Muzej ratnog djetinjstva Ukrajina djeluje od 2020. godine i, uprkos punoj invaziji koja je započela prije četiri godine, 24. februara 2022., tim Muzeja nastavlja sa svojim aktivnostima. Saznajte više o svakodnevnom radu Muzeja uprkos ratu koji i dalje traje.
Tokom ovih godina, Muzej je postao jedna od ključnih institucija u Ukrajini koje se sistematski bave temom dječijih iskustava u ratu između Rusije i Ukrajine.
Rad Muzeja ratnog djetinjstva Ukrajina obuhvata širenje kolekcije kroz svjedočanstva i predmete, realizaciju izložbi u zemlji i inostranstvu, razvoj obrazovnih programa, kao i rad sa mladima, roditeljima, istraživačima i nastavnicima.
Rad pod punom invazijom
Četiri godine pune invazije značajno su oblikovale interne procese Muzeja. Ono što je u početku zahtijevalo hitne prilagodbe, s vremenom je postalo nova operativna realnost. Tim se proširio, uvedene su nove uloge, a interni postupci formalizirani kako bi se osigurao kontinuitet rada u nestabilnim uslovima.
Svitlana Osipčuk, programska direktorica Muzeja ratnog djetinjstva Ukrajina, ovaj period opisuje kao vrijeme institucionalnog sazrijevanja. Organizacija je postala strukturiranija, dok su formalizirani procesi ojačali otpornost u uslovima vanjske nesigurnosti.
Za Oksanu Karpiuk, direktoricu operacija, protekle godine značile su preispitivanje prioriteta Muzeja. “Naš zadatak je da nastavimo raditi ono što nam je poznato u nenormalnim okolnostima. Slijedimo Plan A, ali imamo spremne i Plan B i Plan C, i spremni smo ih mijenjati u skladu s okolnostima.”
Rat je postao trajni kontekst svakodnevnog rada. Tim ovaj period često opisuje kao utrku na duge staze, u kojoj su neizvjesnost stalna, a fleksibilnost, postavljanje prioriteta i briga o sebi od ključnog značaja.
Tim MRD Ukrajina
Dokumentovanje i prikupljanje dječijih svjedočanstava
Kolekcija Muzeja danas obuhvata više od 856 intervjua i 1.476 predmeta. Riječ je o najvećem arhivu fokusiranom na iskustva djetinjstva tokom rusko-ukrajinskog rata od 2014. godine. Istovremeno, Muzej dokumentuje i priče osoba čija su djetinjstva bila obilježena Drugim svjetskim ratom, gradeći širu historijsku perspektivu o iskustvima djece u sukobima.
Jedan od ključnih izazova jeste dokumentovati iskustva dok rat i dalje traje. Rad je zasnovan na uvjerenju da djeca imaju pravo na vlastite priče. Tim radi s izuzetno osjetljivim iskustvima, a jedno od temeljnih načela je “ne nanijeti štetu” (do no harm). Istraživači Muzeja slijede stroge procedure prilikom intervjuisanja maloljetnika/ica kako bi se izbjegla retraumatizacija.
“Djeca zaslužuju jednostavno živjeti i imati prostor da govore i o svojim traumama i o svojim radostima”, kaže Anna Kurnytska, menadžerica digitalnih platformi.
Menadžerica kolekcije Oksana Lepesiienko ističe da kolekcija koja nastaje tokom rata mora govoriti i sadašnjim i budućim generacijama.
“Djeca nose ogroman teret: odrastanje je samo po sebi teško, a oni to rade tokom rata. Naglašavamo da djeca u Ukrajini nisu žrtve po automatizmu, ali žive u izuzetno teškim okolnostima. Naš rad pomaže da ih vidimo izvan stereotipa”, naglašava Svitlana Osipčuk.
Obrazovanje i podrška mentalnom zdravlju
Održavanje ovog rada zahtijeva stalnu brigu o mentalnom zdravlju, kako unutar tima, tako i u široj zajednici.
Muzej ratnog djetinjstva Ukrajina organizuje radionice za roditelje i nastavnike/ice o tome kako na siguran način razgovarati s djecom o različitim aspektima rata: kako im pomoći da artikulišu svoja iskustva i kako izbjeći retraumatizaciju.
Istovremeno, briga o dobrobiti samog tima ostaje od suštinske važnosti. Zaposleni govore o svakodnevnim ritualima koji im pomažu da istraju: vođenje dnevnika, čitanje, vrijeme s porodicom, fizička aktivnost, terapija, podrška zajednice i svjesno ograničavanje izloženosti uznemirujućim vijestima.
Za Oleksandra Voroniuka, istraživača Muzeja, nastavak rada znači “živjeti i ići naprijed, čak i kada se čini nemogućim”. Za Andriija Borutiu, koordinatora javnih programa i istraživača, to je održavanje nade u budućnost.
“Nastaviti raditi u stanju stalne neizvjesnosti za mene je i pitanje svakodnevne podrške i razumijevanja. Tim mi daje rezervu iz koje crpim snagu i nastavljam dalje kada imam osjećaj da je više nemam”, dodaje Renata Chechel, menadžerica projekata Muzeja.
Oksana Karpiuk ovaj pristup opisuje kao rad “korak po korak”, oslanjajući se na tim i prihvatajući prilagođavanje kao standardno stanje rada u današnjoj Ukrajini.
“Ne radi se o iluziji stabilnosti, već o spremnosti na promjenu kao radnom modu: fleksibilno planiranje, stalno prilagođavanje, preispitivanje odluka i prihvatanje činjenice da je, nakon četiri godine rata, to postalo norma.”
Uprkos umoru i neizvjesnosti, rad se nastavlja, vođen zajedništvom, osjećajem odgovornosti i vjerom u vrijednost dokumentovanja dječijih iskustava za budućnost.
“Mi trčimo utrku na duge staze u kojoj je neizvjesnost postala konstanta”, zaključuje Karpiuk.