Kolekcija Muzeja ratnog djetinjstva sastoji se od ličnih priča i predmeta koje su nam povjerile na čuvanje osobe iz cijelog svijeta.
Kako bismo naučili šta im Muzej znači i zašto su odlučili da svoje uspomene podijele s nama, pokrenuli smo seriju intervjua s učesnicima i učesnicama u stvaranju kolekcije. Neke od prethodnih intervjua možete pronaći ovdje.
Ovog puta razgovarali smo s Amilom Bećirbegović, rodom iz Prijedora, koja danas živi u Kaliforniji (SAD) i predaje na California State University, Fresno. U nastavku pročitajte njenu priču i promišljanja.
Nova odjeća za barbiku
Moja tetka je bila krojačica i često je pravila odjeću za moje barbike. Na moj četvrti rođendan, neposredno prije rata, poklonila mi je set Barbie odjeće: vjenčanicu, putnu torbu,
jaknu, suknju od tila, traperice, i čak i kupaći kostim. Zahvaljujući njoj, moje barbike bile su najbolje obučene!
Dva dana poslije u Prijedoru je izbio rat, a većina moje porodice odvedena je u obližnje koncentracione logore. Moji roditelji i ja preživjeli smo skrivajući se u komšijinoj garaži.
Uspjeli smo pobjeći iz Bosne autobusom Crvenog križa. U ruksaku sam ponijela samo nekoliko najdragocjenijih stvari – Barbie lutku i njenu novu odjeću.
Nikada više nisam vidjela svoj dom niti ostale lutke i igračke.
Amila, 1987, Bosna i Hercegovina
Kako je došlo do toga da postanete učesnica u kolekciji Muzeja i zašto ste se odlučili na to?
Za Muzej i njegovu misiju saznala sam prije nekoliko godina preko objave na društvenim mrežama. Odmah me je privuklo i osjetila sam da se taj poziv da se prisjetimo djetinjstva obilježenog ratom odnosi i na mene. Imala sam šest godina kada sam morala pobjeći iz Prijedora i, kada sam pogledala digitalnu kolekciju Muzeja, svaka priča i svaki predmet iz djetinjstva jako su me podsjetili na vlastito iskustvo. Te priče su me duboko dirnule i zapanjile su me naše kolektivne sličnosti kao djece i preživjelih genocida i rata.
U vrijeme kada je Muzej uputio poziv preživjelima da podijele svoje priče i podijele predmete iz djetinjstva, useljavala sam se u novi dom u Kaliforniji. Imala sam barbiku u prekrasnoj čipkanoj vjenčanici koju mi je tetka sašila prije nego je počeo rat. Poklonila mi ju je za četvrti rođendan, a ja sam bila očarana fino izrađenom čipkom. Kada sam bježala iz Prijedora, nisam imala ni vremena ni mogućnosti – mogla sam ponijeti samo ono što sam u tom trenutku uspjela zgrabiti.
Jedna od rijetkih stvari iz mog djetinjstva koja je uspjela pobjeći zajedno sa mnom bila je ta prelijepa haljina za barbiku. Nikada se njome nisam igrala dok sam bila u izbjeglištvu – čuvala sam je brižljivo u kutiji. Kada sam se useljavala u svoj dom u Kaliforniji, pogledala sam u tu kutiju s haljinom iz djetinjstva i pomislila kako je besmisleno držati svoje uspomene zaključane, da ih niko ne vidi i ne čuje. Tada sam odlučila odgovoriti na poziv Muzeja i donirati svoju uspomenu iz djetinjstva.
Sada se moja priča može čuti širom svijeta.
Nadam se da će nas prošlost naučiti da “nikada više” ne ostane samo mantra, nego da se pretvori u životnu stvarnost za svu djecu koja tek dolaze.
Da li mislite da Vaša priča ima sličnosti sa pričama djece koja danas prolaze kroz rat i sukobe? Zašto?
Moja priča slična je pričama djece koja i danas proživljavaju rat i genocid. Žalosno je što iz prošlosti nismo ništa naučili i što smo osuđeni da ponavljamo iste oblike nasilja. Ipak vjerujem da misija Muzeja, kao i sjećanja djece rata koja su kroz njega podijelila svoje priče, mogu nastaviti živjeti i biti podsjetnik da za budućnost moramo činiti bolje. Kao profesorica, svoj život sam posvetila poučavanju o genocidu i dijeljenju vlastitog iskustva kao osobe koja je preživjela bosanski genocid. Vjerujem i da Muzej to ostvaruje na širem planu, kroz izložbe i digitalne arhive, ali ponajviše kroz radionice za nastavnike i rad u učionicama. To je prava snaga sjećanja: učiti druge da ne zaborave.
Šta za Vas znače Muzej ratnog djetinjstva i slične inicijative?
Čvrsto vjerujem da je reprezentacija važna. Kada dijete vidi da se priče druge djece, koja su prošla kroz slične patnje i strahote, javno predstavljaju, ono može osjetiti da se njegov glas čuje, pronaći utjehu, pa čak i steći vrijedne resurse i alate za nošenje s traumom.
Slušanje priča druge djece koja su preživjela rat i njihovo predstavljanje na globalnom nivou daje glas trenucima u historiji koji su često ostali nečujni ili potisnuti. To ima snažan uticaj i vraća osjećaj dostojanstva i moći onima koji su tokom rata izgubili toliko toga.