Muzej ratnog djetinjstva čuva na stotine svjedočenja i predmeta ljudi koji su kao djeca preživjeli opsadu Sarajeva.
Ovo su neka od njih:
Najsigurnije skrovište opkoljenog Sarajeva
Rođena sam kao prva unuka mog djeda Ismeta, oca moje mame. Pred sami rat, djed je ručno napravio za mene ljuljačku koju sam trebala koristiti na vikendici u Lepenici. Moj djed je umro i počeo je rat. Premijera u Lepenici nikad se nije desila.
Umjesto u prelijepoj prirodi ljuljačka je svoje mjesto našla u memli podrumu u kojem sam provela prve godine života. U malom podrumu nas je uvijek bilo jako puno, nekada i do 30 ljudi. Moja mama nije imala vremena da mi se posveti i stalno pazi gdje sam, pa je na ljuljačku stavila malo zvono, kako bi uvijek po zvuku znala jesam li u njoj ili ne.
Sve ove godine ljuljačku sam čuvala da jednog dana bude dio odrastanja mog djeteta. Prije dvije godine, ponudila sam je malim rodicama Lamiji i Asji, kao moje najveće blago, da se ljuljaju i igraju. Rekle su mi da je ljuljačka fuj i nezanimljiva, da je previše obična, da ne svira i ne svijetli. Tada sam shvatila koliko ona nije obična, već zapravo posebna, odnosno šta ona sve predstavlja: uspomenu na djeda kojeg nisam dovoljno zapamtila; sigurnost mojoj mami; moj dom, razonodu i bijeg iz ratne svakodnevnice. Svom djetetu više ne želim pokloniti ljuljačku sa malim zvonom, želim mu bezbrižno djetinjstvo i igru u parku. Neću ga zamarati pričom o ratu, samo ću ga jednog dana dovesti u Muzej ratnog djetinjstva i pokazati mu ljuljačku punu snova, maštanja, nadanja – najsigurnije skrovište u opkoljenom Sarajevu.
Naida, rođena 1989.
Ježeva kućica
Ima tog nekog svijeta koji nije pročitao ‘Ježevu kućicu’. Ukoliko se kojim slučajem nađete u gradu pod opsadom, a imate godina taman toliko da možete pročitati makar većinu slova, rado bih vam preporučio ovu knjigu kao dobar početak. Istina, za čitanje knjige je veoma važno imati svijeću ili neki ozbiljniji izvor svjetlosti. Važno je biti na sigurnom. Naprimjer, u haustoru. Nema sumnje da će biti riječi koje nećete razumjeti, pa je uvijek lijepo tu negdje imati sestru. Ona zna bolje. Vjerovatno će vam faliti neka stranica u knjizi, jer stranice često fale u svim onim knjigama koje prođu mnogo ruku. A kad je rat, onda knjige idu od ruke do ruke. Mnogo brže nego kad nije. Ne znam što je to, možda zato što ljudi ne vole da im svijeća džaba gori.
Nedim, rođen 1989.
Poster za rock and roll festival ’94.
U jeku rata, ’94. godine, u gradu pod opsadom organiziran je rock and roll festival, gdje je učestvovalo četrdesetak sarajevskih bendova. Bio sam član jednog od bendova, koji se zvao “Spektakl”. Za mene je to predstavljalo životnu okupaciju u tom strašnom vremenu. Paradoks je da u ovom istom gradu, dvadeset godina poslije, u miru, nemamo toliki broj bendova na rock sceni.
Jasmir, rođen 1977.
Inat haljina
Našla sam ovu haljinu u jednom napuštenom stanu u Sarajevu 1993. godine. Njena jaka boja se doimala zabranjenom, s obzirom da smo mi, građani opkoljenog Sarajeva, bili konstantna meta snajperista sa okolnih brda. I dok je narod, u čežnji da sačuva vlastiti život, oblačio garderobu neupadnih, pastelnih boja, ja sam nosila ovu haljinu svijetle, gotovo fluorescentne plave boje. Ona je bila simbol prkosa i volje za životom.
Emina, rođena 1976.
Igra sjena
Vrijeme u opkoljenom gradu, s dugim prekidima struje i vode, ispunjavali smo osnovnim igrama koje smo zapamtili iz vremena prije rata. Bilo je bitno da što manje vremena provodimo vani pa smo se družili po stanovima ili u podrumima.
Ova fotografija je nastala uz pomoć lampe u jednom tamnom prostoru. Iskoristili smo neke stare filmove koji su nam preostali za igru svjetlosti i sjene na našim licima. Fotografija je ostala kao primjer našeg kreativnog stvaranja.
Mirela, rođena 1975.
Pisma za prvačiće
Tokom opsade Sarajeva školske časove smo slušali u improviziranim podrumskim učionicama. Kao prvačićima su nam jednom prilikom podijelili paketiće humanitarne pomoći u kojima su osim igračaka bila i pisma naših vršnjaka iz drugih zemalja.
Ja sam svoja sačuvala do danas jer su me podsjećala na divan osjećaj da i u najtežim vremenima neko daleko misli na nas.
Alma, rođena 1988.
Rođendanska čestitka
Rođena sam 9. juna. Sve prijeratne rođendane sam proslavljala u krugu obitelji, drugarica i drugova, s poklonima i puhanjem svjećica na rođendanskoj torti. Početkom rata više nismo mogli proslavljati rođendane na isti način.
Ovu rođendansku čestitku sam dobila od Maše, Šejle i Dalide, mojih školskih drugarica. Te godine sam svoj 16. rođendan proslavila u podrumu. Iz tog razloga sam bila tužna i pomalo sjetna, ali ova čestitka mi je pomogla da se osjećam bolje. Sačuvala sam je kao uspomenu na moje drugarice i život u opkoljenom Sarajevu.
Belma, rođena 1978.
Ples u ratu
Iako je bio rat, trudili smo se da imamo redovne aktivnosti. Danas mi je fascinantno da sam u ratu trenirao ples. Sarajevo opkoljeno, a ja se pripremam za takmičenje iz plesa!
Plesna škola se zvala “Step by step”. Treninzi su bili u Slogi, pet minuta od moje kuće. Sloga je bila dobro sakrivena, tu smo imali probe, pripremali se za nastupe. Na nastupe su dolazili roditelji da gledaju šta smo naučili.
Za ples je trebala i oprema, a oprema je zavisila od toga u kojoj je ko bio kategoriji. Ja sam trebao imati pojas, ali gdje ću naći pojas? I onda ga je neko sašio, mama ili tetka, pravi plesački pojas! Imao sam i neku mašnu. Izgledao sam kao pravi plesač! Moja partnerica je imala pravu haljinu, kao sve plesačice latino-američkih plesova. Bili smo djeca, ali sve je bilo tako ozbiljno!
A to što je okolo rat? Nema veze. Sjećam se da sam najviše želio da se rat završi, a bojao sam se da se nikad neće završiti i da će uvijek biti tako. Danas mi je drago da smo barem plesali.
Anis, rođen 1983.