Svake godine, 4. juna, obilježava se Međunarodni dan nevine djece žrtava agresije, ustanovljen 19. avgusta 1982. godine od strane Ujedinjenih nacija (UN).
Kolekcija Muzeja ratnog djetinjstva sadrži više od 6.000 priča djece čiji su životi oblikovani ratom u različitim dijelovima svijeta. Ove priče oslikavaju širok spektar iskustava, od gubitaka, razaranja i smrti, do trenutaka koji svjedoče o izuzetnoj otpornosti ljudskog duha.
Neke od ovih priča možete pročitati u nastavku.
Edonijeva majica
Bio je kraj aprila. Tog sam se jutra kao i svakog drugog probudio nestrpljiv da izađem napolje i pridružim se prijateljima u igri. Okupilo nas se devetero. Tokom igre u polju smo naišli na neobičan predmet za koji smo isprva pomislili da izgleda kao neka zanimljiva flaša. Poredali smo se oko predmeta i stali ga radoznalo zagledati – čemu li samo služi?
Dok smo tako stajali, jedan od dječaka iz grupe, inače moj stariji rođak, rekao mi je da trknem do životinja i provjerim kako su. Oklijevao sam na trenutak jer nisam želio ništa propustiti, ali sam ipak pristao. Dok sam se vraćao nazad i bio na nekih 50 metara udaljenosti od ostatka grupe, prolomila se eksplozija.
Vidio sam moje prijatelje kako leže na zemlji, pocrnjelih lica i prekriveni krvlju. Sjećam se straha i osjećaja dezorijentiranosti. Nisam se znao vratiti kući, ali sam svejedno počeo hodati. Na putu sam sreo jednog starijeg rođaka. Pokušao sam mu reći da smo pronašli čudan predmet, da se iz te stvari začulo „bum“ i da je ubila sviju, ali nisam mogao progovoriti.
Bio sam u srodstvu sa dosta djece koja su poginula taj dan. Fisniku je bilo devet, Burimiju i Osmaniju po trinaest, a Valdetu petnaest godina. Mali Edoni imao je tek tri i po godine. On je bio sin mog ujaka, moj prvi rođak. Ovo je njegova majica.
Blinor, rođ. 1993, Kosovo
Penjalka – sveti komad željeza
Park iza moje zgrade bio je mjesto susreta našeg djetinjstva. U njemu smo imali dva fudbalska terena, penjalke i ljuljačke, i provodili smo sate i dane u igri. Dvanaesti juli 1992. godine bio je neobično miran ljetni dan. Na naše naselje Hrasnicu nije pala nijedna granata. Mi, djeca iz komšiluka, okupili smo se u parku, kao nekad, da se igramo. Moj drug Ljubiša i ja odmakli smo se od penjalke da se igramo “kolutova”. To je bila igra koju smo sami osmislili. Iz obližnje fabrike motora donijeli smo plastične kolutove, koje smo pokušavali nabaciti na drvo zabodeno u zemlju. Pobjednik bi bio onaj ko ima više uspješnih pokušaja.
I prije nego smo počeli igru, granata je pogodila penjalku od koje smo se odmakli i prepolovila je tačno na sredini. Bilo je 14 sati i 50 minuta. Detonacija me oborila na zemlju i izgubio sam svijest. Ljubiša se nalazio malo dalje od mene i otrčao je u kuću. Njegov otac je dotrčao do mene, prodrmao me, i tek tada sam se osvijestio. Rekao mi je da stavim ruke oko njegovog vrata i puzeći me počeo izvlačiti prema zgradi. Poslije nekoliko metara skroz sam došao sebi, i rekao da mogu sam, pa sam ušao u zgradu i tek tada sam osjetio da sam ranjen.
Tog dana, na penjalci koja je ispred vas, poginuli su Azmir Bradarac (1976), Sanela Hadžiomerović (1978), Aldina Čolpa (1979) i Admir Čolpa (1985). Od iste granate ranjeni smo Dženita Hadžiomerović, Adrijana Gligorijević, i ja, Haris Barimac. Kasnije, nakon rata, kada su renovirali park, napravljen je spomenik na koji su pričvršćena dva dijela penjalke, odsječena na njenoj desnoj i lijevoj strani. Prilikom renoviranja, htjeli su odnijeti i našu penjalku. Nismo je dali. Čuvao sam je na tavanu, pa u garaži, više od deset godina.
Haris, rođ. 1978, Bosna i Hercegovina
Moja tri ožiljka
U novembru 1991. odlucili smo izaci iz podruma naše kuce u Vinkovcima jer je bilo najavljeno primirje. Mama, brat i ja sjedili smo u dnevnoj sobi kada je granata iznenada pogodila krošnju drveta u našem vrtu. Šrapneli granate letjeli su posvuda. Brat je ranjen u glavu, a ja u rame, ruku i leđa. Majica, koju sam na poklon dobila od tatinog brata, probušena je na nekoliko mjesta. Na srecu, i brat i ja smo preživjeli. Rupe na majici podudaraju se sa moja tri ožiljka koja i danas nosim na sebi kao uspomenu na taj dan.
Martina, rođ. 1989, Hrvatska
Zastave Libana
Sjećam se kako je, kada je sukob između sirijske i libanske vojske počinjao, moj otac vodio mene i brata na demonstracije u gradu Baabda. Demonstracije su se odvijale u blizini zgrade predsjedništva, a među okupljenima je vladala atmosfera solidarnosti i euforije. Na ovim fotografijama smo moj brat i ja, i mašemo zastavama Libana. Ubrzo je postalo previše opasno na demonstracijama, pa nam više nije bilo dopušteno da prisustvujemo.
Rat je bio žestok. Bilo je previše opasno izlaziti napolje, pa smo brat i ja sve vrijeme provodili kući, bez mogućnosti da se družimo bilo s kim od naših prijatelja. Kraj rata došao je iznenada, praćen saopćenjem na radiju. Okupili smo se u našoj kući i nestrpljivo iščekivali vijesti. Objavili su da se libanska vojska predala. Sjećam se da je uslijedio trenutak ogromne tuge – nikad ne želiš čuti da je tvoja domovina okupirana.
Danas smatram da niko ko učestvuje u ratu nije u potpunosti nevin. Svi akteri moraju snositi odgovornost za počinjeno nasilje.
Darine, rođ. 1979, Liban
Ratne fotografije
Fotografije su izrađene u toku rata od preostalih filmova u starim fotoaparatima. Nismo vjerovali da će uspjeti dok ih nismo vidjeli. Prikazuju prostor iza moje zgrade u ulici Andrejevića Kuna (danas Hasana Sućeske), na Vojničkom Polju, Nedžarići, potom poznatu zgradu Oslobođenja (danas Hotel Radon Plaza), te Dom za stare i iznemogle osobe izgrađen pred rat.
Naša zgrada nalazila se na liniji razgraničenja. Na drugoj strani ulice nalazile su se paravojne snage i snage bivše JNA. Na samom početku rata tenk je iz tog pravca došao do studentskih domova, i mi smo kao djeca to posmatrali. Kasnije je postavljen i betonski zid, kao zaštita od snajperista, pa smo se mogli kretati ulicom.
Mirela, rođ. 1975, Bosna i Hercegovina
Nalaz novog početka
Nalaz ranjavanja. Nalaz “Izvukla se za milimetar”. Nalaz novog početka.
Belma, rođ. 1987, Bosna i Hercegovina