Ustanovljen od strane Generalne skupštine Ujedinjenih nacija 2011. godine, Međunarodni dan prijateljstva obilježava se svake godine 30. jula. Kolekcija Muzeja ratnog djetinjstva sadrži brojne priče koje naglašavaju važnost prijateljstava tokom rata. Pogledajte neke od njih.
Rođendanski poklon
Za moj 13. rođendan, 1993. godine, kada se baš nije moglo jednostavno otići u prodavnicu i kupiti poklon, moja prijateljica Jelena mi je ručno napravila i poklonila ovu igračku. Koristila je komade stare odjeće i ostale materijale koje je mogla pronaći u kući. Pošto u ratu pokloni nisu bili dio svakodnevnice, Jelenin poklon me jako iznenadio i obradovao. Iako smo obje već bile prerasle ovakve igračke, uvijek sam je držala na vidnom mjestu u sobi jer mi je svojim šarenim bojama uljepšavala ratne dane.
Amina, 1980. Bosna i Hercegovina
Papagaj Mohammad
U mom rodnom gradu Sulejmaniji, u Iraku, moj kućni ljubimac bio je najljepši i najšareniji papagaj. Zvao se Mohammad. Mohammad bi pričao sa mnom – znao je reći moje ime i često bi ponavljao riječi za mnom. Volio je da odmara na mom ramenu. Uvijek sam vodio računa da ga redovno hranim. Mohammad me je volio i bio je moj istinski prijatelj. Kada su moji roditelji odlučili da napuštamo Irak, Mohammad nije mogao poći s nama. Nedostaje mi. Nadam se da ću nekada u budućnosti živjeti u kući u kojoj ću kao ljubimce moći imati papagaja i psa. Do tada ću se igrati s igračkama poput ove dvije.
Ahmad, 2013, Irak
Zabava s “lego-kockama”
Kada odrasli završe sa svojim partijama šaha, uzmem njihove šahovske figure i pretvaram se da su lego-kocke. Pošto ovdje nemam prijatelja, igra ovim „lego-kockama“ je jedan od načina da se zabavim. Dok sam živio u Afganistanu, išao sam u školu i imao mnogo prijatelja. Tada smo provodili vrijeme na igralištu sa svojim roditeljima ili igrali fudbal.
Ovo je bojanka koju sam dobio ovdje u kampu. Puna je slika ptica i drugih životinja, ali nikada nisam obojio niti jednu njenu stranicu.
Amir, 2012, Afganistan
Muzika
Došao sam u Liban sa majkom, daidžom i braćom. Otac je već radio u Libanu. Kada smo tek došli u Liban, bio sam sretan zbog uličnih svjetala i svjetla što je dopiralo iz kuća. U našem selu nije bilo takve svjetlosti.
U početku sam većinu vremena provodio u školi i kod kuće. Prije nego što sam se pridružio organizaciji “Rad za nadu” u Libanu, nisam znao ništa o muzici, niti sam znao svirati. Tamo sam upoznao instruktore i stekao nove prijatelje. Pomogli su mi da naučim čitati note i svirati. Moja instruktorica Samah me je pohvalila da dobro sviram i imam samouvjeren nastup.
Nastupao sam na tri koncerta u pozorištu “Dawar al-Shams” u Libanu. Bio sam tako sretan kad su mi ljudi aplaudirali. A tek kad su moji roditelji došli na koncert! Sa bine sam ih mogao vidjeti kako mi se smiješe. Bio sam tako ponosan na sebe!
Ova fotografija me podsjeća na to iskustvo.
Ibrahim, 2007, Sirija
Prijateljstva
Teško je sklapati prijateljstva kada si stalno u pokretu. Nakon što smo otišli iz Iraka, moja porodica i ja smo prošli mnoge zemlje i izbjegličke kampove, u kojima sam stjecao nova poznanstva i prijateljstva.
Dok smo boravili u izbjegličkom kampu u Grčkoj, imao sam dva prijatelja – Elanda i Hassana. Zajedno smo pohađali nastavu i sva trojica smo voljeli igrati fudbal. Ali jednom kada su moji roditelji odlučili da je vrijeme da krenemo dalje, morao sam se oprostiti s njima dvojicom. Kao što je bio slučaj i s drugim prijateljima koje sam upoznao na putu, nismo znali da li ćemo se ikada ponovo sresti.
Nakon dolaska u Bosnu i Hercegovinu i kamp u Ušivku prepoznao sam neku djecu koju sam upoznao u Grčkoj. U Bosni smo se ponovo spojili. Moja porodica je velika i ja i moja braća i sestre se svi igramo zajedno. Imamo jako malo igračaka, jer ih nikad ne možemo ponijeti sa sobom kada smo na putu. Kada smo tek došli u Bosnu, moji roditelji su kupili ovu žutu lopticu mojoj maloj sestri Hudi. Pošto se nadamo da ćemo uskoro moći nastaviti svoje putovanje, želimo da loptica ostane u Muzeju, gdje će se o njoj dobro brinuti.
Ahmed, 2008, Irak
Uspjeh djece Sarajeva
U ratu smo organizirali različite aktivnosti, između ostaloga i predstave. Pozivali smo djecu iz susjedne ulice u naše “pozorište” ili su oni pozivali nas u svoje. Ovo je jedna od sačuvanih crtanih pozivnica za predstavu “Vesela djeca”, a uz nju, kao ukras, ide omot od žvakaće gume. Pozivnica predstavlja svjedočanstvo o životu djece u ratnom Sarajevu. Predstave koje smo organizirali
bile su jedna vrsta bijega od strašne stvarnosti. Bila je to naša igra, naš način da preživimo i odrastemo u “normalne” osobe. Iako predstave tada nismo shvatali na taj način, tek sada to potpuno razumijem. Tada smo se samo htjeli igrati, uživati, takmičiti se sa drugarima, folirati se. Pored pozivnice u Muzeju treba pisati: “Uspjeh djece Sarajeva”.
Aida, 1979, Bosna i Hercegovina