Knjige su važne u odrastanju svakog djeteta, posebno u odrastanju tokom rata. Djeca u njima prolaze utjehu, snagu i nadu, ali i načine da bolje razumiju svijet oko sebe. Priča Muzeja ratnog djetinjstva također je počela knjigom.
Šta je za tebe djetinjstvo u ratu: Pitanje koje je otvorilo stotine svjetova
Prije 14 godina, osnivač i generalni direktor Muzeja ratnog djetinjstva, Jasminko Halilović, koji je i sam bio dijete tokom opsade Sarajeva, na jednoj online platformi upitao je svoje vršnjake: “Šta je za tebe djetinjstvo u ratu?”. Uslijedili su brojni odgovori. Preko 1000 osoba, prvenstveno iz Sarajeva, ali i iz različitih dijelova Bosne i Hercegovine, ukratko su opisivali svoja iskustva odrastanja u ratu. To naoko vrlo jednostavno pitanje otvorilo je stotine svjetova. Jasminko Halilović, odlučio je urediti kratka svjedočenja i objaviti ih u knjizi “Djetinjstvo u ratu” 2013. godine. Ali priče su nastavile stizati, kao i različiti predmeti koji su obilježili mnoga ratna djetinjstva. Do danas, knjiga “Djetinjstvo u ratu” je prevedena na engleski, njemački, francuski, poljski, talijanski i japanski jezik, te je dostupna milionima ljudi širom svijeta.
Muzej ratnog djetinjstva osnovan je 2017. godine s ciljem da se po prvi put u svijetu otvori muzej koji će dati glas djeci i mladima da svojim riječima progovore o vlastitom iskustvu odrastanja u vrijeme ratova i konflikata. U proteklih 7 godina, Muzej je otvorio svoje urede u Ukrajini, Nizozemskoj i SAD-u, te danas bilježi blizu 6000 svjedočenja i predmeta djece iz preko 20 prošlih i aktualnih svjetskih konflikata.
A sve je počelo knjigom! Zato vam na Međunarodni dan knjige, koji se širom svijeta obilježava od 1995. godine, donosimo nekoliko priča iz naše kolekcije o tome koliko su knjige bile važne djeci tokom odrastanja u ratnim okolnostima.
Ježeva kućica
Ima tog nekog svijeta koji nije pročitao ‘Ježevu kućicu’. Ukoliko se kojim slučajem nađete u gradu pod opsadom, a imate godina taman toliko da možete pročitati makar većinu slova, rado bih vam preporučio ovu knjigu kao dobar početak. Istina, za čitanje knjige je veoma važno imati svijeću ili neki ozbiljniji izvor svjetlosti. Važno je biti na sigurnom. Naprimjer, u haustoru. Nema sumnje da će biti riječi koje nećete razumjeti, pa je uvijek lijepo tu negdje imati sestru. Ona zna bolje. Vjerovatno će vam faliti neka stranica u knjizi, jer stranice često fale u svim onim knjigama koje prođu mnogo ruku. A kad je rat, onda knjige idu od ruke do ruke. Mnogo brže nego kad nije. Ne znam što je to, možda zato što ljudi ne vole da im svijeća džaba gori.
Nadim, rođ 1982.
Bosna i Hercegovina
Endemične biljke i Latinska gramatika
Bilo je jutro, zima. Ležao sam na kauču u svojoj sobi, sam.
Nakon znaka opšte opasnosti čuo sam lom stakla na mom prozoru. Jako sam se prepao. Kada je mama stigla u sobu, vidio sam da je geler koji je razbio prozor proletio i zaustavio se u vitrini među knjigama Endemične biljke i Latinska gramatika.
Edin, rođ. 1974.
Bosna i Hercegovina
Knjiga iz Vijećnice
Nekoliko dana nakon što je Vijećnica izgorjela, dok smo išle u školu, drugarica i ja smo otišle da vidimo je li šta ostalo, s nadom da ćemo nešto naći i spasiti.
Znam da je ona našla par nekih listova, a ja ovu knjigu, i da smo bile potpuno čađave od pepela. 🙂
To je bila prva godina rata. Tad nisam mogla znati koliko će rat trajati, i šta će se dalje dešavati, ali činilo mi se da čin spašavanja knjige ima smisla. Ne znam zašto, ali u tom trenutku osjećala sam da radim veoma važnu stvar.
Alma, rođ. 1978.
Bosna i Hercegovina
Nisam imala ništa osim knjige
Probudila sam se 24. februara 2022. u 7:30 i rekla mami: “Spremi se, zakasnit ćemo u školu. Nastava počine za pola sata.” Mama mi je odgovorila: “Nema više škole. Rat je.” Počela je pucnjava, čula sam mitraljez. Prepala sam se. Ležala sam u krevetu i nisam znala šta da radim. Kasnije smo otišli u djedov podrum. U njemu je bio TV, čajnik, kauč – bilo je hladno u podrumu. I naš mačak Glaša je bio s nama.
Na proljeće smo izbjegli u zapadnu Ukrajinu, kod očeve sestre. Na putu do tamo, u vozu, čitali smo ovu knjigu. Dali su nam je u školi malo prije početka rata. Tako divna knjiga! Pročitala sam od početka do kraja, svih 95 stranica, dok smo putovali. Kod kuće sam je pročitala još nekoliko puta – nisam htjela trošiti bateriju. Interneta ionako nije bilo, nisam imala ništa osim ove knjige.
Nastya, rođ. 2011.
Ukrajina
Uspomena na djeda
Ovaj Kur’an ima dugu porodičnu tradiciju. Nekada je pripadao mom djedu, prije nego je bio prisiljen da napusti svoj dom i selo. Kur’an je jedna od rijetkih stvari koje je uspio ponijeti sa sobom, kada su vojnici provalili u kuću i istjerali ga.
Moj djed je umro, a Kur’an je ostao u porodici. Podsjeća nas na našu zemlju. Često se bojim da će mi se nešto loše dogoditi, ali moja porodica, posebno mama i tata, pomažu mi da se osjećam sigurno.
Salwa, rođ. 2006.
Palestina