Muzej ratnog djetinjstva je 2020. godine inicirao veoma značajnu saradnju sa Memorijalnim centrom Srebrenica kako bi se dokumentovala iskustva osoba čije je djetinjstvo obilježio genocid u Srebrenici. Ova saradnja označila je prvi sistematičan pokušaj da se dokumentuje srebrenički genocid iz perspektive djece. Kolekcija koja je nastala služi kao osnovni izvor za svako daljnje istraživanje genocida i njegovih dugoročnih posljedica.
Projekat koji su vodili Lejla Hairlahović-Hušić iz Muzeja ratnog djetinjstva i Hasan Hasanović iz Memorijalnog centra Srebrenica okupio je multidisciplinarni tim stručnjaka i stručnjakinja, uključujući antropologe, psihologe i historičare. Posebna pažnja u projektu posvećena je psihološkom nadzoru i podršci kako bi se osigurala sigurnost svih sudionika i istraživača.
Očev brijač
Moj otac je bio prosvjetni radnik. Uvijek je bio obrijan, dotjeran i lijepo obučen. Često sam ga kao dječak posmatrao dok se brijao i spremao za posao.
Otac nije preživio genocid u Srebrenici. Mama i sestra su ovaj njegov brijač ponijele sa sobom u ručnom prtljagu dok su napuštale Srebrenicu, a ja sam ga zatim godinama brižljivo čuvao.
Svaki put kada sam pokušao da ga koristim, vratila bi se sjećanja na oca i njegovu neizmjernu ljubav prema mami, meni i sestri. Znam da ga nikada ne bih mogao koristiti tako vješto kao on i zato ga na čuvanje predajem Muzeju.
Emir, 1979.
Djeca i genocid u Srebrenici. Rezultati projekta
Oslanjajući se na standarde metodologije dokumentiranja Muzeja ratnog djetinjstva, projekat je postavio temelje daljnjem dokumentiranju i prezentacijama iskustava djece tokom genocida u Srebrenici.
“U zajedničkom projektu sa Muzejom ratnog djetinjstva, Memorijalni centar Srebrenica je stekao neprocjenjivo iskustvo koje će mu omogućiti daljnji rad na dokumentovanju usmene historije. Jedinstvena zbirka nastala u projektu, koja se sastoji od stotinu intervju sa osobama koje su bila djeca tokom genocida u Srebrenici, izuzetno je važna za Memorijalni centar. Prikupljeni materijali će poslužiti za stvaranje novog edukativnog sadržaja MCS-a. Veoma smo zahvalni Muzeju ratnog djetinjstva na saradnji i iskustvu koje smo stekli.”
Hasan Hasanović, Memorijalni centar Srebrenica
Rezultat projekta bio je veoma značajan – 100 zabilježenih svjedočenja, praćenih velikim brojem prikupljenih predmeta, od kojih svaki nosi dirljivo svjedočanstvo o genocidu u Srebrenici.
Projekat u brojevima
103
učesnika i učesnica
100
snimljenih svjedočenja
74
sata video materijala
1176
stranica transkribovanog materijala
12
Prosječan broj godina učesnika i učesnica u projektu tokom genocida u Srebrenici
1975
Godina rođenja najstarijeg učesnika u projektu
1995
Godina rođenja najmlađeg učesnika u projektu
Portret sretne porodice
Kada smo iz Srebrenice stigli na slobodnu teritoriju, neko vrijeme smo živjeli u školi, a potom smo se preselili u kuću u mjestu Tinja. Ja sam tada prvi put krenula u školu. U školi nikada nisam rekla djeci da ja nemam oca. Uvijek sam imala nadu i govorila da će se moj otac jednog dana vratiti. Djeca u školi su mi govorila da lažem i da je moj otac mrtav. To me je toliko povrijedilo da sam jednog dana otišla u školu i svima rekla kako se moj otac vratio. Bila sam toliko uvjerljiva da mi je čak i učiteljica povjerovala i pozvala moju mamu kako bi provjerila tu informaciju.
Bez oca nikada nismo imali priliku da napravimo porodičnu fotografiju. Moja mama je još uvijek bila trudna kada se oprostila od njega, tako da ga moja sestra nikada nije upoznala. Mi smo koristeći Photoshop na fotografije na kojima smo mama, sestra i ja, dodale i ovu prijeratnu od oca, kako bismo imali jednu porodičnu fotografiju na kojoj smo svi zajedno.
