Radionica je organizovana u okviru globalne kampanje “Dokaži da je važno” (“Prove It Matters”), koju je pokrenuo Ured Specijalne predstavnice Generalnog sekretara Ujedinjenih nacija za djecu i oružane sukobe. Kampanja poziva svjetske lidere da ponovo potvrde svoju posvećenost zaštiti djece i poštivanju Konvencije Ujedinjenih nacija o pravima djeteta, ali i djecu širom svijeta da podijele vlastite poruke mira.

Kroz razgovor koji je vodila edukatorica Mersiha Began, o posljedicama rata, pravima djece i ulozi koju mladi mogu imati u stvaranju pravednijeg društva, učenici i učenice su imali priliku kreirati svoje poruke mira, koje će postati dio međunarodne umjetničke instalacije planirane za izlaganje u sjedištu Ujedinjenih nacija u New Yorku u februaru 2027. godine.

Radionici su se pridružile i predstavnice Ujedinjenih nacija, Dragica Mikavica i Ariane Lignier.

Poruke djece o miru i djetinjstvu

Jedna od učesnica radionice, dvanaestogodišnja Eli, rekla je nakon radionice:

“Djeca se ne trebaju slati u rat, ne trebaju se boriti za svoju državu. Ona trebaju uživati u mladim školskim danima, svojim roditeljima i djetinjstvu.”

Dejna, također učenica šestog razreda, poručila je:

“Mir i prava se ne bi trebali smatrati blagodatima već standardnom stvari za svakog čovjeka i dijete. Također, da se ratovi i genocidi trebaju ukinuti jer to ne donosi nikakvo dobro.”

Školska psihologinja Džana Živojević istakla je koliko je važno podržati djecu da slobodno iskažu svoje mišljenje:

“Ponosna sam na njih i njihova razmišljanja, kao i slobodu iznošenja mišljenja. Važno mi je da se čuje glas djece, da prioritet djece budu njihova prava, a da se u društvu generalno više fokusiramo da svako dijete treba odrastati bez nasilja, bez straha, bez bilo koje vrste diskriminacije.”

“Glasovi djece često ostaju po strani”

Ariane Lignier objasnila je da je kampanja pokrenuta prije godinu dana i da je do sada provedena u više zemalja pogođenih sukobima širom svijeta, dosegnuvši više od 10.000 djece.

Kako kaže, cilj kampanje nije samo prikupiti dječije poruke, nego ih zaista prenijeti svjetskim liderima i uključiti ih u procese donošenja odluka.

“Željeli smo staviti glasove djece u prvi plan jer ona gotovo uvijek ostanu po strani i moramo ih vratiti u središte razgovora.”

Dodala je da se dječije poruke koriste u različitim aspektima rada Ureda Specijalne predstavnice Generalnog sekretara Ujedinjenih nacija za djecu i oružane sukobe Vanesse Frazier: od govora i sastanaka do izvještaja i kampanja na društvenim mrežama.

Kroz ovu radionicu, djeca iz Sarajeva pridružila su se hiljadama mladih širom svijeta koji svojim riječima podsjećaju da mir, sigurnost i djetinjstvo bez nasilja ne bi trebali biti privilegija, nego pravo svakog djeteta.

Laura je prvi put čula za Muzej tokom programa koji se sastojao od više seminara, kada je prisustvovala predavanju Amine Krvavac, direktorice Muzeja ratnog djetinjstva u Bosni i Hercegovini. Inspirisana radom Muzeja i načinom na koji priča priče kroz predmete, kasnije se samoinicijativno prijavila za praksu.

Kako je izgledalo iskustvo boravka u Sarajevu?

Boravak u Sarajevu bio je novo i fascinantno iskustvo. Prvi put sam u Bosni i Hercegovini i odmah me zadivila multikulturalna i multireligijska atmosfera grada. Već prve večeri čula sam ezan i primijetila kako se ovdje isprepliću različite kulture i historijski periodi, osmanski, austrougarski… 

Na kakvim poslovima si radila u Muzeju?

