Svake godine, 24. januara, Međunarodni dan obrazovanja podsjeća nas na ključnu ulogu koju učenje ima u razvoju, napretku i osnaživanju pojedinaca i društava. Obrazovanje je ljudsko pravo, ali za milione djece u zonama sukoba to pravo je često prekinuto ili uskraćeno. Uprkos ovim izazovima, obrazovanje u ratu – bilo formalno ili neformalno – često postaje spas.
U Muzeju ratnog djetinjstva čuvamo priče koje naglašavaju otpornost djece u sukobima, uključujući i to kako je obrazovanje oblikovalo njihova iskustva i ulilo im nadu. Pročitajte neke od tih priča u nastavku.
Pernica iz humanitarne pomoći
Nakon što su UN-ove snage ušle u Goražde ‘94. godine, nama djeci su podijelili ove pernice. Do tada smo u školu nosili samo po jednu olovku koja je mogla stati u džep. U svakoj pernici nalazili su se nalivpero i hemijska olovka, ali pošto nismo imali umetke za njih, nisam ih mogla koristiti.
Poslije rata počela sam raditi u istoj školi koju sam pohađala za vrijeme agresije. Tada sam prvi put počela koristiti pernicu, nalivpero i hemijsku koje sam godinama pažljivo čuvala. Djeca su često pitala odakle mi takva pernica, pa je ona postala česti pokretač priče o ratnom djetinjstvu, ljubavi prema učenju i važnosti boravka u školi.
Senada, 1980, Bosna i Hercegovina
Moj život u izbjegličkom kampu
Tri i po godine sam živjela u šatoru, u kampu Abrar Bar Elias u Libanu. U ovom kampu sam prvi put krenula u školu. Imala sam 10 godina. Dotad sam bila u Siriji, gdje zbog rata nisam mogla
ići u školu. Na početku me baš bilo stid ići u 1. razred sa dosta mlađom djecom i nakon nekog vremena sam naprosto prestala ići u školu. Sada, kada imam 14 godina, želim se ponovo upisati u školu, i nadam se da ću uspjeti dobiti mjesto u školi za izbjeglice koju organizuje SAWA, organizacija koja radi sa izbjeglicama, jer mi, djeca iz Sirije, ne možemo ići u normalnu školu u Libanu. Sada znam šta želim i spremna sam da učim i trudim se da postanem psihologinja. Prije nego što sam napustila kamp zbog preseljenja u privatnu kuću, željela sam ponijeti sa sobom neku uspomenu na moje vrijeme tamo i na prijateljicu Ayu. Skupila sam nekoliko kamenčića koji su bili oko našeg šatora, i izrezala i ponijela sa sobom dio okapnice. Pored toga sam odlučila da nožem izrežem i dio termoizolacije sa našeg šatora, jer smo Aya i ja jedno popodne napisale svoja imena na njoj. Dio ovog komadića izolacije, kao i dio okapnice i nekoliko kamenčića dajem MRD-u, a ostalo ću sačuvati kod sebe. Nedostaje mi Aya. Iako je život u kampu bio težak, tamo sam sklopila mnogo prijateljstava. Dosta mojih prijateljica, koje imaju 14-15 godina, tražile su izlaz u pronalasku starijeg muža koji živi negdje u okolini kampa. Znam za mnoge djevojčice koje su prevarene, jer se na kraju nisu ni udale. Samo su ostajale trudne, kao moja prijateljica Farah, koja je ostala trudna i sama, a čovjek je pobjegao. To me baš ljuti, to je baš grozno.
Bayan, 2005, Syria
Balet u ratu
Sredinom 1994. u Narodnom pozorištu je otvoren baletski studio. Prošla sam audiciju i išla na balet svaki dan. Godinu dana kasnije prebacila sam se u Osnovnu muzičku školu “Mladen Pozajić”, gdje sam nastavila školovanje.
U muzičkoj školi bila sam i 1995. g., kada se desio masakr na Markalama. Na spratu smo radili balet, i onda se čula eksplozija. Sišli smo u prizemlje da se sakrijemo, i kad se smirilo granatiranje, nastavnici su nas pustili da bježimo kućama. Izašla sam iz škole, pogledala prekoputa i vidjela ranjenog čovjeka koji je trčao noseći svoju ruku koja je visila kao odvojena od ostatka tijela. Taj prizor nikad neću zaboraviti i to mi je bila najveća trauma koju sam doživjela u ratu.
