Međunarodna kolekcija - Muzej ratnog djetinjstva

Međunarodna kolekcija Muzeja ratnog djetinjstva

Muzej ratnog djetinjstva djeluje na međunarodnoj razini, s uredima u Sarajevu, Kijevu, Hagu i New Yorku. Misija muzeja je dokumentiranje i digitalizacija materijala vezanih za iskustvo odrastanja tokom rata. Naša rastuća kolekcija trenutno sadrži predmete i svjedočanstva iz više od 20 različitih oružanih sukoba, počevši od Drugog svjetskog rata do savremenih sukoba poput rusko-ukrajinskog rata, izraelsko-palestinskog sukoba, sirijskog građanskog rata i drugih.

6000

Predmeta u međunarodnoj kolekciji muzeja

300

Sati video i audiosvjedočenja

Kolekcija predmeta prikupljenih od preživjelih iz više od 20 različitih oružanih sukoba

Ukrajinska kolekcija Muzeja ratnog djetinjstva

Sa preko 400 svjedočenja i više od 600 predmeta, kolekcija Muzeja ratnog djetinjstva jedan je od najopsežnijih zapisa o tome kako je rusko-ukrajinski rat utjecao na živote djece, kako prije tako i nakon potpune invazije 2022. godine.

Kolekcija ističe raznolika iskustva, bilježeći priče djece iz različitih regija Ukrajine, kao i onih interno raseljenih i onih koji su postali izbjeglice u evropskim zemljama. Dokumentuje izazove razdvajanja porodica, prekinutog obrazovanja, ličnog gubitka i drugih dubokih posljedica rata, a istovremeno ističe otpornost djece u ovim okolnostima.

Pogled na međunarodnu kolekciju MRD-a

Balet 1994.

Naravno da sam, kad sam se upisala na balet, htjela stajati na prstima. I ne znam kako sam uopće dočekala desetu godinu i svoje prve špic-patike! Dobila sam ih od pozorišta, kao i sve ostale balerine u mojoj klasi. Sve su dobile “prave roza špic-patike”, osim mene. Ja sam dobila bijele. Zbog toga sam bila tužna. I ljubomorna. A onda mi je nastavnica objasnila kakve su to špice. Rekla je da su to sarajevske špice. One koje su se proizvodile u našem gradu, do rata. Da su namijenjene učenici baleta koja će vježbanjem u njima postati prima balerina Narodnog pozorišta u Sarajevu. Špice koje više nikada neće biti napravljene. Nisam postala primabalerina Narodnog pozorišta u Sarajevu. Život me odveo u drugu stranu. Ostala je u meni velika ljubav prema baletu. Ostale su na posebnom mjestu sačuvane moje sarajevske špice.

Mela, 1984.

Očeve rukavice

Očeve rukavice. Nosio sam ih uz njegovu vojnu uniformu, pancir i šljem (radnu kacigu sa slušalicama). Donio mi ih je na početku rata.

Mnogo mi znače. U njima vidim dio svog oca. On ima 53 godine. Mogao je ostati kod kuće, jer je u rezervnom sastavu. Ali odlučio je da je Član 54 Ustava — o svetoj dužnosti svakog građanina da štiti suverenitet i nezavisnost naše države — poziv koji treba slijediti. Kao građanin, otišao je, neustrašivo; nije pobjegao u inostranstvo, nije davao mito. Pokazao mi je primjerom da, čak i u teškim trenucima, svi imamo izbor. Ponosan sam na njega.

Lorents, 2008.

Očev brijač

Moj otac je bio prosvjetni radnik. Uvijek je bio obrijan, dotjeran i lijepo obučen. Često sam ga kao dječak posmatrao dok se brijao i spremao za posao.

Otac nije preživio genocid u Srebrenici. Mama i sestra su ovaj njegov brijač ponijele sa sobom u ručnom prtljagu dok su napuštale Srebrenicu, a ja sam ga zatim godinama brižljivo čuvao.

Svaki put kada sam pokušao da ga koristim, vratila bi se sjećanja na oca i njegovu neizmjernu ljubav prema mami, meni i sestri. Znam da ga nikada ne bih mogao koristiti tako vješto kao on i zato ga na čuvanje predajem Muzeju.

Emir, 1979.

Medo kojeg sam dobio od simpatije

Ovog medu sam dobio od svoje simpatije! Mnogim školskim drugaricama iz Sirije sam se sviđao. Jedna od njih je bila i Amira, ona mi je dala ovog medu. Volio sam ići u školu i imao sam mnogo prijatelja. Iz škole bismo se vraćali zajedno. Razdvajali bismo se samo da uradimo zadaću, a zatim smo se ponovo nalazili na obližnjem brdu gdje smo se igrali do zalaska sunca. To je bilo prije pet godina, a onda je rat došao i u naš kraj. Amira je otišla u Damask i izgubili smo kontakt. Ni danas ne znam ništa o njoj. Pazim da je medo uvijek čist i uredan. Mi smo otišli 2015. godine. U Libanu sam počeo raditi u granapu da pomognem porodici da plaća stanarinu. Majka je htjela da idem u školu. Sada radim u granapu od 8 do 12, a onda dođem kući, jedem, i spremim se za školu. Navečer budem tako umoran da odmah idem u krevet. Ne izlazim više da se igram s drugom djecom jer nemam vremena. Volio bih da imam više vremena, a i jedan veliki vrt u kojem bih mogao da trčim između drveća i da se penjem po njemu.