Bila sam fokusirana na rad s kolekcijom, uglavnom sam izrađivala izvještaje o stanju predmeta: od crteža i novčića do tekstila i igračaka. To mi je bilo dragocjeno praktično iskustvo, posebno jer ranije nisam imala priliku raditi s muzejskim zbirkama na ovaj način.

Je li ti ova praksa potaknula neke nove ideje za budući rad?

Apsolutno. Razmišljam o novim istraživačkim projektima koji bi mogli povezati spomenike i sjećanje s migracijskim pričama, posebno ljudi iz bivše Jugoslavije koji su tokom devedesetih došli u Luksemburg. To je perspektiva koja još nije dovoljno istražena, a uklapa se u moja akademska interesovanja.

Kako vidiš značaj institucija poput Muzeja ratnog djetinjstva?

Mislim da je njihova uloga ključna, posebno zbog fokusa na djetinjstvo, koje se često zanemaruje u narativima o ratu. Djeca doživljavaju sukobe na drugačiji način, a predmeti u Muzeju nose te priče dalje. Svaki predmet ima svoj život, a njegova prisutnost u Muzeju postaje novo poglavlje u toj priči.

Ovaj intervju je uređen i skraćen radi jasnoće.

Nataša Šantić, diplomirana teologinja i nastavnica vjeronauke, povezana je s Muzejom ratnog djetinjstva od 2023. godine, kada je učestvovala na međunarodnom seminaru Djeca u ratu. Seminar je bio posvećen obrazovnim pristupima i korištenju materijala iz zbirki Muzeja ratnog djetinjstva i Kuće Anne Frank.

Empatija i ljudska prava kroz vjeronauk

Šantić kaže da ju je seminar privukao jer u svom radu nastoji svoje učenike i mlade generacije naučiti širini prihvaćanja i poštovanja različitosti, a isto tako ukazati na temeljna ljudska prava i pravo na život, bez obzira na nacionalnu, vjersku ili rasnu pripadnost.

“Tijekom edukacije produbila sam vlastito znanje kako na još konkretniji način učenicima približiti govor i sjećanje na žrtve, naročito djecu, te ih motivirati da razvijaju osjećaje poštovanja i empatije te odgovornost za bolji i ljepši svijet,” kaže Šantić.

Nakon završenog seminara, odlučila je svoje učenike upoznati s radom Muzeja i organizirala posjete u oktobru 2023. i novembru 2024. godine. Više od 200 učenika njene škole imalo je priliku posjetiti Muzej i suočiti se s teškim, ali važnim lekcijama o djetinjstvu u ratu.

“Osjećali su se jako tužno dok su čitali o tim događajima, ali s druge strane rekli su da im je to bilo jako poučno i osjećali su se zahvalni što imaju normalno i mirno djetinjstvo,” istakla je Šantić.

Edukativni značaj posjeta

Navodi da neki od učenika nisu znali za Muzej, ali isto tako da pojedini nisu znali ni da je bio rat u Sarajevu, te je ovom posjetom ispunjena i bitna edukativna uloga.

“Rekli su da ih je Muzej educirao o dugoročnim posljedicama rata na obrazovanje, zdravlje i, najvažnije, na samo odrastanje djece. Potaknuo ih je Muzej na razmišljanje kako je važno očuvanje mira i sprječavanje sukoba u svijetu.”

Nataša Šantić je i osobno doživjela ratne traume te se, kao dijete iz okupiranog područja, poistovjetila s muzejskim predmetima i pričama.

“I sama sam jedno vrijeme bila u okupiranom području, nisam znala je li mi obitelj živa ili mrtva. To su iskustva koja ne nestaju i zato je važno prenositi ih dalje, kako bi mlade generacije shvatile koliko je mir dragocjen,” naglasila je.

Zašto su ovakve inicijative važne

Šantić Muzej vidi kao važan alat za odgoj novih generacija koje će graditi pravednije društvo te navodi da inicijative poput Muzeja imaju duboko značenje jer omogućuju očuvanje sjećanja na iskustva koja su oblikovala živote mnogih tijekom rata.

