Skip to main content

Bosanskohercegovački ilustrator, dizajner, autor stripova i stand-up komičar, Filip Andronik, jedan je od prvih učesnika kolekcije Muzeja ratnog djetinjstva. Andronik je i vlasnik Guinnessovog rekorda, sa zbirkom od 2000 omota humanitarne pomoći koju je skupljao tokom rata u Bosni i Hercegovini, i koju je donirao našem Muzeju 2015. godine. Tada nam je povjerio da je skupljanjem svoje kolekcije želio sačuvati uspomenu na sasvim novu pojavu na prostoru bivše Jugoslavije – humanitarnoj pomoći.

Filip Andronik, Muzej ratnog djetinjstva, Opsada Sarajeva, MRD
Iz ratnog Sarajeva uspio poslati pismo Guinnessu

“Tada smo se svi tome smijali misleći: ma daj, u ponedjeljak je sve po starom, i baš zbog toga sam sačuvao prvu konzervu. No, ta krizna situacija nije prestala u ponedjeljak, uslijedile su nove konzerve i uskoro smo konzumirali stvari koje nikada prije nisu postojale u Jugoslaviji. To je bio odličan povod da se svi ti omoti sačuvaju”, rekao nam je Andronik 2015. godine.

Tada je odlučio da će skupljati kolekciju sve dok s njom ne uđe u Guinnessovu knjigu rekorda, ili dok rat ne završi i pomoć ne prestane stizati.

“Zahvaljujući novinarima koji su posjetili Sarajevo poslao sam pismo Guinnessu. Čekajući da dobijem odgovor od njih, nastavio sam skupljati omote, i iako je kolekcija uvrštena u knjigu rekorda, broj omota u kolekciji je za nekoliko stotina veći od broja navedenog u rekordu”, naglasio je sarajevski umjetnik.

Među brojnim eksponatatima koje nam Filip donirao, svakako se ističu mesne konzerve Ikar, koje i danas pamte svi građani opkoljenog Sarajeva.

“Mi smo u Sarajevu podigli i spomenik Ikaru, a malo ko se sjeća da su postojale tri različite konzerve. Zbog takvih detalja skupljanje se pokazalo i dobrim načinom očuvanja sjećanja na to vrijeme”, podsjetio nas je Andronik.

Muzej ratnog djetinjstva, MRD, Opsada Sarajeva, Filip Andronik, IcarMuzej ratnog djetinjstva, MRD, Opsada Sarajeva, Filip Andronik, Icar

“Dakle ti si taj!”

Nakon devet godina ponovo smo razgovarali sa Filipom o njegovom “dječakom hobiju”, našem Muzeju i čuvenim Ikar konzervama.

Kada je počeo rat imao si jedanaest godina, i u naredne četiri godine, koliko je trajala opsada grada, posvećeno si skupljao konzerve i omote hrane koju smo uglavnom dobivali iz humanirne pomoći. Kako ti se danas čini taj dječački hobi?

Svijet oko nas se nezaustavljivo mijenja i nekada pomislim da nisam tada sakupio tu kolekciju, svi ti istorijski artefakti iščezli bi zauvijek iz naših života iz prostog razloga što osim mene niko nije brinuo o tome. Činjenica da se ideja o takvoj kolekciji rodila u umu dječaka od 11 godina posve mi je nevjerovatna iako sam upravo ja taj dječak.

Dio tvojih predmeta koje si nam donirao ima posebno mjesto u našoj stalnoj postavci. Mnogi koji dođu u Muzej, raspituju se o dječaku koji je sve to skupljao tokom rata i tako ušao u Guinnissovu knjigu rekorda. Da ti se možda desilo da neko tebe lično kontaktira nakon što je vidio tvoje eksponate u našem Muzeju?

Ne, dapače, često kada ja kažem “moja kolekcija je u Muzeju” osobe sa kojim razgovaram ostanu zatečene uz riječi “Dakle ti si taj! Vidjeli smo kolekciju kada smo bili u Muzeju ratnog djetinjstva!” Tako da se češće desi obratna situacija – da se ja predstavim i da onda osobe spoje mene i kolekciju.

Muzej ratnog djetinjstva, MRD, Opsada Sarajeva, Filip Andronik, Icar

“Ljudi bi stajali u redu da ponovo osjete miris i ukus Ikara”

Jedan si od prvih učesnika naše kolekcije – poznaješ naš put od početka, pa evo sve do danas. Kako ti vidiš naš put u proteklih sedam godina?

Muzej je jedan od najuzbudljivijih i najprofesionalnijih (ako ne najuzbudljiviji i najprofesionalniji) projekata koje sam ja ikada vidio realizovane. Takva predanost, takvi pedantni i profesionalni odnosi spram iskustava i predmeta djece… Mislim da je način na koji se Muzej ratnog djetinjstva svjetlosnim godinama ispred načina kako se sve ostale institucije u gradu (i državi) odnose spram svoje građe i posjetioca.

Ima li nešto što bi nam poželio da uradimo ili da nam se desi u godinama koje dolaze?

Jako bih volio da se negdje pojavi neotvorena konzerva IKAR-a i da se organizuje javni događaj otvaranja iste. I da se onda svi mi, koji smo ga jeli, prisjetimo njegovog izgleda i mirisa. Na stranu sve one web stranice sa nostalgičnim proizvodima našeg djetinjstva, ja mislim da bi ljudi stajali u redu samo da ponovo iskuse sadržaj IKAR konzerve.