Krajem marta je Muzej ratnog djetinjstva otvorio izložbu fotografija u saradnji s renomiranim bh. fotografom Milomirom Kovačevićem Strašnim. Izložba nosi naziv “Djeca rata, ljudi mira” i prikazuje ratne portrete djece koje je Strašni snimio 1990-ih – sada u paru s novim fotografijama istih osoba, snimljenim decenijama kasnije.
Razgovarali smo sa Strašnim o priči iza ovog projekta, bio izložen u Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu.
MRD: Kako je nastala ideja za ovu izložbu?
Strašni: Ovo je dio većeg projekta koji se razvija već godinama. Još 2016. godine bila je izložba “Djeca u ratu” u Umjetničkoj galeriji Bosne i Hercegovine. Nakon toga su mi se počeli javljati mnogi ljudi, da se sretnemo, da razgovaramo. Prvi je bio moj prijatelj Džafer, koji me je tokom rata zamolio da ga slikam s njegovim sestrićima. Onda se, nakon rata, desilo da smo se sreli na ulici baš u trenutku kada su mu bratići bili u posjeti, pa sam napravio fotografiju. I tako je nastala ta jedna prva fotografija, onda sam ja krenuo i dalje snimati.
MRD: Kako ljudi reaguju kada vide svoju ratnu fotografiju pored one današnje?
Strašni: Skoro niko još nije vidio fotografije. Ovi koji su vidjeli – reakcije su bile predivne. Naravno, ima malo nostalgije i sjećanja na ta neka vremena. Uglavnom, ovo su neki topli susreti, pa ne pričamo toliko o ozbiljnim, ratnim problemima.
MRD: Kakva su Vaša očekivanja što se tiče ove izložbe?
Strašni: Nadam se da će ovo biti početak većeg projekta. Sve više ljudi mi se javlja i želi biti dio toga, a cilj je da se projekat proširi, s više fotografija i pisanih priča o njihovim iskustvima.
MRD: Čemu se najviše radujete?
Strašni: Najviše se radujem da vidim opet te neke ljude, da se opet sretnemo, da popričamo. To su stvarno divni susreti, kao da smo neka familija. Iako se nismo vidjeli godinama, ostali smo jako vezani, prisni. Kad ih vidim danas kao odrasle ljude, koji su uspjeli u životu-bilo u porodičnom, bilo u profesionalnom smislu-kad ih vidim nasmijane i dobre, to mi je već najveća nagrada.
MRD: Šta za Vas znače inicijative poput Muzeja ratnog djetinjstva?
Strašni: Muzej ima jako važnu ulogu, i sjajno je što postoji neko ko razmišlja na taj način – izvan lokalnih i političkih okvira. Ovo su djeca; njihove priče treba da se čuju, da se vide i da nastave da žive. Treba da nastave pričati svoje priče i da kroz razne aktivnosti koje Muzej nudi pronađu najbolji mogući način da se integrišu u društvo i prevaziđu traume koje su doživjeli tokom rata.
Ovaj intervju je uređen i skraćen radi jasnoće.