“Takve inicijative pružaju prostor za razumijevanje prošlosti kroz osobne priče, čineći traumatična iskustva vidljivima i dostupnima za učenje budućih generacija. Za pojedinca one mogu značiti podršku u procesu iscjeljenja, zatim edukaciju i osvještavanje,” kaže Šantić, dodajući da Muzej osobama koje su prošle ratna iskustva pruža i osjećaj da su njihova sjećanja i emocije priznati i poštovani.

“Kroz osobne priče, često ispričane riječima i predmetima, inicijative poput ove podsjećaju na otpornost i snagu ljudskog duha te nam pomažu razumjeti univerzalnost ljudskog iskustva. Svi smo mi ljudi, ali bez obzira o kome se radi, svatko je čovjek u konačnici,” zaključila je.

Zahvaljujemo Nataši Šantić na njenom predanom radu i suradnji s Muzejom ratnog djetinjstva. Nadamo se da ćemo i u budućnosti nastaviti zajednički doprinositi edukaciji mladih i promicanju mira kroz priče koje nikada ne smiju biti zaboravljene.

Radionica je okupila 31 učesnika i učesnicu iz različitih škola i opština širom Bosne i Hercegovine, koji su tokom trodnevne obuke, sastavljene od osam interaktivnih sesija, imali priliku da se upoznaju s inovativnim alatima za izgradnju mira.

Učiteljica Sanja Tomić iz Osnovne škole “Sveti Franjo” u Tuzli podijelila je svoje utiske o tehnikama s treninga: “Vratimo se u cipele djeteta, onog djeteta koje čuvamo u sebi i počnemo zapravo da sve oko sebe posmatramo očima djeteta. Tada zapravo, po meni, počinje proces učenja”.

Inovativne metode

Edukatori Merima Ražanica iz Muzeja ratnog djetinjstva (MRD) i Namir Ibrahimović iz Step by Step-a obučili su učesnike i učesnike inovativnim i interaktivnim tehnikama i metodama podučavanja, kao što su teatar slika, linija mišljenja, te upotreba videoigara, kroz koje su obrađivali teme poput stereotipa, predrasuda i pravde. 

“Trening je bio vrlo uspješan – svi učesnici su pokazali veliki interes i angažman u učenju novih tehnika za izgradnju mira. Mnogi su nakon treninga istakli kako im je motivacija dodatno porasla, te da su sada još entuzijastičniji u namjeri da prenesu stečeno znanje svojim učenicima”, rekla je Ajla Fazlić, koja radi na monitoringu i evaluaciji aktivnosti u ovom projektu. 

“Kreativnost za mir” dio je šireg projekta “Mirovne priče”, koji MRD sprovodi u saradnji s lokalnim partnerima uz podršku Fonda za izgradnju mira Generalnog sekretara Ujedinjenih nacija (PBF).

U Muzeju ratnog djetinjstva čuvamo priče koje naglašavaju otpornost djece u sukobima, uključujući i to kako je obrazovanje oblikovalo njihova iskustva i ulilo im nadu. Pročitajte neke od tih priča u nastavku.

Pernica iz humanitarne pomoći

Nakon što su UN-ove snage ušle u Goražde ‘94. godine, nama djeci su podijelili ove pernice. Do tada smo u školu nosili samo po jednu olovku koja je mogla stati u džep. U svakoj pernici nalazili su se nalivpero i hemijska olovka, ali pošto nismo imali umetke za njih, nisam ih mogla koristiti.

Poslije rata počela sam raditi u istoj školi koju sam pohađala za vrijeme agresije. Tada sam prvi put počela koristiti pernicu, nalivpero i hemijsku koje sam godinama pažljivo čuvala. Djeca su često pitala odakle mi takva pernica, pa je ona postala česti pokretač priče o ratnom djetinjstvu, ljubavi prema učenju i važnosti boravka u školi.

