Petog oktobra obilježava se Svjetski dan učitelja, što je prilika da se prisjetimo ogromne uloge koju učitelji imaju u životima djece. Za djecu koja odrastaju u ratnim okolnostima, učitelji često predstavljaju ne samo izvor znanja, već i stabilnosti, autoriteta i osjećaja sigurnosti u djetinjstvu koje je rat poremetio.
Među više od 6.000 ličnih predmeta i priča iz preko 20 ratom pogođenih konteksta u našoj kolekciji nalaze se i mnoge uspomene koje su djeca podijelila o svojim učiteljima i učiteljicama. Povodom ovogodišnjeg Svjetskog dana učitelja, pozivamo vas da istražite neke od tih priča.
Uplašena učiteljica
Naučila sam pisati u ratu. U prvi razred osnovne škole krenula sam u septembru 1992. godine. Umjesto u učionici, nastava se odvijala u “granapu kod Šehića”. Granatiranja su bila svakodnevna. Jedan od takvih dana je bio i onaj kada sam crtala “Sretnu porodicu bez rata”. Uslijedila je evakuacija. Na pola puta, “otrgnula” sam se učiteljici iz ruku, čvrsto uvjerena da na nogama imam magične cipelice koje su brže od granata i snajpera, te dotrčala nazad po svesku, jer sam htjela završiti crtež. Niko nikada nije vikao na mene kao uplašena učiteljica tog dana, pokušavajući mi objasniti da nemam magične cipele i da sam mogla izgubiti život zbog svog nepromišljenog bijega.
Mersiha, r. 1987, BiH
Najbolja učenica
Pohađala sam šesti razred osnovne škole i bila sam jedina učenica druge etničke pripadnosti u svom razredu. Djeca iz razreda često su znala biti zločesta prema meni, crtati na moje sveske nacionalističke simbole ili me direktno vrijeđati. Tako su se ponašali i nastavnici, svi osim moje nastavnice matematike Mare Torbice. Ona je uvijek bila pažljiva, i u situacijama koje su bile opasne po mene slala me je kući i pisala mi ispričnice.
Na času geografije smo učili o teritorijama na kojima živi samo jedan narod, te na kontrolnom testu pisali hvalospjeve o vojnim uspjesima i širenju teritorije. U silnoj želji da imam sve petice, na kontrolnim radovima sam odgovarala “tačno” na sva pitanja, nadajući se da ću biti proglašena najboljom učenicom na kraju godine. Kada je došao kraj školske godine, nastavnica Mara me je čvrsto zagrlila ispred zbornice i rekla da, unatoč dobrim ocjenama, ne mogu biti javno proglašena najboljom. Tek kasnije sam zbog toga mnogo plakala.
Ornela, r. 1980, BiH
Ružno pače
Moja baka je predavala srpskohrvatski jezik, a dedo je radio kao učitelj. Njih dvoje su tokom rata zajedno uljepšavali i uveseljavali moje djetinjstvo. U ratnim večerima, kada nije bilo struje ili tokom trajanja pucnjave, baka i ja smo provodile vrijeme čitajući priče uz plamen svijeće. Obično su to bile Grimmove bajke, Ivo Andrić, Branko Ćopić ili Andersenovo “Ružno pače“. Zahvaljujući bakinim pričama, dedi, koji me je tokom rata učio čitati i pisati, i mojim roditeljima, odrastala sam znajući da postoje i ljepša i veselija vremena.
Darija, 1987, BiH
Školska fotografija
Tokom rata sam pohađala osnovnu školu u Srebrenici. Nekoliko odjeljenja je pratilo nastavu u istom razredu, pod stalnim strahom od granatiranja. Ali i pored toga, učitelj se uvijek trudio da nam gradivo prenese na najbolji mogući način. Slika koju predajem Muzeju ratnog djetinjstva predstavlja moju uspomenu iz prvog razreda osnovne škole. Tokom rata nismo imali priliku da se fotografišemo, tako da je ova fotografija ostala kao prva i jedina uspomena na moje školske dane.
Dželaludina, r. 1984, BiH