Svjetski dan djece: Djeca pogođena sukobima širom svijeta

Svake godine, 20. novembra, obilježavamo Svjetski dan djece, posvećen zaštiti prava i dobrobiti najmlađih članova i članica našeg društva. Za milione djece širom svijeta koja odrastaju u područjima pogođenim sukobima, djetinjstvo je daleko od bezbrižnog. Podaci pokazuju da nevjerovatnih 473 miliona djece – više od jednog od šestoro na globalnom nivou – trenutno živi u zonama sukoba. Ta djeca svakodnevno se suočavaju s ozbiljnim rizicima, uključujući nasilje, gubitak članova porodice i ograničen pristup osnovnim pravima poput obrazovanja i zdravstvene zaštite.

Ove godine, povodom Svjetskog dana djece, dijelimo nekoliko priča iz naše kolekcije koje pokazuju kako konflikt utiče na svaki aspekt djetinjstva.

Kutija od paketića

Jedan od posebnih momenata u toku rata bio je kada sam dobila paketić od svojih vršnjaka iz inostranstva. Paketić je sadržavao igračke, slatkiše, školski pribor i odjeću, i kratku poruku djeteta koje ga je poslalo, sa naznačenom adresom s koje je paket stigao. Tako sam se dopisivala i sklapala poznanstva i prijateljstva sa vršnjacima iz dalekih zemalja. Jedno takvo prijateljstvo smo moja sestra i ja sklopile sa djevojčicom iz Japana, sa kojom smo godinama nakon što smo dobile paket održavale kontakt. Kao uspomena na te dječije radosti ostala je kutija, koja mi i danas izmami osmijeh na licu.

Emina, 1985, Bosna i Hercegovina

Plišani cuko koji mi je spasio život

Jednog ljetnog popodneva sam izašao iz kuće da stavim svog tek opranog plišanog cuku da se suši kad sam iznenada začuo zvuk granate koja je pala tu u blizini. Čim sam shvatio da je počela pucnjava, potrčao sam nazad u kuću.

Kada se napolju smirilo, ponovo sam izašao kako bih uzeo svog cuku sa sušila. U tom sam trenutku čuo zvižduk metka – metak se prvo odbio od igračku, pa od zid, i na kraju završio u zemlji. Na osnovu njegove putanje mi je bilo jasno da bi pogodio mene da nije bilo ovog cuke. On mi je spasio život.

Metak je napravio rupe na tijelu mog plišanog cuke, ali smo ih brzo zašili, i on je od tada bio poput mog najboljeg prijatelja. Mogao sam mu povjeriti sve, čak i svoje najveće strahove.

Odlučio sam da ću svog plišanog cuku pokloniti Muzeju, jer mislim da je vrijeme da svoja osjećanja počnem dijeliti s pravim psom. Mislim da bih volio imati šar peja ili boksera.

Dmytro, Ukrajina, 2002

Zemlja za fudbal

Rođen sam u Kabulu, u Afganistanu. Od kada smo 2015. otišli, prošli smo kroz Iran, Tursku, Bugarsku, i sada smo u Srbiji. Moj otac je bio policajac i talibani su htjeli da im se priključi. Nikada nije bio mir u Afganistanu. Proveo sam mnogo vremena u kući jer se majka bojala da bi talibani mogli doći po dječake. Kada sam mogao izlaziti, volio sam voziti bicikl u parku i igrati fudbal, ili bilo kakvu igru. Uvijek smo se igrali blizu kuće, tako da možemo pobjeći ako talibani dođu. Išao sam u privatnu školu i završio četiri razreda. Kada sam pošao u peti razred, napustili smo zemlju. Volio sam školu. Svi smo nosili uniforme i imali smo kratku kosu. Bio sam veoma dobar učenik. Brzo sam razumijevao stvari. Sada sam zaboravio mnogo toga, nekad ne mogu da se sjetim neke riječi na farsiju. Idem u šesti razred. Previše sam zauzet u Srbiji, nemam vremena ni da dovoljno spavam. Nakon škole, učestvujem u raznim aktivnostima: igram fudbal, idem na radionice, učim zanate, igram se napolju… Želio bih živjeti u Njemačkoj. Čuo sam da je to dobra zemlja za fudbal.

Anosh, 2006, Afganistan

Rođendanski poklon

Medo kojeg sam dobio od simpatije

Ovog medu sam dobio od svoje simpatije! Mnogim školskim drugaricama iz Sirije sam se sviđao. Jedna od njih je bila i Amira, ona mi je dala ovog medu. Volio sam ići u školu i imao sam mnogo prijatelja. Iz škole bismo se vraćali zajedno. Razdvajali bismo se samo da uradimo zadaću, a zatim smo se ponovo nalazili na obližnjem brdu gdje smo se igrali do zalaska sunca. To je bilo prije pet godina, a onda je rat došao i u naš kraj. Amira je otišla u Damask i izgubili smo kontakt. Ni danas ne znam ništa o njoj. Pazim da je medo uvijek čist i uredan. Mi smo otišli 2015. godine. U Libanu sam počeo raditi u granapu da pomognem porodici da plaća stanarinu. Majka je htjela da idem u školu. Sada radim u granapu od 8 do 12, a onda dođem kući, jedem, i spremim se za školu. Navečer budem tako umoran da odmah idem u krevet. Ne izlazim više da se igram s drugom djecom jer nemam vremena. Volio bih da imam više vremena, a i jedan veliki vrt u kojem bih mogao da trčim između drveća i da se penjem po njemu.

Jaber, 2005, Sirija