2010. godine smo dobili potvrdu da je njegovo tijelo pronađeno. Svake godine obilazim njegov mezar i izgovaram molitvu.
Ermina, 1993.
Očeva fotografija
Kada mi je mama saopštila da moramo napustiti Srebrenicu, jako sam negodovao. Sakrio sam se u svoju sobu i u jednu veliku crnu vreću počeo pakovati sve svoje igračke. Nakon nekog vremena mama me je pronašla i uvjerila da nema potrebe da nosim sve igračke jer ćemo se vrlo brzo vratiti kući. Uspjela je kupiti karte za jedan od posljednjih autobusa koji je izlazio iz grada i tog dana smo napustili Srebrenicu.
Moj otac je tada radio kao fudbalski trener za kadete u Srebrenici. Iako nikada nismo ni pomišljali da se razdvojimo, tog dana je ostao u Srebrenici.
Mama i ja smo nakon nekog vremena dospjeli u jedno malo naselje u Italiji, gdje smo prvi put putem radioamatera uspjeli stupiti u kontakt s ocem. Tada je počeo raditi kao prevodilac za pripadnike Holandskog bataljona UN-ove baze u Srebrenici. Da nam ne bi bilo teško, nije nam pričao o ratu. Kada god bismo se čuli, šalio se s nama i pričao nam viceve. Kako sam u Italiji počeo trenirati fudbal, često me je ispitivao kako napredujem i šta sam novo naučio.
Padom Srebrenice 11. jula ‘95. izgubili smo kontakt s ocem. Danima smo pratili vijesti, slušali radio i nadali se informacijama o njemu.
Moj otac Muharem je posljednji put viđen 14. jula 1995. godine, na njegov rođendan. Još uvijek ga nismo pronašli. Kao uspomenu na njega, sačuvao sam ovu fotografiju.
Irvin, 1987.
Kampanja #ChildrenAndGenocide i izložba
Zajedno s platformom Humans of Amsterdam i Memorijalnim centrom Srebrenica projekat je nastavljen u julu 2020. godine kroz globalnu online kampanju i izložbu pod nazivom #ChildrenAndGenocide.
Kampanja je podijeljena na društvenim mrežama MRD-a i Humans of Amsterdam, te je dosegnula preko 11 miliona ljudi širom svijeta. Iste godine uslijedile su pop-up izložbe u Sarajevu i Stockholmu.
Enesin zaručnički poklon
Moj otac je imao zdravstveni problem i odlučili smo da pokušamo otići iz Srebrenice u Tuzlu. Otac i ja smo se uspjeli popeti na kamion koji je evakuisao bolesne i ranjene civile, ali mama i sestra nažalost nisu. U Tuzli se očevo stanje pogoršalo. Preminuo je nakon godinu dana. Srebrenica je tada već bila okružena srpskim snagama i mama i sestra nisu više mogle izaći iz grada. Kroz Crveni krst sam ih uspio obavijestiti da je otac preminuo. Imao sam šesnaest godina i morao sam sam ukopati oca. Godinu dana kasnije mama je konačno stigla u Tuzlu, a moja sestra Enesa je odlučila ostati sa svojim zaručnikom Sadifom u Srebrenici uz obećanje da će doći za nama. Po dolasku u Tuzlu mama je kupila lijep set posteljine, koji joj je namjeravala dati kao zaručnički poklon.
Godine su prošle bez ikakvih informacija o tome šta se desilo Enesi i Sadifu. Mama je čuvala posteljinu u plastičnoj vrećici ispod svog kreveta. S vremena na vrijeme bi je oprala, pažljivo ispeglala, složila i ponovo vratila u plastičnu vrećicu. Nismo gubili nadu sve dok 2002. godine nismo primili poziv od Instituta za nestale osobe. Pronašli su tijelo u šumi, a DNK analizom je potvrđeno da se radi o Enesi. Ostaci Sadifovog tijela su nađeni 2015. godine.
Čak i nakon saznanja o Enesinoj smrti, mama se još uvijek pažljivo brinula o posteljini. Vidio sam da postoji još nešto s čim se borila u sebi. Trebalo joj je nekoliko godina da mi kaže da joj je, netom prije napuštanja Srebrenice, Enesa povjerila da je trudna. Moja mama je umrla 2016. godine. Sve te godine je čuvala posteljinu ispod svog kreveta. Prije saznanja o Enesinoj smrti posteljina je simbolizirala nadu. Nakon što su pronašli Enesu, posteljina je postala dio moje sestre koji je mama nosila sa sobom.
Elvis, 1978.
