Raseljeni zmaj
Svidjela mi se Poljska, tamo je bilo mnogo finih ljudi. Vidjela sam kako učiteljice vode djecu po Krakowu i pričaju im o narodnoj kulturi i spomenicima.
Ova igračka je simbol grada. U Krakowu ima more suvenirnica, i u svakoj je bilo ovakvih zmajeva. Prije odlaska u Englesku provodila sam skoro sve vrijeme s ovim zmajem.
Po povratku u Kijev otišli smo u prodavnicu i u automatu za igračke nalazio se zmaj identičan ovom. Tad sam shvatila da je i jedan od zmajeva prešao put od Krakowa do Kijeva.
Arina, r. 2013., Ukrajina
Život izvan Gaze
Moja porodica i ja smo 2014. uspjeli izaći iz Gaze. Živjeli smo u Maleziji četiri godine i tamo sam naučila da je život izvan Gaze mnogo drugačiji. U Maleziji sam išla u školu i uvijek sam se osjećala sigurno. Čak sam stekla i par prajateljica. Jedna od tih prijateljica voljela je praviti šarene narukvice od gumica. Oduševilo me koliko su lijepe, pa sam je pitala da me nauči da ih i ja pravim. Dala mi je ove gumice i sve drugo što je koristila i pokazala mi je kako da ispletem narukvicu – ovo je jedna od nekoliko koje sam napravila dok sam bila u Maleziji. Vratili smo se u Gazu prije četiri godine. Ovdje se ne osjećam sigurno kao u Maleziji i još uvijek se s radošću prisjećam trenutaka koje sam tamo provela.
Hala, r. 2007., Palestina
Povratak u Srebrenicu
Prije nego što je rat došao u Srebrenicu, bili smo tipična jugoslovenska porodica. Moji roditelji su radili, brat i ja smo išli u školu, a odmore smo provodili na Jadranskom moru. Bio je to period mira, bratstva i jedinstva. Sve se naglo promijenilo u aprilu 1992. godine, kada su moji roditelji odlučili da zbog svoje sigurnosti moramo napustiti dom i krenuti kod rodbine u Tuzlu.
Imala sam skoro deset godina, ali nikada neću zaboraviti strah u očima svojih roditelja dok su nas na svakom koraku zaustavljale paravojne snage agresora i osjećaj olakšanja kada smo stigli na slobodnu teritoriju. Iako protiv svoje volje, započeli smo novi život u Tuzli.
Bez obzira na to što smo živjeli u nekom tuđem stanu, uz granatiranje i bez vode i struje, naš izvor snage bila je činjenica da smo zajedno. To se promijenilo u maju 1995. godine, kada je otac dobio naredbu da se helikopterom vrati u Srebrenicu – „sigurnu zonu“, grad pod opsadom. Tog dana smo ručali zajedno, zagrlio me je, ispušio cigaretu sa bratom i poljubio mamu. Zatim je otišao. Mama i ja smo mu mahale s balkona, a brat ga je ispratio.
Otac je poginuo prilikom pada helikoptera 7. maja 1995. godine. Nije uspio pomoći svojoj Srebrenici. Nije uspio doći do svog grada, svoje majke i oca nakon tri godine razdvojenosti. Ove fotografije su podsjetnik na mnoge lijepe trenutke koje smo proveli zajedno.
Lejla, r.1982., Bosna i Hercegovina
Moj plavi jastuk
U ovom dnevniku sam zapisala sve čega se sjećam o Siriji. Ranije bih ga čitala prije spavanja, ali sada u njemu samo bilježim sjećanja.
“U mom selu je zrak lagan, i drveće pleše uz njegov ritam. Miris zemlje dira u dušu i seže sve do zalaska sunca, prenoseći priče i stvari. Ostavila sam svoj jastuk. Da, svoj plavi jastuk. Nekada bih tim jastukom rastjerala umor neprekidne igre, ali se onda desio 27. 7. 2012. godine.
Možda bi se neki iznenadili što nisam nostalgična ni za čim iz svog sela osim za svojim plavim jastukom. Neki ljudi bi pomislili da mi nedostaju djedova kuća i moji školski prijatelji. Žao mi je, ali vas moram razočarati. Ono što mi najviše nedostaje je moj plavi jastuk jer je to jedina stvar koja bi mi mogla pomoći da se osjećam sigurno u izbjeglištvu.”
Assil, r. 2005, Sirija
Da sam ja policajac
Ova košulja je bila rođendanski poklon od moje bake. Poklonila mi ju je za moj treći rođendan, posljednji put kada smo mogli zajedno proslaviti moj rođendan. Kada porastem, želim da budem policajac, jer su policajci snažni i brinu se o granicama. Ali ja ne želim da budem tek bilo koji policajac – želim da budem šef policije, koji bi mogao narediti drugim policajcima da se sklone kada migranti prelaze granicu. Onda bih mogao pomoći migrantima. Nikada ih ne bih pokušavao uhvatiti.
Ali, r. 2015., Iran
Moj “izmišljeni” pasoš
Sjećam se kada sam ispred svog prozora jednog aprilskog jutra ugledala tenk i vojnika na njemu. U kući su roditelji donijeli odluku o hitnoj evakuaciji nas djece sa Dobrinje IV. Naši prijatelji su polazili svojim automobilom i poveli su me sakrivenu na zadnjem sjedištu. Neko vrijeme smo proveli u izbjeglištvu u Hrvatskoj, a kada je situacija tamo postala suviše napeta, zaputili smo se prema Njemačkoj. Iako su svi bili prekrasni prema meni, bila sam jako tužna, neprestano sam razmišljala o tome da li su moji roditelji i stariji brat živi. Nedostajali su mi jako i silno sam se željela vratiti kući, bez obzira što je tamo rat. Nažalost, za povratak je bio potreban pasoš. Ne samo da nisam imala pasoš, već nisam imala nijedan dokument, jer su ih roditelji u panici zaboravili spakovati. Srećom, neki dobri ljudi su mi pomogli: na moj datum rođenja smo dodali nule kako bi se dobio JMBG i izmislili smo adresu. Vratila sam se u Sarajevo pod opsadom 1994. godine, prošavši kroz tunel.
Emina, r. 1983., Bosna i Hercegovina