Međunarodni humanitarni dan podsjeća na važnost zaštite života, dostojanstva i sigurnosti ljudi pogođenih krizama, kao i na potrebu očuvanja sigurnosti humanitarnih radnika. Kolekcija Muzeja ratnog djetinjstva sadrži priče koje svjedoče o snazi humanosti i solidarnosti u najtežim okolnostima.
S neba pada pomoć
Stanovnici Gaze se boje neba. Nebo je za njih ukleto — letećim „vješticama“ koje bacaju bombe i odnose živote te dronovima koji ih izluđuju svojim kruženjem i zujanjem. Sada se pojavio novi strah: avioni koji padobranima dostavljaju humanitarnu pomoć.
Kasno ujutro 29. februara 2024. godine čekala sam svoj red da napunim kantu vode iz slavine koja je jedva curila. Odjednom sam ugledala nebo prepuno sivih oblika nalik ogromnim pticama. To su bili avioni koji su letjeli toliko nisko da sam mogla razaznati detalje na njihovom trupu. Kružeći nebom, ispuštali su neke predmete — poput letećih kišobrana — koji su se polako spuštali prema zemlji. Zrak su odjednom ispunili vika i vrisci ljudi. Pogledala sam napolje i vidjela ljude kako trče prema zapadu i uzvikuju: „Bacaju pomoć! Kod obale! Požurite!“
I mi smo krenuli trčati za padobranima. Gomila ljudi nam se pridružila, svi u trci prema zapadu. Utrka se završila na obali, ali su paketi pomoći pali usred razjarenih valova. Pojedini paketi pali su bliže obali, pa su ljudi potrčali prema njima. Svako je želio odnijeti nešto svojim porodicama koje su ih čekale. Situacija je postala veoma haotična — ljudi su se gurali, svađali i borili. Na kraju, nismo uspjeli uzeti ništa.
Ovo je fotografija jednog od tih padobrana.
Farah, 2007, Palestina
Povjerenik za dijeljenje humanitarne pomoći
Sa šesnaest godina htjela sam se osjećati korisno za društvo i prijavila sam se kao volonterka u lokalnoj zajednici. Dobila sam ulogu povjerenika za humanitarnu pomoć. Osjećala sam se tako značajno! Mama je za tu prigodu oprala moju odjeću – jedinu koju sam imala osim nekih pohabanih stvari za “po kući”. Bilo je jako hladno i moja se odjeća nije uspjela osušiti! Sva u panici i suzama, tražila sam rješenja. Sestrin dečko je baš tada dobio u vojsci novu uniformu i donio ju je da je obučem. Momenat sam ovjekovječila fotoaparatom.
Kada sam došla na radno mjesto, već je ispred mene bio dugačak red građana. Svi su nosili kesice i plastične aše. Pažljivo sam im odvagala brašno i grah, odmjeravala mjericom ulje iz limenog kanistera i sipala. Odlazili su nasmiješeni. Ali avaj! Red ispred mene je bio dugačak kada sam nasula posljednju kap ulja! Nisam znala da se na hladnoći ulje “stisne” i da se prije raspodjele mora ostaviti neko vrijeme na sobnoj temperaturi. Ljudi su negodovali, mrštili se. Neki su bili tužni i plakali, neki vikali i psovali. Neki su se pomirili sa sudbinom i odlazili sa onim što su dobili. Kasnije sam morala pismeno obrazložiti svoju grešku, koja je u to vrijeme bila neoprostiv prestup. Bila sam tako tužna! Mama mi je zabranila dalji rad u Mjesnoj zajednici!
Medina, 1977, BiH
UNICEF sveska
Tokom rata smo u školi kao dio humanitarne pomoći dobijali sveske sa UNICEF-ovim logom. Iako su bile tanke, nama su puno značile. U njih smo prepisivali gradivo i zapisivali ono što su nam nastavnici diktirali tokom školskih časova.
Plave su bile na linije, a zelene na kockice.
Amina, 1980, BiH
Frajer s gitarom
Jednog septembarskog dana 1991. godine iznenada smo napustili Kaočine, naše selo pokraj Drniša. Mama je u žurbi uspjela spasiti tek nekoliko fotografija i nešto mojih igračaka. Zajedno s drugim prognanicima iz Drniša, bile smo smještene prvo u Splitu, a potom u hotelskom kompleksu Solaris u Šibeniku. Mama je bila u devetom mjesecu trudnoće pa se uskoro rodio moj brat Mate. Tokom našeg boravka u Solarisu, Caritas je organizirao podjelu humanitarnih paketića koje su sponzorirale porodice iz Njemačke, Francuske, Italije… Obzirom da smo Mate i ja bili najmlađi u obitelji, dobili smo svako kinder jaje iz paketa. Najviše smo se radovali figuricama koje su bile unutra. U tom periodu uspjeli smo skupiti čak 50. Iz Solarisa smo se vratili tek 1996. godine, a ovaj frajer s gitarom jedna je od figurica koju smo uspjeli sačuvati kao uspomenu na prognanički život.
Jelena, 1989, Hrvatska
Jakna ružne zelene boje
Sjećam se da u ratu nismo imali mnogo i raznovrsno za jelo, niti za oblačenje. Povremeno smo mi djeca iz kvarta trčali za konvojima UNPROFOR-a, a oni su nam bacali lanč-pakete u kojima je bilo mnogo finih stvari. Možda za njihovu darežljivost djelimično možemo zahvaliti i našoj upornoj prijateljici Ivani koja je svaki put glasno dovikivala: “hey you, bombon!!!”. Humanitarne pomoći nije bilo mnogo, sjećam se, jednom je samo dijeljena u školi. Paketići su sadržavali odjeću, obuću, moguće i školski pribor. Ja sam bila najsitnija od sve djece i zadesila me jedna,
ne pretjerano lijepa jakna, samo iz razloga što je svima drugima bila mala. Jakna je bila “sa dva lica”, s jedne strane zelena, najružnija meni poznata zelena nijansa, a s druge strane karirana sa crvenim i bijelim kvadratićima poput stolnjaka. Jaknu nisam sačuvala, ali sam se jednom prilikom, ni sama se ne sjećam zašto, fotografisala noseći ovaj odjevni predmet. Ovo je jedna od dvije moje ratne fotografije i jedan od rijetkih predmeta koje čuvam iz rata.
Sanja, 1984, BiH
Zaboravljena vreća brašna
Mama se uvijek brinula da u kući imamo zalihe hrane. Dvije godine prije rata kupila je vreću crnog vodeničnog brašna i ostavila je u jedan ormar na balkonu našeg stana. Vreća je ostala zaboravljena dugo vremena, pa i tokom rata, kada je bilo izuzetno teško doći do hrane. Jeli smo ono što smo dobivali u humanitarnoj pomoći, a 1994. godine smo zahvaljujući sjemenima koja smo dobili u humanitarnoj pomoći posadili svoju baštu. Te iste godine je mama „otkrila“ zaboravljenu vreću brašna na balkonu!
Zaboravljeno brašno je miješala s bijelim brašnom iz humanitarne pomoći i tako pravila hljeb. Ovo je kartica racionalnog snabdijevanja pomoću koje smo dizali brašno. Kako je brašno sa balkona bilo prokislo, taj hljeb je bio crn, gnjecav i smrdljiv. Ovaj neukusni recept bio je mamin način štednje. Domaći bijeli hljeb se mogao pojesti odmah, ali ovaj smo brat i ja jeli pomalo, tek toliko da budemo siti.
Amila, 1976, BiH