače Muzej ratnog djetinjstva i slične inicijative?

Čvrsto vjerujem da je reprezentacija važna. Kada dijete vidi da se priče druge djece, koja su prošla kroz slične patnje i strahote, javno predstavljaju, ono može osjetiti da se njegov glas čuje, pronaći utjehu, pa čak i steći vrijedne resurse i alate za nošenje s traumom.

Slušanje priča druge djece koja su preživjela rat i njihovo predstavljanje na globalnom nivou daje glas trenucima u historiji koji su često ostali nečujni ili potisnuti. To ima snažan uticaj i vraća osjećaj dostojanstva i moći onima koji su tokom rata izgubili toliko toga.

Intervju s Ågeom Sandalom Møllerom, ambasadorom Kraljevine Danske u Bosni i Hercegovini

Maida — Fri, 10 Oct 2025 16:17:38 +0000

Tokom svoje posjete Muzeju ratnog djetinjstva, Åge Sandal Møller, ambasador Kraljevine Danske u Bosni i Hercegovini, razgledao je stalnu postavku i podijelio svoje utiske o posjeti, onome što ga je iznenadilo, te značaju inicijativa poput MRD-a na lokalnom i globalnom nivou.

Koji su vaši utisci nakon obilaska postavke?

Posjeta je na mene ostavila snažan i dubok dojam. Odlazim zaista dirnut, potresen. Nije lako proći kroz ovu postavku. Ipak, odlazim i s dozom nade — nade u to da ljudi koji su kao djeca prošli kroz rat, ovdje, ali i u drugim sukobima i ratovima, mogu pokušati ići dalje dijeleći svoje priče i svoje predmete — često vrlo lične predmete.

Ne mogu ni zamisliti koliko je nekima bilo teško podijeliti ne samo svoje priče, nego i fizičke predmete koje su čuvali cijeli svoj život.

Šta vas je tokom posjete najviše iznenadilo?

Najviše me iznenadilo to što je čin predaje fizičkih predmeta zapravo dio procesa. Nije riječ o tome da neko jednostavno pokuca na vrata i kaže: “Želim donirati ovaj predmet Muzeju”.

To je dio procesa iscjeljenja — procesa unutrašnje transformacije, pokušaja da se krene dalje, a da se istovremeno sačuva sjećanje. Upravo me taj aspekt iznenadio i natjerao da razmislim o tome koliko je jak instrument, koliko je moćan ovaj muzej.

Kako vidite značaj inicijativa poput Muzeja ratnog djetinjstva na lokalnom i globalnom nivou?

Mislim da je riječ o davanju glasa djeci. Ono što sam ovdje također vidio, u kontekstu aktuelnih ratova i sukoba u Gazi i Ukrajini, jeste da se priče i predmeti bilježe i dijele u realnom vremenu, dok rat i sukobi još traju.

To je imalo jak utisak na mene — i emocionalno i intelektualno — i jasno pokazuje koliko je važno davati glas djeci, ne samo 30 godina nakon što se rat desio. I to je izuzetno važno, ali ratovi i sukobi dešavaju se svaki dan, a trenutno svjedočimo nekima od njih koji su vrlo velikih razmjera, poput onih u Ukrajini i Gazi.

Priče učesnika u kolekciji: Hatidža Hadžimuhamedović

Maida — Thu, 28 Aug 2025 12:33:31 +0000

Kolekcija Muzeja ratnog djetinjstva zasnovana je na ličnim pričama i predmetima koji su Muzeju povjereni na čuvanje. Kroz intervjue s učesnicima i učesnicama u stvaranju kolekcije istražujemo šta Muzej za njih predstavlja i šta ih je motivisalo da podijele svoje svjedočanstvo ili povjere predmet našoj brizi.

Hatidža Hadžimuhamedović svoju je priču podijelila s Muzejom ratnog djetinjstva još u njegovim počecima, 2018. godine. Rat je provela u Sarajevu i s nama je podijelila dijelove tog iskustva. Danas je uspješna dizajnerica koja i dalje živi u gradu koji čuva njena ratna sjećanja. U nedavnom razgovoru osvrnula se na to šta je za nju značilo podijeliti svoju priču s Muzejom.

