Kolekcija Muzeja ratnog djetinjstva temelji se na ličnim pričama i predmetima koje su podijelile pojedinke i pojedinci. Kroz intervjue s učesnicima i učesnicama u stvaranju kolekcije istražujemo šta Muzej za njih znači i šta ih je potaknulo da podijele svoje svjedočanstvo ili doniraju predmet.
Ahmad Sawas Najjar je porijeklom iz Sirije, koju je napustio zbog rata. Danas živi u Beogradu, gdje je diplomirao na Pravnom fakultetu.
Iako je integrisan u novu zajednicu, Ahmad i dalje nosi sa sobom sjećanja na Siriju. Jedno od najistaknutijih, posebnu svesku, odlučio je pokloniti Muzeju ratnog djetinjstva na čuvanje. U nastavku pročitajte priču o toj svesci, kao i intervju s Ahmadom.
Sveska “Svaštara”
Ova sveska jedan je od retkih predmeta koje sam poneo sa sobom kada sam bežao iz Sirije. Bila je poslednja školska sveska koju sam koristio i služila mi je za sve predmete – od veronauke do matematike. Osim školskih beleški, u nju sam zapisivao i informacije vezane za malu ličnu trgovinu kojom sam se tada bavio, kao i prve ljubavne pesme koje sam pisao kao mladić.
U svesci su sačuvani tragovi različitih faza mog života: školovanja, rada i ranih pokušaja izražavanja kroz pisanje. Zbog toga sam odlučio da je ponesem sa sobom kada sam odlazio iz Sirije. Pažljivo sam je čuvao i nakon dolaska u Srbiju 2011. godine.
Danas živim u Zagrebu, a Svaštara zaslužuje da pronađe svoje novo mesto – u muzejskoj kolekciji.
Ahmad, r. 1996.
Sirija
Zašto ste odlučili pokloniti svoju svesku Muzeju?
Bio sam upoznat s radom vašeg Muzeja kao mesta na kojem se prikupljaju predmeti iz rata koji su pripadali deci koja su proživela ratna dejstva ili pobegla od njih. Često se čuvaju stvari i priče velikana i ratnika, a retko se govori o jednoj od najslabijih grupa: deci. O njima se uglavnom govori kao o ciframa: negde je poginulo desetoro dece, negde je izbeglo stotine, i tako dalje. Retko se na tu kategoriju gleda kao na pojedince, ljude koji nose čitavu priču sa sobom. Zato sam Muzej prepoznao kao mesto na kojem se takve priče mogu sačuvati i pokazati ostatku sveta.
Mislite li da vaša priča može imati značaj za djecu koja danas prolaze kroz rat?
Može im pomoći kada vide da je ovo moja posljednja sveska koju sam koristio u osnovnoj školi dok sam još bio u Siriji. Koristio sam je za sve predmete, bila je to neka vrsta “svaštare”, čak i za lične stvari van škole. Kad sam tek izbegao, moje školovanje je bilo prekinuto na nekoliko godina. Ipak, uspeo sam da se izborim, da nastavim školovanje u Srbiji, ostvarim svoje ciljeve i završim fakultet. Ova sveska mi je postala neka vrsta simbola, kao podsetnik na ono što je ostalo iza mene, ali i kao dokaz da se, čak i kada život stane na jednom mjestu, može nastaviti i nadograditi negde drugo.
Kada razmišljaš o inicijativama poput Muzeja ratnog djetinjstva i sličnim projektima koji čuvaju sjećanja djece iz rata, šta one za tebe znače – lično, globalno ili na bilo koji drugi način?
To vidim kao prostor u kojem se čuvaju lične priče dece koja su preživela ratna dejstva i strašne stvari. Te priče ne ostaju samo brojevi, već se pokazuje da iza svakog broja stoji pojedinac sa svojom pričom i životnim putem. Takve se priče često najbolje povezuju s ličnim predmetima, upravo oni pokazuju da nisi samo statistika, nego celi jedan život, jedna celovita priča.
Ovaj intervju je uređen i skraćen radi jasnoće.