Uz tim koji u Muzeju ratnog djetinjstva kontinuirano radi na edukativnim programima, Muzej sarađuje i s eksternim edukatorima i edukatoricama koji svojim znanjem i iskustvom dodatno osnažuju naš rad s mladima. Jedan od njih je Nikola Kandić, koji dolazi iz sektora omladinskog rada i s Muzejom ratnog djetinjstva sarađuje već dvije godine. U nastavku pročitajte njegove utiske o radu s mladima i iskustvu u okviru naših programa.
- Kada radiš radionice s mladima, šta ti je najvažnije u procesu koji zajedno prolazite? Šta najčešće primijetiš u njihovim reakcijama?
Najvažnije mi je da se osjećaju sigurno i viđeno – bez toga nema stvarnog učenja ni stvarne razmjene. Tek kada osjete da ih niko neće osuđivati zbog onoga što kažu ili ne kažu, mogu se opustiti i iskreno ući u proces. Uvijek im naglasim da ne moraju znati sve, da se ne takmičimo u informacijama, nego gradimo razumijevanje. Najčešće primijetim da ih najviše dotaknu lične priče, priče iz Muzeja. U trenutku kada shvate da iza pojmova “rat”, “istorija” ili “trauma” stoje stvarni ljudi koji su bili vršnjaci poput njih, desi se promjena. Postaju radoznaliji, otvoreniji, počnu postavljati pitanja koja idu dublje od faktografije. Vidim kako im se razbijaju stereotipi koje su naslijedili, a ne izabrali. To su trenuci u kojima počinju praviti svoje prve male mostove prema empatiji – i prema sebi i prema drugima.
- Šta za tebe znače ovakve radionice u postkonfliktnom društvu poput Bosne i Hercegovine? Koji je njihov najvažniji doprinos?
U društvu koje još uvijek nosi mnogo neizgovorenih tereta i gdje se o prošlosti često govori fragmentirano ili izvan konteksta, ovakve radionice postaju kao mali, ali važni ventil. One stvaraju prostor gdje mladi mogu govoriti bez straha da će pogriješiti, da će reći “krivu stvar”, ili da će biti etiketirani zbog nečega što su naslijedili, a nije njihovo. Za mene, najveći doprinos ovih radionica je stvaranje generacije koja razumije težinu prošlosti, ali je ne nosi kao uteg. Mladi kroz rad s pričama drugih uče da nisu robovi narativa u koje su rođeni – da imaju pravo na vlastito razumijevanje, vlastite emocije i vlastite izbore. To su mladi koji uče graditi odnose, a ne granice. U društvu poput našeg, to je ogroman korak naprijed, jer otvara prostor za dijalog koji nije motivisan strahom, nego znatiželjom i ljudskošću.
- Šta smatraš ključnim za rad s mladima na temama mira, empatije i razumijevanja? Šta bi poručio drugima koji rade u oblasti mirovnog obrazovanja?
Ključno je da odrasli ne glume da znaju sve odgovore. Mladi to vrlo brzo pročitaju. Oni ne traže savršene predavače – traže autentične ljude koji se ne boje reći “ne znam” ili “i meni je ovo teško”. Kada im pokažemo da i mi učimo zajedno s njima, tada se stvaraju najdublji momenti povjerenja. Ono što im treba jeste prostor da budu nesigurni, da se pitaju, da se pogube pa pronađu, da čuju druge i da preispitaju sebe bez pritiska. To su procesi koji zahtijevaju vrijeme i strpljenje, ali su neprocjenjivi.
Kolegama bih poručio da ne potcijene moć autentičnosti i iskrenog prisustva. Mladi najviše uče iz primjera, ne iz prezentacija. Ako mi pokažemo kako izgleda dijalog, oni će ga prirodno usvojiti. Ako im damo dozvolu da propituju, oni će je dati dalje drugima. I to je, po meni, suština mirovnog obrazovanja – stvaranje lanca ljudi koji znaju da je empatija vještina, a mir izbor koji se uči svaki dan.