Senada, 1980, Bosna i Hercegovina

Moj život u izbjegličkom kampu

Tri i po godine sam živjela u šatoru, u kampu Abrar Bar Elias u Libanu. U ovom kampu sam prvi put krenula u školu. Imala sam 10 godina. Dotad sam bila u Siriji, gdje zbog rata nisam mogla

ići u školu. Na početku me baš bilo stid ići u 1. razred sa dosta mlađom djecom i nakon nekog vremena sam naprosto prestala ići u školu. Sada, kada imam 14 godina, želim se ponovo upisati u školu, i nadam se da ću uspjeti dobiti mjesto u školi za izbjeglice koju organizuje SAWA, organizacija koja radi sa izbjeglicama, jer mi, djeca iz Sirije, ne možemo ići u normalnu školu u Libanu. Sada znam šta želim i spremna sam da učim i trudim se da postanem psihologinja. Prije nego što sam napustila kamp zbog preseljenja u privatnu kuću, željela sam ponijeti sa sobom neku uspomenu na moje vrijeme tamo i na prijateljicu Ayu. Skupila sam nekoliko kamenčića koji su bili oko našeg šatora, i izrezala i ponijela sa sobom dio okapnice. Pored toga sam odlučila da nožem izrežem i dio termoizolacije sa našeg šatora, jer smo Aya i ja jedno popodne napisale svoja imena na njoj. Dio ovog komadića izolacije, kao i dio okapnice i nekoliko kamenčića dajem MRD-u, a ostalo ću sačuvati kod sebe. Nedostaje mi Aya. Iako je život u kampu bio težak, tamo sam sklopila mnogo prijateljstava. Dosta mojih prijateljica, koje imaju 14-15 godina, tražile su izlaz u pronalasku starijeg muža koji živi negdje u okolini kampa. Znam za mnoge djevojčice koje su prevarene, jer se na kraju nisu ni udale. Samo su ostajale trudne, kao moja prijateljica Farah, koja je ostala trudna i sama, a čovjek je pobjegao. To me baš ljuti, to je baš grozno.

Bayan, 2005, Syria

Balet u ratu

Sredinom 1994. u Narodnom pozorištu je otvoren baletski studio. Prošla sam audiciju i išla na balet svaki dan. Godinu dana kasnije prebacila sam se u Osnovnu muzičku školu “Mladen Pozajić”, gdje sam nastavila školovanje.  

U muzičkoj školi bila sam i 1995. g., kada se desio masakr na Markalama. Na spratu smo radili balet, i onda se čula eksplozija. Sišli smo u prizemlje da se sakrijemo, i kad se smirilo granatiranje, nastavnici su nas pustili da bježimo kućama. Izašla sam iz škole, pogledala prekoputa i vidjela ranjenog čovjeka koji je trčao noseći svoju ruku koja je visila kao odvojena od ostatka tijela. Taj prizor nikad neću zaboraviti i to mi je bila najveća trauma koju sam doživjela u ratu.

Mela, 1984, Bosna i Hercegovina

Knjiga, moja saputnica

Nekoliko dana prije 24. februara i potpune eskalacije rata pitala sam mamu da mi preporuči neku knjigu. Pošto moja mama jako voli Dostojevskog, na čitanje mi je dala Idiota, jednu od njenih omiljenih knjiga.

Još uvijek sam je čitala kada smo morali napustiti naš dom u Žitomiru, u blizini Kijeva. Sa sobom smo mogli ponijeti svega nekoliko stvari, uglavnom osnovnih potrepština, ali sam odlučila spakovati i ovu knjigu jer sam je stvarno željela pročitati. Pokazala se kao dobra saputnica na ovom neplanskom putovanju, a sada je predajem Muzeju, u nadi da ću se ubrzo vratiti kući u Ukrajinu i biti u prilici kupiti sebi novu.

Aisha, 2007, Ukraine

Šiljalo

Školska nastava se održavala po mahalskim punktovima. Ja sam za vrijeme rata promijenio tri takva punkta. Odlazak do punktova je uvijek bio poprilično opasan, ali smo ipak svi redovno išli u školu.

