Kolekcija Muzeja ratnog djetinjstva zasnovana je na ličnim pričama i predmetima koji su Muzeju povjereni na čuvanje. Kroz intervjue s učesnicima i učesnicama u stvaranju kolekcije istražujemo šta Muzej za njih predstavlja i šta ih je motivisalo da podijele svoje svjedočanstvo ili povjere predmet našoj brizi.
Hatidža Hadžimuhamedović svoju je priču podijelila s Muzejom ratnog djetinjstva još u njegovim počecima, 2018. godine. Rat je provela u Sarajevu i s nama je podijelila dijelove tog iskustva. Danas je uspješna dizajnerica koja i dalje živi u gradu koji čuva njena ratna sjećanja. U nedavnom razgovoru osvrnula se na to šta je za nju značilo podijeliti svoju priču s Muzejom.
Kako ste se uključili u rad Muzeja, kako je došlo do toga da pristanete snimiti svjedočenje?
Od prvog trenutka kada sam čula za ideju Muzeja ratnog djetinjstva, doživjela sam ga kao nešto lično, kao svoju priču, kao svoj projekat. Pratila sam i ranije rad njegovog osnivača i idejnog tvorca, a kada je Muzej zaživio, bilo je to kao da se dio mog djetinjstva, mog iskustva, konačno dobio prostor da se ispriča i razumije.
Moje djetinjstvo je obilježeno ratom. I danas se često pitam kako bi moje odrastanje izgledalo da rata nije bilo. Koliko bi to utjecalo na mene kao ličnost? Da li bih donosila iste odluke danas, posebno one koje se tiču moje djece? Koliko ono što sam tada imala, ili nisam imala, oblikuje način na koji ih odgajam? Sve su to pitanja koja me prate, i u tom smislu, Muzej ratnog djetinjstva nije samo mjesto sjećanja, on je živi podsjetnik na ono što nas formira.
Odluka da snimim svjedočenje je bila moja želja da podijelim samo mali dio sebe i da ga ugradim u to kolektivno sjećanje.
To je i priča mog brata Safeta, koji je bio moj najbolji prijatelj i utočište tokom rata. I danas, svaka priča ispričana u Muzeju je na neki način i moja priča – priča mojih prijatelja, komšija, djetinjstva koje najbolje razumijem. Zato se duboko povezujem i s onim što danas proživljavaju djeca u drugim dijelovima svijeta, posebno u Palestini. Taj osjećaj neshvatanja realnosti, ta nemoć djeteta pred surovošću odraslog svijeta, to je univerzalna rana.
Kako mislite da vaša priča može pomoći djeci koja danas prolaze kroz rat i sukobe, i kakve su vaše nade za njihovu budućnost?
Iskreno, ne znam koliko moja priča može pomoći, ali možda može nekom djetetu, negdje, dati osjećaj da nije samo. Taj trenutak prepoznavanja “aha, neko je prošao isto što i ja” ima u sebi nešto olakšavajuće, čak i iscjeljujuće. Ponekad nije potrebna velika poruka, već samo osjećaj da neko razumije.
Možda moja priča može potvrditi da je uredu biti dijete čak i u ratu. Da ne moramo sve razumjeti, da ne moramo uvijek biti hrabri, da možemo biti zbunjeni, tužni, tihi… i da je igra – ma koliko krhka, moguća i u najtamnijim okolnostima.
Djetinjstvo u ratu ne mora značiti kraj djetinjstva, već njegov otpor, njegov inat. A možda se baš u tom otporu krije snaga da se preživi, da se izgradi nešto novo.
Šta za vas znače Muzej ratnog djetinjstva i slične inicijative?
Muzej ratnog djetinjstva je, za mene, moje ogledalo. To je prostor u kojem sam pronašla i sebe i svoj glas iz tog vremena.
Mislim da je izuzetno važna perspektiva djeteta u ratu, jer je to iskustvo koje ne liči ni na jedno drugo. To je paralelni svijet u kojem djeca pokušavaju ostati djeca, a istovremeno moraju naglo odrasti, postati jača, hrabrija, razumjeti stvari koje ni odrasli ne mogu pojmiti.
To naglo oduzimanje djeteta u nama ostavlja trajnu prazninu. Ostajemo željni sebe iz tog vremena, željni bezbrižnosti koju nismo imali. Upravo zato su ovakve inicijative toliko važne, jer vraćaju djeci u ratu ono što im je oteto: prostor da budu viđena, shvaćena i zapamćena.
Muzej nije samo zbirka predmeta i priča. To je živo svjedočanstvo o snazi, nježnosti i krhkosti djetinjstva u najtežim okolnostima. I zato – to je i moj muzej.