Prije tačno tri godine, 24. februara 2022, gledali smo kako Rusija pokreće totalnu invaziju Ukrajine, novi val nasilja nakon osam godina rata koji je u Istočnoj Ukrajini trajao od 2014. godine.
Za mnogu djecu u Ukrajini, prvi dani invazije su ostali duboko urezani u sjećanje. Danas dijelimo neka od tih sjećanja kako bismo osigurali da se dječija iskustva pamte i čuju.
Sjećanja na prve dane
Probudio me mamin plač. Čula sam je kako govori: “Kijev i Harkiv su granatirani.” Nisam ništa razumjela.
Zašto sam se probudila tako rano?
Zašto se mama oblačila? Odijevala je svoju vojnu uniformu i pakirala ruksak.
Bila sam tako mala. Znala sam da se vodi rat, ali nisam razumjela šta to zapravo znači. Zamišljala sam svoju zemlju pogođenu raketama i to sam prenijela u svoj crtež.
To su moja sjećanja na prve dane.
Sofiia, r. 2013, Zviahel
—
Tigar pidžama
Saznali smo iz vijesti na televiziji da je rat počeo i odmah smo se sakrili iza kauča, u slučaju da se staklo razbije. Gledali smo televiziju s mamom i Rusikom dok tata nije došao s posla. Prvo smo odlučili otići baki, a kasnije u Njemačku.
Išli smo vozom, a zatim autobusom. Sjećam se kako smo noću prelazili granicu, držeći se za deku da se ne izgubimo. Prije nego što smo stigli do granice, zaspala sam i neko me morao nositi!
Ovo je moja pidžama s Tigrom, koju sam nosila na tom putu. Sada mi je premala.
Kateryna, r. 2017, Harkov
—
Na punjaču 24/7
Kharkiv se nalazi četrdeset kilometara od granice s Rusijom, i naša je pozicija bila ranjiva. Vojnim vozilima ne bi trebalo puno vremena da stignu do grada.
Znala sam da se bilo šta može dogoditi. Na početku sveopće invazije, ono što me smirivalo bilo je ostati povezana s ostatkom svijeta. To mi je davalo neki (vjerovatno zamišljeni) osjećaj kontrole nad situacijom.
Trećeg dana isključili su struju i nije je bilo satima. Kada nestane struje, prestaju raditi i voda i grijanje. Najgore je bilo to što nismo imali način za komunikaciju niti smo mogli doći do informacija.
Kad je struja nestala, zaboravila sam staviti mobitel u avionski način rada. Preko noći mu se baterija skoro ispraznila. Od tada, svaki put kad mi mobitel nije potpuno napunjen, osjetim tjeskobu.
Sve do našeg odlaska iz Kharkiva, moj mobitel bio je na punjaču 24/7. Žrtvovala sam bateriju, ali mi je to na neki način davalo osjećaj smirenosti.
Yelyzaveta, r. 2005., Kharkiv