U tom periodu smo dobijali ogromnu količinu zadaće, koja nas je sprečavala da provodimo vrijeme napolju. To je za nas djecu predstavljalo dodatnu zaštitu od ratnih dešavanja.

Ovo je šiljalo koje sam koristio u tom periodu i kojim sam šiljio olovku za kontrolne i pismene radove.

Sanin, 1981, Bosna i Hercegovina

Pohvala

Za vrijeme jakog granatiranja, komšija nas je odveo u svoju kuću. Tu smo ostali dva dana. Nakon toga smo se preselili u djedovu kuću u kampu u Libanu. Sada živimo u šatoru.

Ovo je prva Pohvala koju sam ikada primila. Dobila sam je nakon završetka polugodišta jer sam imala dobre ocjene. Mnogo mi znači. Moj mlađi brat ju je poderao. Kada sam rekla učiteljici šta se desilo, dala mi je novu Pohvalu. Sviđaju mi se nastavnici u školi jer su ni, a i škola je jako šarena.

Kada god mi je trebalo da se na trenutak osjetim ponosnom ili da ohrabrim sebe da uradim nešto teško, samo bih izvadila ovu Pohvalu iz ladice i pogledala je. Ona bi mi dala snagu.

Maha, 2004, Syria

Prva, crvena knjižica

Kada je počeo rat, “prisilno” sam završila prvi razred osnovne škole. Kao prava “štreberica”, naravno, imala sam sve petice i pohvalu Nastavničkog vijeća u svojoj lijepoj crvenoj knjižici. Raspust je prošao, a rat je još uvijek trajao. U drugi razred sam krenula u improviziranoj učionici u nekom bivšem bilijar-klubu. Improvizirana škola, učionice – i improvizirana, papirna knjižica. Na kraju godine sam hodala sa svojom lijepom crvenom knjižicom i molila da mi u nju upišu ocjene, ali to nije bilo moguće! Dobili smo male, tužne, papirne knjižice koje izgledaju kao iskinuta dvolisnica iz moje prave knjižice! To se nastavilo i u trećem, četvrtom, petom razredu. Iako je škola imala svoju “zvaničnu” knjižicu, ja sam svojim “švrakopisom” nastavila upisivati ocjene u svoju pravu, crvenu knjižicu, kako bi sve bilo na jednom mjestu. Držalo me je to do četvrtog razreda. Pošto sam u međuvremenu izgubila knjižicu za drugi razred, moja crvena, prava knjižica čuva uspomenu na jedinu zaključnu četvorku koju sam imala u osam godina školovanja. Drugi razred, improvizirana učionica, učitelj me pita tablicu množenja: “Koliko je 9×9?” Kažem “89”, pa ispravljam na “87”, i na kraju na “81”. Već je bilo kasno. “Sjedi, četiri!”

Merima, 1984, Bosna i Hercegovina

Tokom posjete, studenti i studentice su prisustvovali prezentaciji koju je održala Merima Ražanica, koordinatorica edukativnih programa Muzeja, koja im je predstavila misiju Muzeja i važnost mirovnog obrazovanja. Nakon prezentacije, Ražanica je vodila interaktivnu aktivnost fokusiranu na prava izbjeglica.

Emma Zwart, jedna od studentica, istakla je da je ovo iskustvo na nju ostavilo snažan utisak. “Priče su me zaista dirnule jer se možete povezati s tom djecom, jer imate na umu vlastito djetinjstvo,” rekla je. “Priča koja me najviše pogodila bila je o majci koja je kupila posteljinu za svoju kćerku i njenog zaručnika, koji su se vjerili tokom rata u Srebrenici. Čak i nakon što su pronašli njihova tijela, majka je čuvala posteljinu uredno i ispeglanu, i to me zaista dirnulo jer gubitak ne prestaje kada pronađete ostatke; to je gubitak koji nosite sa sobom.”

