Uticaj rata na djecu

Graca Michel, borac za dječija prava je, 1996. godine, Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija uputila opsežan izvještaj o uticaju oružanih sukoba na djecu, zalažući se za bolje prepoznavanje kršenja ljudskih prava kada su u pitanju djeca i mladi, te za bolje uspostavljanje mjera zaštite u zaraćenim područjima. Machel je upozorila da je u toku 20. stoljeća, a osobito u njegovoj drugoj polovini, dinamika ratovanja značajno promijenjena, što se je odrazilo, prije svega, na ulogu civilnog stanovništva, koje nije više bilo samo “kolateralna šteta”, već aktivna meta naoružanja. Za razliku od ranije, ratovi se više ne vode samo između pojedinih država, već, mnogo češće, unutar granica jedne države. Također, ratovanje ne uključuje više samo zvaničnu državnu vojsku, već su u većini zemalja u konfliktu važan faktor paramilitarne formacije i milicije različitog porijekla i ideološkog usmjerenja, koji skupa sa ili bez državne vojske, čine zlodjela i provode akt terora nad civilima, nerijetko na svakodnevnoj osnovi.

Mnogi od konflikata traju veoma dugo (kao što su naprimjer konflikti u Sudanu, Šri Lanci, Palestini-Izraelu, Afganistanu, Ugandi i Indiji), čineći da cijele generacije odrastaju tako što znaju samo za rat ili izbjegličke kampove. Najčešće se konflikti javljaju u regijama ili državama koje su već od ranije siromašne i koje imaju lošu infrastrukturu, a gdje su nedovoljno dostupne zdravstvena zaštita i obrazovne institucije. Politička i vojna elita obično profitira tokom rata, takmičeći se za moć, bogatstvo i prirodne resurse, čime se još više stvara jaz prema stanovništvu i produbljuje strukturalno nasilje. Broj izbjeglica koji bježe od terora iz vlastite države, kao i prognanih i raseljenih osoba unutar same države, se značajno povećava iz godine u godinu i iz konflikta u konflikt, a ova problematika (iako nevoljko) postaje sve zastupljenija na dnevnom redu političara u razvijenim zemljama.

Seksualna eksploatacija i nasilje zasnovano na spolu su postali dio svakodnevnog života u konfliktnim zonama, dok su nagazne mine i ostala neeksplodirana sredstva trajan problem, koji godinama nakon prekida vatre, odnosi žrtve i uzrokuje ranjavanja (De Jong 2002, Dupuy and Peters 2010, Machel 1996, Machel 2001).

Prema Izvještaju Ujedinjenih nacija o uticaju oružanih sukoba na djecu, u gorućim konfliktima u svijetu, civili sve više stradaju, a od toga oko polovinu žrtava čine djeca mlađa od 18 godina (Machel 1996). UNICEF je 1996. godine objavio da je u periodu od 1985. do 1996. godine, 2 miliona djece ubijeno u ratovima, dok je 4-5 miliona teško ranjeno ili ostalo sa invalidnošću. Istovremeno, 12 miliona djece je raseljeno ili postalo beskućnik, a 1 milion djece je izgubilo roditelje ili je odvojeno od roditelja (UNICEF 1996).

U kontekstu modernog ratovanja, djeca predstavljaju najosjetljiviju grupu. Gubitkom zaštite i sigurnosti, djeca su izložena svim gore navedenim aspektima oružanog sukoba. Raseljavanje, gubitak doma i članova porodice, razdvojenost od roditelja, o kojima djeca ovise za preživljenje i zadovoljenje osnovnih životnih potreba, ostavlja dugotrajne posljedice na odrastanje i razvoj u odraslu osobu. Kako su djeca i adolescenti još u razvoju, kako fizičkom, tako i psihičkom, njihovo je zdravlje značajno ugroženo u ratu. Neki od njih bivaju ubijeni ili brutalno mučeni, dok drugi zadobivaju ozbiljne povrede ili invalidnost kao posljedicu ranjavanja. Nerijetko djeca bivaju regrutovana u vojsku, gdje su pod većim rizikom da budu povrijeđeni ili da povrijede druge. Nedovoljna ishrana, osobito u stanovništvu koje je od ranije pothranjeno, dovodi do malnutricije i predisponira slabljenje imunološkog sistema. Loši uslovi stanovanja, uz neadekvatnu sanitaciju, dovode do širenja zaraznih bolesti. Nedostatak lijekova, medicinskog osoblja i odgovarajućih centara za zdravstvenu zaštitu uzrokuje da je broj oboljelih osoba i smrtnih slučajeva daleko veći nego u mirnodopskim uslovima. Mnogo djece ostaje bez roditelja, braće i sestara, prijatelja ili članova porodice, a mnoga od djece bez roditeljskog staranja završavaju živeći na ulici, gdje su izloženi ropstvu, zloupotrebi droga i alkohola. Tokom rata, roditelji su obično preokupirani borbom za preživljavanje i egzistencijalnim problemima, tako da se nedovoljno posvećuju djeci, koja nerijetko sama moraju pronaći smisao i značenje u događajima koji ih okružuju.

U uslovima sveopšteg razaranja, siromaštvo i nasilje se upliću u začarani krug. Obzirom da je infrastruktura obično uništena, školovanje djece je značajno oštećeno, što ostavlja dugotrajne posljedice na edukaciju i kasnije mogućnosti zaposlenja, ali i uskraćuje djecu za važan protektivni mehanizam. Seksualna eksploatacija i nasilje po spolnoj osnovi (osobito silovanje, ponižavanje, fizičko zlostavljanje, ropstvo, trgovina ljudima), skupa sa povećanim rizikom od prenosa HIV-a i drugih spolno-prenosivih bolesti, predstavlja značajan problem u ratom zahvaćenim područjima (Dupuy and Peters 2010, Machel 1996, Machel 2001).

De Jong, J et al
2002 Trauma, War and Violence: Public mental health in socio-economic context. New York, Boston, Dordrecht, London, Moscow: Kluwer Academic Press.

Dupuy, KE and Krijn Peters
2010 War and children: a reference handbook. Santa Barbara, Denver, Oxford: Praeger Security International, ABC Clio

Machel, G
1996 The impact of armed conflict on children. UNICEF. www.unicef.org/graca/. Assessed on 01.09.2015

2001 The impact of war on children: a review of progress since the 1996. United Nations Report on the impact of armed conflict on children. London: Hurst.