U maju 2024. godine, Generalna skupština Ujedinjenih nacija usvojila je rezoluciju kojom se 11. juli proglašava Međunarodnim danom sjećanja i obilježavanja genocida u Srebrenici 1995. godine.
U 2020. godini, Muzej ratnog djetinjstva uspostavio je partnerstvo s Memorijalnim centrom Srebrenica s ciljem dokumentovanja iskustava osoba čija su djetinjstva obilježena genocidom u Srebrenici. Ova saradnja predstavlja prvi sistematski pokušaj da se genocid iz 1995. godine zabilježi iz perspektive djece. Nastala zbirka predstavlja vrijedan resurs za razumijevanje kako samih događaja iz 1995. godine, tako i njihovih dugotrajnih posljedica.
U nastavku slijede neke od tih priča.
Moja sestra Jasna
Iako je formalno važila kao demilitarizirana teritorija, u Srebrenici je često bilo granatiranja i pucnjave. 25. maja 1995. godine granata je pala baš iznad naše kuće. Sjećam se ogromne detonacije, buke i zasljepljujuće prašine. Svi smo istrčali napolje. U tom trenutku smo shvatili da moja mlađa sestra Jasna nije među nama. Mama se brzo vratila u kuću da je potraži, a potom ju je plačući iznijela. Jasnu je geler pogodio u glavu i nije preživjela. Ubijena je osam dana prije svog desetog rođendana.
Ove fotografije su nastale u januaru te iste godine.
Alma, rođena 1982.
Dimije – poklon od brata
Početkom rata ja sam imala 14 godina, i sva odjeća koju sam nosila postala je premala. Imala sam dvije mlađe sestre i dva starija brata koji su u to vrijeme živjeli sa mnom. Jednog dana naišla je neka žena pokraj kuće i prodavala dimije za nekoliko kilograma brašna. Moj brat, Almaz Tursunović, koji je tada imao 17 godina, odlučio je da mi ih kupi. Nakon prvog pranja dimija, granata je pala pored kuće i izrešetala dimije, a mene ranila u glavu. Brat je nestao kada je pala Srebrenica, a ja sam krenula po “bijelom svijetu”. Dimije su putovale sa mnom u Ameriku, i sada su se ponovo vratile kući, u BiH.
Sadika, rođena 1977.
Igle za pletenje
Ove igle za pletenje je napravio moj tetak koristeći žice od kišobrana. Sa njima sam tokom rata naučila da pletem i to mi je bio vid igre i zanimacije. Sa mamom sam naučila napraviti cvjetić, isplesti šal, i odjeću za svoju lutku “Ćelu”. Tetak nije prešao iz Srebrenice na slobodnu teritoriju i nikada nije pronađen.
Edita, rođena 1984.
Školska fotografija
Ova fotografija je nastala prije rata, kada sam pohađao prvi razred područne osnovne škole u naselju Beširovići. U razredu nas je tada bilo četrdeset i dvoje.
Tokom genocida u Srebrenici mnogi od mojih školskih drugara su ubijeni. Ovu sliku sam dobio na poklon nakon rata i sačuvao je kao sjećanje na njih i na ljepša vremena.
Ismail, rođena 1978.
Lutka bez oka
Stigli smo u Potočare 11. jula 1995. godine, zajedno sa rijekom ljudi koja se taj dan slila u grad. Vrijeme u Potočarima je prolazilo u gužvi i beznađu. Dvije noći smo proveli na otvorenom, a onda su 13. jula ljudi oko nas odjednom ustali i počeli trčati. Krenuli smo trčećim koracima prema autobusima. Jednom rukom sam se čvrsto primila za mamine dimije, a u drugoj sam držala svoju lutku. Lutka nije imala jedno oko, ali meni je bila najdraža. „Čvrsto se drži za mamu i ne puštaj!“ Činilo se da su u tom trenutku mamine dimije bile kao pupčanica koja je značila moj život.
Uspjeli smo se probiti do zadnjih vrata autobusa. Prolazeći autobusom kroz Bratunac, ljudi su nas pljuvali, gađali kamenjem i psovali. Nedugo zatim autobus se zaustavio. Na zadnja vrata autobusa ušao je mlad, visok vojnik, duge guste brade i kose koja je sezala do ramena. Na sebi je nosio samo vojničke hlače. U jednoj ruci je držao nož, a u drugoj veliku pušku. Povikao je: „Dajte odmah sve zlato, srebro, novac, sve što imate vrijedno kod sebe!“ Svi su šutjeli. Kao da sam sama u autobusu, ustala sam i povikala: „Molim te, uzmi moju lutku, ja nemam ništa osim moje lutke. Ako hoćeš, uzmi moju lutku, hoćeš li?“
Ne sjećam se da li me je vojnik pogledao, samo se sjećam ogromnog straha. Čuli smo vozača autobusa, koji mu je rekao da izađe. Autobus je ponovo krenuo. Mama me je čvrsto grlila, a ja sam grlila svoju lutku.
Jedno vrijeme sam čuvala lutku, a onda, ne znam u kojem periodu, shvatila sam da sam je izgubila. Imala sam kasnije veće, mnogo ljepše lutke, ali ona je uvijek ostala u sjećanju – lutka bez jednog oka koja mi je spasila život!
Almasa, rođena 1986.