Kako bismo bolje razumjeli šta Muzej za njih predstavlja i šta ih je potaknulo da podijele svoja iskustva, pokrenuli smo seriju intervjua s učesnicima i učesnicama u stvaranju kolkcije. Neke od prethodnih razgovora možete pronaći ovdje.
U ovom izdanju razgovarali smo s Amilom Gačanicom, porijeklom iz Sarajeva, a danas sa adresom u Ujedinjenom Kraljevstvu. U nastavku pročitajte njenu priču i razmišljanja.
Očeva pjesma – “Cvijet ko svijet”
Krajem aprila 1992. ukrcala sam se na posljednji let iz Sarajeva zajedno s rodbinom. Moji roditelji ostali su u Sarajevu.
Prvi mjesec izbjeglištva provela sam u Srbiji, a potom smo otišli u Makedoniju i zatim u Hrvatsku. U Hrvatskoj smo neko vrijeme boravili u izbjegličkom kampu. Tamo smo upoznali i misionara Ashleyja, koji se ponudio da nam pomogne da dođemo u Englesku. Još uvijek se sjećam jedne nevjerovatno olujne i kišne večeri, kada smo se rastrčali na sve strane u potrazi za kamenjem kojim bismo osigurali šator i spriječili ga da ne odleti – djelovalo mi je da smo nakon toga kroz svega nekoliko minuta donijeli odluku da krenemo za Englesku.
Iz Hrvatske smo krenuli autobusom zajedno sa oko 20 drugih izbjeglica. Dobili smo igračke, odjeću i hranu odmah nakon dolaska u Luton. Ubrzo sam krenula u školu, gdje sam prvo morala naučiti engleski kako bih mogla pratiti nastavu.
Mamu nisam vidjela sve do 1994, kada nam se pridružila u Londonu. Otac je morao ostati u Sarajevu da brine za svoju majku, koja je bila jako slaba još od prije rata, pa smo održavali kontakt putem pisama. Naša pisma sam sačuvala i brinula se o njima dugi niz godina.
Nakon očeve smrti pregledala sam njegove stvari i našla ovu pjesmu “Cvijet ko svijet”, koja me je izuzetno dirnula; nisam znala da je pisao pjesme. Odlučila sam pokloniti ovu pjesmu muzeju u spomen na njega i njegovu beskrajnu ljubav prema Sarajevu.
Amila, 1985, Bosna i Hercegovina
Kako ste postali učesnica u kolekciji Muzeja i zašto ste donijeli tu odluku?
Nakon što je moj otac iznenada preminuo 2019. godine, prolazila sam kroz njegove lične stvari i pronašla pjesmu koju je napisao o mom odlasku u Veliku Britaniju tokom rata, dok je on ostao u Sarajevu i pridružio se Armiji Bosne i Hercegovine. Ostala sam zatečena kreativnošću i nježnošću njegovih riječi, zamišljajući ga 4. decembra 1992. godine, u nezamislivim okolnostima, kako te stihove ispisuje na jednostavnom plavom kartonu.
Kada pomislimo na vojnike, često ih povezujemo sa snagom i hrabrošću, ali rijetko imamo uvid u njihov emotivni svijet. Ova pjesma je otkrila njegovu ranjivost, ljubav i nadu. U jednom stihu napisao je da će: “jednog dana cvijet, sad u cvatu svom, pozvat ovaj dobri svijet u svoj pravi dom”, izražavajući duboko uvjerenje da će se mir vratiti.
Osjetila sam da je važno podijeliti ovakvu sliku njega kroz Muzej ratnog djetinjstva, kako bi više ljudi moglo pročitati njegove riječi i vidjeti Sarajevo ne samo kroz patnju, već i kroz ljepotu, otpornost i duh. Moj otac je bio pravi Sarajlija i ne mogu zamisliti bolje mjesto na kojem bi njegova ljubav prema gradu i Bosni i Hercegovini mogla nastaviti živjeti.
U svijetu koji je i dalje duboko podijeljen, ovo vidim i kao tihi omaž vremenu u kojem su izbjeglice bile dočekivane s više prihvatanja i humanosti.
Smatrate li da vaša priča ima sličnosti s pričama djece koja danas prolaze kroz rat i sukobe? Zašto?
Moja lična priča spada među one sretnije. Sarajevo sam napustila 1992. godine posljednjim komercijalnim letom, u vrijeme kada je svijet bio mnogo otvoreniji i prijemčiviji za izbjeglice. U Velikoj Britaniji sam uglavnom nailazila na toplinu i toleranciju, a s vremenom sam se uspjela “uklopiti”.
Ipak, znam da će izbjeglička djeca danas, koja bježe od ratova i sukoba širom svijeta, proći kroz mnoge iste izazove kao i ja: šok raseljenosti, osjećaj otuđenja, borbu s identitetom i kulturom, koji često obilježavaju prvu generaciju imigranata. Sjećam se fotografije koju sam vidjela na početku rata u Ukrajini: djevojčica se oprašta od oca. Briznula sam u plač. Ne samo zato što sam i sama kao dijete proživjela isti trenutak, već zato što sam sada, kao odrasla osoba, mogla dublje razumjeti i kako se njen otac morao osjećati.
Za mene je najteži dio bio odrastanje rastrgano između dvije vrlo različite kulture i načina života. Čeznula sam za Sarajevom koje zapravo nikada nisam imala priliku istinski upoznati nakon šeste godine života, a istovremeno sam često bila propitivana ili osuđivana jer sam ga i dalje nazivala “domom” umjesto Londona.
Vremenom sam shvatila da, čak i kada je sve drugačije, dom nosimo u sebi. Moja majka je to osigurala: stvorila bi bosanski dom gdje god da smo bili. Naši prijatelji su upoznali njeno gostoprimstvo, okus zeljanice, odbijanje rečenice “nisam gladan”, i ritual izuvanja cipela na ulazu. Ono što je nekada djelovalo “drugačije” postalo je izvor ponosa.
Ako ništa drugo, nadam se da moja priča može pokazati koliko je snažno i iscjeljujuće imati dva mjesta na ovom svijetu koja možemo nazvati domom.
Šta za vas znače Muzej ratnog djetinjstva i slične inicijative?
To su sveti prostori sjećanja. Oni daju glas ličnim pričama i iskustvima, i time nam omogućavaju da svjedočimo, preradimo ta iskustva i odamo počast nježnim, ljudskim trenucima koji često nastaju u najtežim vremenima.
Za mene Muzej nije samo mjesto očuvanja historije, već i prostor obrazovanja sadašnjosti. Od presudne je važnosti da djeca koja odrastaju u sigurnim i stabilnim okolnostima nauče biti saosjećajna i otvorena prema onima koji su bili prisiljeni napustiti svoje domove. Tako osiguravamo da izbjeglička djeca budu prihvaćena onakva kakva jesu i zbog svega što su preživjela.
Ta djeca će jednog dana biti naši lideri. Nadam se da će izgraditi humaniju i saosjećajniju budućnost od one koju danas gledamo.