Laila Chennan, studentica međunarodnog razvoja s fokusom na socijalni rad, također je podijelila svoje utiske: „”Nisam navikla slušati priče djece koja su odrastala tokom rata. Na primjer, jedan eksponat prikazivao je haljinu koju je djed poklonio jednoj djevojčici, posljednji poklon koji je dobila prije nego što ga je izgubila. To me zaista pogodilo, jer često čujemo o nečijim prvim trenucima, ali nikad o ‘posljednjima’,” rekla je.”

Ražanica je istakla važnost učenja o oružanim sukobima i njihovim posljedicama po živote pojedinaca za studente i studentice humanističkih nauka.

„Mnogi od njih će kroz svoj rad imati priliku direktno raditi sa marginaliziranim grupama i zato je važno da nauče na koji to način civilno društvo i institucije kulture uključujući muzeje mogu biti dio sistema za njihovu podršku, na koji način mogu pomoći da njihovi glasovi kroz izložbe dođu do šire javnosti ili čak postanu dio paketa zagovaračkih alata za formalne pravne promjene koje će rezultirati njihovom boljom pravnom zaštitom“, rekla je Ražanica.

Do sada je ove godine Muzej ratnog djetinjstva kroz obrazovne posjete posjetilo više od 2.000 međunarodnih studenata i studentica.

Zašto je važno mirovno obrazovanje

Mirovno obrazovanje podrazumijeva razvoj emocionalne inteligencije, promicanje kritičkog mišljenja i poticanje učenika na preispitivanje predrasuda, stereotipa i uvriježenih stavova. Muzej ratnog djetinjstva prepoznaje važnost ovog pristupa i razvija edukativne aktivnosti i kreativne radionice kako bi osvijestio potrebu za izgradnjom svijeta u kojem buduće generacije mogu živjeti u miru.

Merima Ražanica, koordinatorica obrazovnih aktivnosti Muzeja, pojašnjava: „Muzej ratnog djetinjstva kao kulturna institucija omogućava sveobuhvatan prostor i resurse za učenje o miru; s jedne strane on daje historijski i kulturalni kontekst  mirovnom obrazovanju kroz svoju kolekciju, dok s druge strane zbog raznolikosti svoje kolekcije također predstavlja siguran prostor za dijalog o osjetljivim temama. Pored toga, s obzirom na sadržaje koje prezentuje, omogućava razvoj empatije i razumijevanja, što su neophodni preduvjeti za izgradnju mira i dijalog.“

U središtu obrazovnih aktivnosti Muzeja su radionice prilagođene različitim uzrastima, počevši od učenika trećih razreda osnovne škole do srednjoškolaca. Radionice su osmišljene kako bi mlade potakle na dijalog o njihovoj ulozi u izgradnji mira, pomažući im da reflektiraju vlastita iskustva i emocije, što vodi ka dubljem razumijevanju ljudskih posljedica konflikta.

Jedna učenica iz Bijelog Polja kod Mostara, koja je učestvovala na radionici, je rekla: „Naučila sam biti svjesna svojih postupaka i predrasuda.“ Drugi učenik iz Kalesije izjavio je da mu je bilo zabavno učiti kroz radionicu.

Podrška za nastavnike

Muzej nije fokusiran samo na djecu – posvećen je i podršci nastavnicima u njihovoj ulozi graditelja mira. Kroz Centar za edukaciju o miru i pravdi, Muzej nudi resurse i planove aktivnosti koji pomažu nastavnicima da integriraju obrazovanje o miru u svoje učionice. Ovi materijali, koje razvijaju stručnjaci za obrazovanje, pomažu nastavnicima u vođenju učenika kroz složene diskusije o konfliktima, empatiji i ljudskim pravima.

Posjete nastavnika Muzeju su također uvijek dobrodošle. Ana Radaković, projektna asistentica u beogradskom centru Grad – Evropskom centru za kulturu i debatu, nedavno je dovela grupu nastavnika iz Srbije u posjet Muzeju. Radaković naglašava važnost ovih interakcija u smislu znanja koje nastavnici mogu prenijeti učenicima: „Mislim da je pre svega ključ upoznavanje. Ljudi koji se poznaju, koji dele neko iskustvo, to je osnova. Jako je bitno da toj djeci, mladima, se prenese, da oni percepiraju da postoji neko drugi. Da je ta osoba koja se nalazi s druge strane dete isto kao i ti. Koje će u jednom trenutku biti teenager, koji će odrasti i tako dalje. Mislim da se susretom i upoznavanjem tuđih priča, mnogo težim čini da se ta deca onda usmere na neku drugu stranu.”

