Ajnura Akbaš je istraživačica i doktorska kandidatkinja na London School of Economics (LSE) iz oblasti rodnih studija. Timu Muzeja ratnog djetinjstva pridružila se 2019. godine na poziciji koordinatorice istraživanja, koja joj, kako sama kaže, omogućava da svoje akademske i istraživačke interese dovede u dodir sa stvarnim ljudima i njihovim životima.
Sa Ajnurom Akbaš smo razgovarali o međunarodnim istraživanjima MRD-a, njegovoj ulozi na svjetskoj muzejskoj sceni, potencijalima, te doprinosu izgradnji održivog mira.
Na početku, željeli smo saznati šta danas, nakon šest godina rada, smatra najvećim potencijalima MRD-a.
“Metodologija razvijena od strane MRD-a predstavlja jedinstveni pristup dokumentovanju koji se danas primjenjuje u različitim konfliktnim i postkonfliktnim kontekstima širom svijeta”, objasnila je Akbaš, te dodala da Muzej na taj način doprinosi demokratizaciji historije, što je sigurno jedan od velikih uspjeha. Posebno u vremenu kada je evidentno da neki muzeji služe državnim i nacionalnim interesima. Nasuprot tome, naglašava Akbaš, MRD koristi nenormativne metode arhiviranja koje su usmjerene isključivo na zajednicu i učesnice i učesnike kolekcije.
“Svaka osoba ima mogućnost da svojom pričom i ličnim uspomenama aktivno sudjeluje u kreiranju historije. Zahvaljujući tome, arhiv kontinuirano raste, a svaka nova priča mu dodaje novu teksturu i dimenziju. Osim toga, zahvaljujući svom transnacionalnom karakteru i brojnim projektima i aktivnostima koje sporovodi u svijetu, MRD ima potencijal da postane relevantni sagovornik i aktivni učesnik u donošenju odluka koje se tiču pitanja djece i mladih u konfliktnim područjima, djece izbjeglica i svih onih čija su djetinjstva obilježena ratom”, pojašanjava Akbaš.
Glinena lutka
Mnogo zabavnih sjećanja me veže za našu dvospratnu porodičnu kuću u Hpa-Anu u Mijanmaru. U njoj sam živio s roditeljima, starijom sestrom i nanom. Moja najbolja prijateljica i ja smo u njoj proveli mnogo zabavnih trenutaka igrajući se i gledajući televiziju, ali sve se promijenilo kada je rat počeo.
Naš rodni grad više nije bio siguran i više nismo mogli ići u školu. Moji roditelji su se morali skrivati. Vojnici bi često nailazili, zastrašivali mamu i tatu, razbijali i krali stvari iz naše kuće. Malo poslije toga uveden je policijski sat. Sestra i ja smo ostali kod nane, ali se nismo osjećali sigurno.
Tokom 2021. godine odlučili smo izbjeći na Tajland. Sedam dana smo putovali kroz džunglu da bismo stigli dotamo. Prije nego što smo otišli, neko vrijeme smo bili u kući rodice s kojom sam bio veoma blizak. Posljednje večeri prije polaska za Tajland rodica mi je napravila ovu lutku od gline i rekla mi da je pogledam kad god mi bude nedostajala.
Sada su stvari malo bolje. Idem u školu za migrante i imam nove prijatelje, ali ipak često mislim o svom rodnom gradu i rodici. Pitam se hoćemo li se ikad više vidjeti.
Kaung, r. 2011. (Mijanmar)
MRD kolekciju danas čini preko 6.000 eksponata iz 20 različitih konflikata
Muzej ratnog djetinjstva trenutno čuva preko 6.000 eksponata. Iako se veliki dio kolekcije tiče ratova BiH i Ukrajini, činjenica je da se u arhivi MRD-a također nalaze priče i predmeta iz 20 različitih konflikata širom svijeta.
“Nije novost da Muzej sprovodi značajne međunarodne projekte, s obzirom na to da je već 2018. godine, samo godinu nakon otvorenja, dokumentovano preko stotinu ličnih priča i predmeta djece iz Sirije, a potom i iz Afganistana. Otvorenje prvog međunarodnog ureda u Kijevu, u Ukrajini, označilo je važan korak u širenju kolekcije tokom kojeg smo učili i radili na prilagođavanju metodologije. Pored kolekcije iz Ukrajine, od tada smo dokumentovali iskustva djece u pokretu iz Iraka, Jemena, Kašmira i Eritreje, iskustva djece iz pojasa Gaze, i mnogih drugih konteksta. Važno je spomenuti da smo 2022. godine muzejsku metodologiju primijenili u Hrvatskoj, Srbiji i na Kosovu, povezujući tako lične priče iz regiona u zajednički projekat arhiviranja”, pojašnjava Akbaš i dodaje da su prošle godine po prvi put u kolekciju MRD-a uključena iskustva osoba čija djetinjstva je obilježio sukobom na južnom Tajlandu, te iskustva djece iz Mijanmara koja trenutno borave u izbjeglištvu na zapadnom Tajlandu.
“Jedan od učesnika iz ovog projekta je i Kei, šesnaestogodišnji dječak koji se trenutno nalazi na zapadnom Tajlandu bez roditeljskog staranja. Tkanje je vještina koja je važna za kulturu Karen naroda u Mijanmaru, pa je Kei odlučio umuzejiti torbu koju mu je poklonila mama, a na kojoj su utkani posebni Karen uzorci koji se prenose s generacije na generaciju. Keijeva priča, kao i priče i predmeti drugih učesnika iz Mijanmara, mogu se pronaći u našem muzeju.”
Zajednički rad s lokalnim istraživačima i učesnicima
“Važno je istaći”, naglašava Akbaš “da je svaki dokumentaciono-istraživački projekat rezultat detaljnog i dugog procesa zajedničkog rada sa lokalnim istraživačima i samim učesnicima, kako bismo osigurali da svaki eksponat i popratna priča odražavaju specifičnost lokalnog jezika, konteksta, kulture, i ličnih priča. Iako kolekcija broji preko 6.000 predmeta, tim Muzeja je uvijek prvenstveno fokusiran na proces i učesnike koji su dio njega”.
Na kraju, Akbaš dodaje da će Muzej nastaviti aktivno raditi na širenju istraživačkih aktivnosti i uključivanju što više različitih priča u kolekciju “koja je već sada jedna od najznačajnijih i najrelevantnijih svjetskih kolekcija o iskustvu odrastanja obilježenog ratom”.