Jaber, 2005.

Zemlja za fudbal

Rođen sam u Kabulu, u Afganistanu. Od kada smo 2015. otišli, prošli smo kroz Iran, Tursku, Bugarsku, i sada smo u Srbiji. Moj otac je bio policajac i talibani su htjeli da im se priključi. Nikada nije bio mir u Afganistanu. Proveo sam mnogo vremena u kući jer se majka bojala da bi talibani mogli doći po dječake. Kada sam mogao izlaziti, volio sam voziti bicikl u parku i igrati fudbal, ili bilo kakvu igru. Uvijek smo se igrali blizu kuće, tako da možemo pobjeći ako talibani dođu. Išao sam u privatnu školu i završio četiri razreda. Kada sam pošao u peti razred, napustili smo zemlju. Volio sam školu. Svi smo nosili uniforme i imali smo kratku kosu. Bio sam veoma dobar učenik. Brzo sam razumijevao stvari. Sada sam zaboravio mnogo toga, nekad ne mogu da se sjetim neke riječi na farsiju. Idem u šesti razred. Previše sam zauzet u Srbiji, nemam vremena ni da dovoljno spavam. Nakon škole, učestvujem u raznim aktivnostima: igram fudbal, idem na radionice, učim zanate, igram se napolju… Želio bih živjeti u Njemačkoj. Čuo sam da je to dobra zemlja za fudbal.

Anosh, 2006.

Kako radimo s međunarodnom kolekcijom

Istraživanje

Zajedno s partnerima muzeja, naše osoblje je provelo nekoliko istraživačkih projekata, uključujući „Sirijska djeca izbjeglice“, „Priče iz Gaze: Odrastanje pod blokadom“ i kontinuiranu dokumentaciju o iskustvima djece tokom ruske invazije na Ukrajinu. Naša međunarodna kolekcija je također dostupna istraživačima širom svijeta koji se fokusiraju na teme kao što su djeca i rat, prava djece i postkonfliktna društva, između ostalog. Kako bi se poboljšala dostupnost i efikasno sačuvala njena kolekcija, MRD kontinuirano ulaže u digitalizaciju svojih arhiva i prevođenje svih materijala na engleski jezik.

Izlaganje

Priče iz naše međunarodne kolekcije predstavljamo u sklopu naše stalne postavke u Sarajevu, kao i kroz izložbe organizirane u raznim zemljama. Do sada smo organizirali međunarodne izložbe u Bukureštu, Strasbourgu, Pragu, Kijevu, Seulu i drugim gradovima. Značajna mjesta na kojima smo organizirali izložbe uključuju Gradsku vijećnicu Sarajeva, Vijeće Evrope i Generalnu konferenciju Međunarodnog vijeća muzeja (ICOM). Preko 200.000 posjetilaca posjetilo je putujuće izložbe MRD-a, dok našu stalnu izložbu u Sarajevu svake godine posjeti preko 30.000 ljudi.

Obrazovanje

Muzej je aktivno uključen u brojne obrazovne inicijative. Jedna od takvih inicijativa je naš Edukativni resursni centar, koji nastavnicima širom svijeta pruža planove aktivnosti zasnovane na međunarodnoj kolekciji muzeja. Osim toga, MRD učestvuje u inovativnim projektima poput MEMENTOES-a, okupljajući muzeje specijalizirane za pitanja historijske nepravde, istraživačke institute i nezavisne programere igara kako bi kreirali edukativne videoigre. MRD je suorganizator obrazovnih konferencija poput Djeca kao mirotvorci u podijeljenim društvima: Obrazovni pristupi.

Da li je vaše djetinjstvo obilježio rat?

Muzej ratnog djetinjstva poziva pojedince čija su djetinjstva bila obilježena oružanim sukobima da doprinesu svojim pričama našoj rastućoj međunarodnoj kolekciji. Prikupljamo lične predmete, kao i video i audiosvjedočenja.

Saznajte kako doprinijeti našoj kolekciji

Doniraj već danas

Podržite Muzej ratnog djetinjstva

Muzej ratnog djetinjstva nezavisni je i neprofitni muzej kojeg ne finansira država. Pored institucionalnih donatora i partnera, posvećeni pojedinci i prijatelji podržavaju rad Muzeja još od njegovih početaka. Postanite prijatelj Muzeja i podržite naš rad.