Ivana Popo, nastavnica iz JU O.Š. „Bijelo Polje“ Potoci Mostar, podijelila je svoje iskustvo kada je posjetila Muzej s razredom: „Isprva su učenici bili rezignirani i nezainteresirani jer je to ‘samo još jedan muzej’ ali po početku radionica na njihovim licima sam primijetila iznenađenost i zainteresiranost. Drugačijim i prijatnim pristupom je djeci dočarano zajedništvo i solidarnost. Mirovno obrazovanje je od presudne važnosti za naše prostore i našu djecu. Našom posjetom Muzeju ratnog djetinjstva, učenici su shvatili da svako dijete iz ratnom zahvaćenog područja nosi iste traume, strahove i jednu jedinu želju -mir.“

Saradnjom sa školama, Muzej predstavlja alternativni prostor za edukaciju koji može nadopuniti ono s čime se učenici i učenice susreću u školskim klupama. Merima Ražanica navodi da su sadržaji iz sfere mirovnog obrazovanja u okviru zvaničnih nastavnih planova i programa u različitim kantonima u Bosni i Hercegovini jako podzastupljeni ili su pokriveni kroz nekoliko nastavnih jedinica u pojedinim nastavnim predmetima kao što su Građansko obrazovanje ili Društvo, kultura, religija u okviru osnovne škole, ili kroz određene nastavne jedinice u srednjim školama kroz predmete Sociologije i Građanskog obrazovanja/Demokratije i ljudskih prava.

„U tom kontekstu Muzej predstavlja alternativni prostor za edukaciju, koji je komplementaran kako predmetu historije, tako i drugim predmetima iz sfere društvenih nauka, i daje im priliku da sadržaj o kojem u učionicama često uče kroz statistike, brojke, datume, definicije, povežu sa svojim životima, životima ljudi u njihovoj zajednici i svijetu kako u prošlosti tako i danas, i inspiriše ih na aktivno djelovanje“, kaže Ražanica.

Dugoročni uticaj mirovnog obrazovanja

Lekcije naučene u Muzeju nadilaze učionicu. Uključivanjem učenika u diskusije, Muzej pomaže u oblikovanju budućih lidera koji su empatičniji, otvoreniji i spremniji na suočavanje s izazovima života u svijetu punom različitosti. Kako učenici promišljaju o svojim iskustvima – kroz izložbe i strukturirane radionice – postaju svjesniji vlastite odgovornosti za izgradnju mira u svojim zajednicama.

Profesor iz Osnovne škole „Silvije Strahimir Kranjčević“ u Sarajevu kaže da je Muzej odlično mjesto za poimanje i shvatanje rata iz ugla djeteta, te navodi da bi posjeta Muzeju ratnog djetinjstva trebala biti dio godišnjeg plana i programa svih osnovnih i srednjih škola.“

Poziv na zajedničku izgradnju mira

Više od 5.000 djece godišnje učestvuje u edukativnim aktivnostima Muzeja. Kroz radionice koje potiču empatiju, solidarnost i međusobno razumijevanje, Muzej ostaje ključni resurs za nastavnike koji žele integrirati obrazovanje o miru u svoje učionice.

U okviru našeg najnovijeg projekta, Kreativnost za mir, Muzej će dodatno podržati ovu misiju osnaživanjem nastavnika i učenika širom Bosne i Hercegovine da postanu aktivni graditelji mira. Kroz kreativne radionice i specijalizovane obuke, ovaj projekat će podržati nastavnike u vođenju svojih učenika ka transformaciji zajednica i poticanju pozitivnog mira. Za više informacija o Kreativnosti za mir ili prijavu za učešće, posjetite našu web-stranicu.

