Međunarodni dan izbjeglica obilježava se 20. juna svake godine, kako bi se skrenula pažnja na izazove i teškoće sa kojima se suočavaju izbjeglica širom svijeta. Muzej ratnog djetinjstva u svojoj kolekciji broji na stotine priča djece iz različitih dijelova svijeta, koju su zbog ratova bila prisiljena napustiti svoj dom. Ovo su neke od njih.
Novi dokument
Jula 1992. izbjegli smo iz Hrasnice u Split, u Hrvatsku. Bili smo smješteni u nekim bungalovima u odmaralištu Resnik. U takve smo bungalove dolazili prije rata kao djeca na more, pa mi je naselje bilo malo poznato.
Tamo smo dobili i ovaj dokument, potpuno nov, do tada nama djeci nepoznat. Predstavljao je dokaz da smo trenutno raseljena lica.
Iz rata imam dosta uspomena, podsjećaju me na igru, druženje, ali i teške trenutke razdvojenosti od oca. Ovaj dokument me podsjeća da sam nekada i ja bio izbjeglica.
Admir, rođ. 1984. (BiH)
Moj “izmišljeni” pasoš
Sjećam se kada sam ispred svog prozora jednog aprilskog jutra ugledala tenk i vojnika na njemu. U kući su roditelji donijeli odluku o hitnoj evakuaciji nas djece sa Dobrinje IV. Naši prijatelji su polazili svojim automobilom i poveli su me sakrivenu na zadnjem sjedištu. Neko vrijeme smo proveli u izbjeglištvu u Hrvatskoj, a kada je situacija tamo postala suviše napeta, zaputili smo se prema Njemačkoj. Iako su svi bili prekrasni prema meni, bila sam jako tužna, neprestano sam razmišljala o tome da li su moji roditelji i stariji brat živi. Nedostajali su mi jako i silno sam se željela vratiti kući, bez obzira što je tamo rat. Nažalost, za povratak je bio potreban pasoš. Ne samo da nisam imala pasoš, već nisam imala nijedan dokument, jer su ih roditelji u panici zaboravili spakovati. Srećom, neki dobri ljudi su mi pomogli: na moj datum rođenja smo dodali nule kako bi se dobio JMBG i izmislili smo adresu. Vratila sam se u Sarajevo pod opsadom 1994. godine, prošavši kroz tunel.
Emina, rođ. 1983 (BiH)
I ja sam bila izbjeglica
Na grad su već pucali… Tata je jedno veče došao kući i rekao: Sutra idete na more!
Spakovala sam kofer: kupaći kostim, sandale, dnevnik. Idemo na more! Ujutro smo se brat, mama, tetka i ja pridružili konvoju koji je napuštao grad. Idemo na more…
Konvoj su zaustavili ljudi sa crnim maskama. Tri dana su nas držali kao taoce. Da li ću ikada više vidjeti more?
Dva mjeseca kasnije stigla sam u Holandiju. Još uvjek sam u Holandiji.
Sve moje uspomene su u ovom koferu.
Iva, rođ. 1981. (BiH)
Izgubljena cipela
Posljednji autobus pun izbjeglica s Kosova trebao je krenuti iz Prištine 24. maja 1999. godine. Kako se kraj rata nije ni nazirao, i moja porodica i ja odlučili smo se ukrcati na autobus i napustiti Kosovo.
Čekali smo autobus 12 sati i gomila ljudi je pohrlila unutra čim se zaustavio na peronu. Uplašena da će nas slučajno razdvojiti, uzela sam svoju mlađu sestru za ruku i rekla joj da se čvrsto drži. Kada je autobus napokon krenuo, moja porodica i ja ostali smo čekati na autobuskoj stanici okruženi bezbrojnim torbama, odjećom i hranom.
Dok su svi žurili da pokupe hranu, ja sam spazila ovu cipelu. Ne znam šta me je tačno navelo da je uzmem. Mislila sam da ona nosi nečiju priču koja će ostati izgubljena ako je ja ne uzmem.
Godinama sam je čuvala s nadom da će jednog dana naći put do djeteta kojem je nekada pripadala.
Besa, rođ. 1981. (Kosovo)
Hulk
U Der al-Zoru je bila pijaca koja se zvala Souk al-Ethnen. Nana je prije četiri godine otišla na tu pijacu i dok je prolazila pored dijela gdje je bilo igračaka vidjela je ovog Hulka, nakon čega mi ga je kupila. U početku sam bio sretan i puno sam se igrao s njim. Kasnije sam ga razvalio jer sam se već osjećao velikim i dosadilo mi je igrati se s njim.