Mela, 1984, Bosna i Hercegovina
Knjiga, moja saputnica
Nekoliko dana prije 24. februara i potpune eskalacije rata pitala sam mamu da mi preporuči neku knjigu. Pošto moja mama jako voli Dostojevskog, na čitanje mi je dala Idiota, jednu od njenih omiljenih knjiga.
Još uvijek sam je čitala kada smo morali napustiti naš dom u Žitomiru, u blizini Kijeva. Sa sobom smo mogli ponijeti svega nekoliko stvari, uglavnom osnovnih potrepština, ali sam odlučila spakovati i ovu knjigu jer sam je stvarno željela pročitati. Pokazala se kao dobra saputnica na ovom neplanskom putovanju, a sada je predajem Muzeju, u nadi da ću se ubrzo vratiti kući u Ukrajinu i biti u prilici kupiti sebi novu.
Aisha, 2007, Ukraine
Šiljalo
Školska nastava se održavala po mahalskim punktovima. Ja sam za vrijeme rata promijenio tri takva punkta. Odlazak do punktova je uvijek bio poprilično opasan, ali smo ipak svi redovno išli u školu.
U tom periodu smo dobijali ogromnu količinu zadaće, koja nas je sprečavala da provodimo vrijeme napolju. To je za nas djecu predstavljalo dodatnu zaštitu od ratnih dešavanja.
Ovo je šiljalo koje sam koristio u tom periodu i kojim sam šiljio olovku za kontrolne i pismene radove.
Sanin, 1981, Bosna i Hercegovina
Pohvala
Za vrijeme jakog granatiranja, komšija nas je odveo u svoju kuću. Tu smo ostali dva dana. Nakon toga smo se preselili u djedovu kuću u kampu u Libanu. Sada živimo u šatoru.
Ovo je prva Pohvala koju sam ikada primila. Dobila sam je nakon završetka polugodišta jer sam imala dobre ocjene. Mnogo mi znači. Moj mlađi brat ju je poderao. Kada sam rekla učiteljici šta se desilo, dala mi je novu Pohvalu. Sviđaju mi se nastavnici u školi jer su ni, a i škola je jako šarena.
Kada god mi je trebalo da se na trenutak osjetim ponosnom ili da ohrabrim sebe da uradim nešto teško, samo bih izvadila ovu Pohvalu iz ladice i pogledala je. Ona bi mi dala snagu.
Maha, 2004, Syria
Prva, crvena knjižica
Kada je počeo rat, “prisilno” sam završila prvi razred osnovne škole. Kao prava “štreberica”, naravno, imala sam sve petice i pohvalu Nastavničkog vijeća u svojoj lijepoj crvenoj knjižici. Raspust je prošao, a rat je još uvijek trajao. U drugi razred sam krenula u improviziranoj učionici u nekom bivšem bilijar-klubu. Improvizirana škola, učionice – i improvizirana, papirna knjižica. Na kraju godine sam hodala sa svojom lijepom crvenom knjižicom i molila da mi u nju upišu ocjene, ali to nije bilo moguće! Dobili smo male, tužne, papirne knjižice koje izgledaju kao iskinuta dvolisnica iz moje prave knjižice! To se nastavilo i u trećem, četvrtom, petom razredu. Iako je škola imala svoju “zvaničnu” knjižicu, ja sam svojim “švrakopisom” nastavila upisivati ocjene u svoju pravu, crvenu knjižicu, kako bi sve bilo na jednom mjestu. Držalo me je to do četvrtog razreda. Pošto sam u međuvremenu izgubila knjižicu za drugi razred, moja crvena, prava knjižica čuva uspomenu na jedinu zaključnu četvorku koju sam imala u osam godina školovanja. Drugi razred, improvizirana učionica, učitelj me pita tablicu množenja: “Koliko je 9×9?” Kažem “89”, pa ispravljam na “87”, i na kraju na “81”. Već je bilo kasno. “Sjedi, četiri!”
Merima, 1984, Bosna i Hercegovina