Simpozij je iniciran i organizovan u saradnji s Anidom Manko, prvom dobitnicom stipendije “Lejla Hairlahović-Hušić”.

Ekspertske sesije na simpoziju

Simpozij je započeo uvodnim izlaganjem Dragana Kiurskog iz Narodnog muzeja Kikinda, Srbija, koji je govorio o ulozi muzejskog teatra kao interpretativnog alata i obrazovnog resursa. Kiurski je pratio razvoj muzejskog teatra od 19. do 21. stoljeća, ističući njegov obrazovni potencijal i važnost angažmana posjetitelja kroz dramske forme.

Anida Manko održala je dvije sesije: “Koncept UDL-a u muzejskom okruženju” i “Resursi UDL-a u muzeju”. Manko je naglasila kako principi UDL-a, temeljeni na inkluzivnosti, mogu unaprijediti muzejsko obrazovanje stvaranjem jednakih prilika za učenje za sve. Također je vodila praktičnu radionicu na kojoj su učesnici istraživali primjenu ovih principa u saradnji sa školskim nastavnim planovima i programima.

Aida Vežić, direktorica Balkanske mreže muzeja, podijelila je primjere projekata i aktivnosti koje unapređuju pristupačnost muzeja i jačaju njihovu obrazovnu ulogu. Njen rad je pružio uvid u to kako muzeji mogu postati inkluzivniji i temeljeniji na pristupačnosti kao osnovnoj vrijednosti.

Amina Šurković, koordinatorica arhiva u Muzeju ratnog djetinjstva, govorila je o tome kako inkluzivne muzejske aktivnosti  mogu pomoći u borbi protiv stereotipa o osobama u pokretu u Bosni i Hercegovini, koji su posebno prisutni od 2018. godine. Naglasila je transformativnu ulogu muzeja u stvaranju empatije čak i kada postoje jezičke barijere.

Aida Šarac Berbić iz Umjetničke galerije BiH je prezentirala ulogu umjetničkih i multisenzornih aktivnosti u muzejima u poticanju ličnog razvoja i socijalne inkluzije. Predstavila je programe poput aplikacije ArtSee, koja unapređuje pristupačnost za osobe s razvojnim invaliditetom.

Merima Ražanica, koordinatorica obrazovnih programa Muzeja ratnog djetinjstva, vodila je radionicu o kreativnim metodologijama za razvoj empatije i razumijevanja u muzejima, koristeći tehnike teatra slika Augusta Boala.

Muzejski pedagozi iz drugih muzeja u Bosni i Hercegovini su održali sesiju na kojoj su podijelili prakse i iskustva koja su se pokazala uspješnima.

Utisci učesnika

“Najviše me zanima muzejska edukacija u smislu muzejske pedagogije, te kako to prenijeti najmlađim posjetiocima. Historijski muzej BiH se bavi teškom temom – ratom ’92-’95, i uvijek tražimo nove načine da uđemo u taj koncept muzejske edukacije, ali da ne bude na neki težak način da predstavimo djeci istoriju, već da kroz neku igru i drugačije perspektive predočimo ono što mi baštinimo u Muzeju” rekla je Emina Čalija iz Historijskog muzeja Bosne i Hercegovine.

Slično je izjavio i Alen Nuhanović iz Zemaljskog muzeja BiH: “Ovo će mi sigurno biti od koristi da u narednim programima koji ću osmišljavati unesem neke ideje, novitete i inovacije sa kojima sam ovdje imao priliku da se upoznam, da vidim na koji način da to provedim i implementiram u svojoj praksi”.

Simpozij je završen okruglim stolom gdje su učesnici podijelili svoja iskustva i razgovarali o budućim pravcima u muzejskoj pedagogiji. Ovaj događaj je pokazatelj posvećenosti Muzeja ratnog djetinjstva unapređenju inkluzivnih obrazovnih praksi i njegove uloge kao vitalnog resursa za edukatore i širu zajednicu.