Nakon što mi je nana umrla, počeo sam osjećati stid zbog toga, pa sam sačuvao Hulka. Kada smo odlučili da se preselimo u Liban, on je bio prva stvar koju sam stavio u torbu. Zamolio sam mamu da ga čuva.
Nismo mogli ponijeti mnogo stvari jer smo morali hodati preko planina. U to vrijeme bilo je gotovo nemoguće legalno ući u Liban. Putovao sam sa svojom porodicom i rodbinom. To je bio dug i iscrpljujući put. Bio sam jako uplašen, pogotovo kad su nam neki ljudi prijetili da će nas ubiti.
Volio bih da se igram kao što sam se nekada igrao u Siriji. Volio bih da jedem hurme. Volio bih da imam bicikl. Opasno je hodati sam izbjegličkim kampom Šatila. Otac mi to ne dozvoljava, ali nas ponekad odvede na plažu. Volio bih se vratiti kući.
Mouhamad, rođ 2007. (Sirija)
Pismo od mojih prijateljica
Na jednom od događaja koji su organizovani u kampu upoznala sam dvije djevojčice iz Bosne – Larisu i Eminu. I Larisa i Emina uživaju u pjevanju i plesanju tradicionalnih plesova, baš poput mene i nekih mojih prijatelja i prijateljica iz kampa.
Nedugo nakon tog događaja organizovali smo priredbu u kampu, na koju su došle i Emina, Larisa i neki drugi bosanski učenici. Svi smo obukli tradicionalnu nošnju i pjevali tradicionalne arapske, afganistanske i bosanske pjesme. Na priredbi smo Emina, Larisa i ja razmijenile brojeve i od tada smo u kontaktu.
Postale smo jako dobre prijateljice. Emina i Larisa dođu u kamp i onda moja starija sestra i ja idemo s njima u šetnju. Bila sam im i u gostima i tada sam upoznala njihove porodice. Često mi pišu pisma. Ovo je pismo koje su mi dale posljednji put kada su me posjetile u kampu.
Hala, rođ. 2007. (Sirija)
Prvi dani rata
Naslikala sam ovu sliku sedam dana nakon što smo stigli u Poljsku. Umjetnik Waldek okupio je grupu ljudi koju su željeli izraziti svoje emocije slikanjem. Odlučila sam da pozadinu obojim u crno, jer me asocira na nešto nepoznato – nešto što ne možemo vidjeti i predvidjeti. To je teška boja. Zalijepila sam eksere i vijke kao nešto strašno nad nama što nas može ubiti. Sve je upereno prema dolje i leti prema nama. Tako ja vidim prve dane rata – taj osjećaj da nema tla pod nogama i da nas ništa ne može zaštiti.
Valeria, rođ. 2004. (Ukrajina)
Raseljeni zmaj
Svidjela mi se Poljska, tamo je bilo mnogo finih ljudi. Vidjela sam kako učiteljice vode djecu po Krakowu i pričaju im o narodnoj kulturi i spomenicima.
Ova igračka je simbol grada. U Krakowu ima more suvenirnica, i u svakoj je bilo ovakvih zmajeva. Prije odlaska u Englesku provodila sam skoro sve vrijeme s ovim zmajem.
Po povratku u Kijev otišli smo u prodavnicu i u automatu za igračke nalazio se zmaj identičan ovom. Tad sam shvatila da je i jedan od zmajeva prešao put od Krakowa do Kijeva.
Arina, r. 2013. (Ukrajina)
Život izvan Gaze
Moja porodica i ja smo 2014. uspjeli izaći iz Gaze. Živjeli smo u Maleziji četiri godine i tamo sam naučila da je život izvan Gaze mnogo drugačiji. U Maleziji sam išla u školu i uvijek sam se osjećala sigurno. Čak sam stekla i par prajateljica. Jedna od tih prijateljica voljela je praviti šarene narukvice od gumica. Oduševilo me koliko su lijepe, pa sam je pitala da me nauči da ih i ja pravim. Dala mi je ove gumice i sve drugo što je koristila i pokazala mi je kako da ispletem narukvicu – ovo je jedna od nekoliko koje sam napravila dok sam bila u Maleziji. Vratili smo se u Gazu prije četiri godine. Ovdje se ne osjećam sigurno kao u Maleziji i još uvijek se s radošću prisjećam trenutaka koje sam tamo provela.
Hala, rođ 2007. (Gaza)