Razgovarali smo sa Almom Telibečirević, sarajevskom umjetnicom i producenticom koja danas živi u Sjedinjenim Američkim Državama. Alma je jedna od prvih učesnica u kolekciji Muzeja ratnog djetinjstva i s nama je podijelila kako danas, tri decenije poslije, vidi svoje ratno djetinjstvo, doprinos koji je dala Muzeju i naš razvojni put u proteklih sedam godina.
Foto: Laurentine Bayala
Imala si nepunih 14 godina kad je počeo rat. Tačno kad su pred tobom trebale biti lude tinejdžerske brige, morala si izbjeći. KRPENI PAJAC kojeg si umuzejila, nosi priču o nadi i vjeri da se život ponovo može stvoriti iz ničega. Nedavno smo u Muzeju obilježili Dan planete Zemlje jednom kreativnom radionicom za djecu, koju smo bazirali upravo na priči o tvom pajacu. Oni su je s oduševljenjem slušali, pa potom pravili svoje igračke. Raduje li te kad znaš da tvoja priča živi i inspiriše djecu danas?
Kao djevojčica koja je praktično ostala bez svih uspomena i djetinjastih emotivnih stvari kada smo morali napustiti svoj dom, taj pajac je za mene predstavljao vjerojatno veću vrijednost nego najskuplja lutka ili igračka na svijetu. Nisam znala da je inspirisao radionicu sa djecom, i to mi je izuzetna čast. Posebno jer su, pored priče i cijelokupne simbolike istrajnosti koja je protkana kroz to iskustvo, učili kako da koriste svoju kreativnost da naprave nešto lično i lijepo. Te su mogli da shvate kroz tu radionicu i kolika je moć kreativnosti. Kreativnost može biti značajna alatka u borbi protiv nemoći i očaja, odnosno rata.
Puno ljudi u svijetu zna šta se dogodilo sa sarajevskom Vijećnicom, ali sigurno većina i ne pomišlja da je ona bila bitna i djeci, a pogotovo da je neko dijete spašavalo knjige. Kada si nam poklonila KNJIGU IZ VIJEĆNICE rekla si: “…činilo mi se da čin spašavanja knjige ima smisla. Ne znam zašto, ali u tom trenutku osjećala sam da radim veoma važnu stvar.” Tvoja knjiga je trenutno izložena u Seulu, na našoj izložbi posvećenoj opsadi Sarajeva, koju svakodnevno posjećuju hiljade ljudi. Dokazuje li to danas, da si bila upravu kad si kao djevojčica vjerovala da spasiti knjigu u svemu što se događalo tih mjeseci, itekako ima smisla?
Kada odrastaš u opsadi i kada si svakodnevno okružen smrću poznatih i nepoznatih ljudi, stvarnost i realnost postaju nešto sasvim drugo. Život se posmatra iz druge perspektive. Bilo kakav čin koji djeluje razumno predstavlja neku vrstu pobune protiv očaja i nemilosti situacije, tako da je i samo spašavanje knjige djelovalo kao izuzetno važan poduhvat, prije svega za mene samu i moj lični razum. Tek iz ove perspektive mogu da pojmim koliko je taj čin u suštini bio puno veći od spašavanja ličnog psihičkog zdravlja i koliko su takva razmišljanja, pogotovo iz dječije perspektive, univerzalna. Činjenica da kroz putovanja te spašene knjige ljudi širom svijeta mogu biti potaknuti da shvate značaj pisane riječi i kulture, i koliko je ključno da se ista održi za buduće generacije, za mene je izuzetno značajna. Prije svega, osjećam se izuzetno počastvovanom da je ta knjiga bila izabrana da bude izložena na jednoj tako značajnoj izložbi u Seulu.
Da li su ti i sad knjige važne kao nekada?
Svakako. Ne samo knjige, nego sve vrste naracije, umjetnosti i kulture su izuzetno bitne za mene i danas. One nam pomažu da razumijemo svijet oko sebe, proširimo svoje horizonte i povezujemo se s različitim iskustvima i perspektivama. Knjige su posebno moćne jer omogućavaju duboko promišljanje i introspekciju, što je ključno za lični razvoj.
Knjiga iz Vijećnice
Nekoliko dana nakon što je Vijećnica izgorjela, dok smo išle u školu, drugarica i ja smo otišle da vidimo je li šta ostalo, s nadom da ćemo nešto naći i spasiti.
Znam da je ona našla par nekih listova, a ja ovu knjigu, i da smo bile potpuno čađave od pepela. : )
To je bila prva godina rata. Tad nisam mogla znati koliko će rat trajati, i šta će se dalje dešavati, ali činilo mi se da čin spašavanja knjige ima smisla. Ne znam zašto, ali u tom trenutku osjećala sam da radim veoma važnu stvar.
Alma, rođ. 1978.
Jedna si od prvih učesnica naše kolekcije – poznaješ naš put od početka, pa evo sve do danas. Kako ti vidiš naš put u proteklih 7 godina?
Vaš put u proteklih 7 godina je inspirativan. Od skromnih početaka do postizanja međunarodnog priznanja, muzej je postao svjetionik nade i edukacije. Vaša strast i posvećenost su omogućili da se priče i iskustva ratnog djetinjstva čuju širom svijeta. Sjećam se prvih razgovora sa Jasminkom o ovoj ideji na kafi, i kada vidim gdje je danas muzej, preponosna sam i zadivljena vašim uspjehom, uticajem i značajem. Znam da je taj put bio trnovit i da niste odustali.
Ima li nešto što bi poželjela da uradimo ili da nam se desi u godinama koje dolaze?
Mogu vam samo poželjeti da nastavite putem kojim idete i da se vaše poruke čuju širom svijeta. Važno je podizati svijest o tome šta užas rata donosi djeci bilo gdje. Veoma je bitno da se o tome razgovara i da se iskustva djece koja su preživjela rat prenose dalje kako bismo svi mogli učiti iz njih. Također, želim vam da nastavite rasti i širiti svoju misiju, da dobijete još više podrške i priznanja, te da vaš rad inspiriše promjene koje će pomoći u stvaranju boljeg i sigurnijeg svijeta za sve buduće generacije.