Kako ste se uključili u rad Muzeja, kako je došlo do toga da pristanete snimiti svjedočenje?

Od prvog trenutka kada sam čula za ideju Muzeja ratnog djetinjstva, doživjela sam ga kao nešto lično, kao svoju priču, kao svoj projekat. Pratila sam i ranije rad njegovog osnivača i idejnog tvorca, a kada je Muzej zaživio, bilo je to kao da se dio mog djetinjstva, mog iskustva, konačno dobio prostor da se ispriča i razumije.

Moje djetinjstvo je obilježeno ratom. I danas se često pitam kako bi moje odrastanje izgledalo da rata nije bilo. Koliko bi to utjecalo na mene kao ličnost? Da li bih donosila iste odluke danas, posebno one koje se tiču moje djece? Koliko ono što sam tada imala, ili nisam imala, oblikuje način na koji ih odgajam? Sve su to pitanja koja me prate, i u tom smislu, Muzej ratnog djetinjstva nije samo mjesto sjećanja, on je živi podsjetnik na ono što nas formira.

Odluka da snimim svjedočenje je bila moja želja da podijelim samo mali dio sebe i da ga ugradim u to kolektivno sjećanje.

To je i priča mog brata Safeta, koji je bio moj najbolji prijatelj i utočište tokom rata. I danas, svaka priča ispričana u Muzeju je na neki način i moja priča – priča mojih prijatelja, komšija, djetinjstva koje najbolje razumijem. Zato se duboko povezujem i s onim što danas proživljavaju djeca u drugim dijelovima svijeta, posebno u Palestini. Taj osjećaj neshvatanja realnosti, ta nemoć djeteta pred surovošću odraslog svijeta, to je univerzalna rana.

Kako mislite da vaša priča može pomoći djeci koja danas prolaze kroz rat i sukobe, i kakve su vaše nade za njihovu budućnost?

Iskreno, ne znam koliko moja priča može pomoći, ali možda može nekom djetetu, negdje, dati osjećaj da nije samo. Taj trenutak prepoznavanja “aha, neko je prošao isto što i ja” ima u sebi nešto olakšavajuće, čak i iscjeljujuće. Ponekad nije potrebna velika poruka, već samo osjećaj da neko razumije.

Možda moja priča može potvrditi da je uredu biti dijete čak i u ratu. Da ne moramo sve razumjeti, da ne moramo uvijek biti hrabri, da možemo biti zbunjeni, tužni, tihi… i da je igra – ma koliko krhka, moguća i u najtamnijim okolnostima.

Djetinjstvo u ratu ne mora značiti kraj djetinjstva, već njegov otpor, njegov inat. A možda se baš u tom otporu krije snaga da se preživi, da se izgradi nešto novo.

Šta za vas znače Muzej ratnog djetinjstva i slične inicijative?

Muzej ratnog djetinjstva je, za mene, moje ogledalo. To je prostor u kojem sam pronašla i sebe i svoj glas iz tog vremena.

Mislim da je izuzetno važna perspektiva djeteta u ratu, jer je to iskustvo koje ne liči ni na jedno drugo. To je paralelni svijet u kojem djeca pokušavaju ostati djeca, a istovremeno moraju naglo odrasti, postati jača, hrabrija, razumjeti stvari koje ni odrasli ne mogu pojmiti.

To naglo oduzimanje djeteta u nama ostavlja trajnu prazninu. Ostajemo željni sebe iz tog vremena, željni bezbrižnosti koju nismo imali. Upravo zato su ovakve inicijative toliko važne, jer vraćaju djeci u ratu ono što im je oteto: prostor da budu viđena, shvaćena i zapamćena.

Muzej nije samo zbirka predmeta i priča. To je živo svjedočanstvo o snazi, nježnosti i krhkosti djetinjstva u najtežim okolnostima. I zato – to je i moj muzej.