Senada Aleta, nastavnica u osnovnoj školi iz Goražda, nedavno je donirala jedan predmet Muzeju ratnog djetinjstva. Pročitajte naš razgovor o njenim iskustvima tokom rata, ključnoj ulozi obrazovanja i poruci koju ima za mlađe generacije.
Tvoja pernica koju si kao četrnaestogodišnjakinja dobila u humanitarnoj pomoći tokom rata, danas se nalazi u Muzeju ratnog djetinjstva. Trenutno, ona se može vidjeti na izložbi “Djetinjstvo pod opsadom” koju smo nedavno otvorili u Goraždu. Zašto ti je bilo važno da je doniraš Muzeju?
Sama ideja prikupljanja predmeta za izložbu “Djetinjstvo pod opsadom” mi je izgledala primamljivo i smatrala sam da je pravo mjesto za moju pernicu, jer ona više nije moja priča. Svaka generacija učenika kojoj sam predavala, voljela je baš nju, pošto je nisu vidjeli nikad ranije i nisu je nigdje mogli kupiti. Mislim da joj je zbog toga najbolje da putuje dalje kao muzejski eksponat.
Pernicu si čuvala sve ove godine. U njoj su se nalazile hemijske olovke i nalivpero koje si počela koristiti tek kada si se zaposlila u školi koju si pohađala tokom opsade Goražda. Kažeš da te đaci često pitaju, kakve su to olovke i pernica. Šta ti danas kao nastavnica kažeš djeci o ratu?
O ratu je uvijek teško govoriti, posebno djeci. Kad s njima razgovaram, ukazujem im na strahote koje donosi rat sa sobom ali najviše im govorim o tome koliko smo se željeli školovati. Pričam im kako smo od listova pravili sveske, kako smo vodili računa jedni o drugima, o empatiji među nama i kako smo mnogo učili jer smo željeli da ostvarujemo snove koji su nam uskraćivani.
Jedna od glavnih aktivnosti Muzeja ratnog djetinjstva je edukacija djece i mladih o miru i pravdi. Koliko je danas nužno govoriti djeci o negativnim posljedicama koje rat ostavlja na pojedince i društvo?
Ne dopuštam da se to vrijeme zaboravi jer je uništilo ljepotu djetinjstva. Ne mogu tek tako nastaviti živjeti a da taj period preskačem. Oblikovao me i učinio da prerano odrastem, a to ne želim nijednom djetetu. To je narativ koji koristim. Nužno je govoriti o posljedicama onoga što se desilo na ovim prostorima kako bi se oblikovali drugačiji pogledi. A ove bolne priče trebaju biti upozorenje da se svi bore protiv bilo kakve pomisli na rat među narodima u Bosni i Hercegovini.
Pernica iz humanitarne pomoći
Nakon što su UN-ove snage ušle u Goražde ‘94. godine, nama djeci su podijelili ove pernice. Do tada smo u školu nosili samo po jednu olovku koja je mogla stati u džep. U svakoj pernici nalazili su se nalivpero i hemijska olovka, ali pošto nismo imali umetke za njih, nisam ih mogla koristiti.
Poslije rata počela sam raditi u istoj školi koju sam pohađala za vrijeme agresije. Tada sam prvi put počela koristiti pernicu, nalivpero i hemijsku koje sam godinama pažljivo čuvala. Djeca su često pitala odakle mi takva pernica, pa je ona postala česti pokretač priče o ratnom djetinjstvu, ljubavi prema učenju i važnosti boravka u školi.
Senada, 1980. Goražde
Govoreći na otvaranju naše izložbe u Goraždu kao jedna od učesnica, rekla si da priče i predmeti koje Muzej čuva svjedoče ne samo o gubicima, već i o snazi i otpornosti djece tokom rata. Koliko danas, kao nastavnica, smatraš da i djeca mogu doprinijeti izgradnji mira?
Najlakše je reći da na mladima svijet ostaje, ali kakav svijet?! Djeca su najčistija bića na planeti na planeti i naš je zadatak da njihove misli ostanu nezatrovane. Da bi djeca mogla učestvovati u izgradnji mira, trebamo im obezbijediti kvalitetan život u našoj državi. Kvalitetnije obrazovanje, bolju ideju sutrašnjice, da ne razmišljaju o BiH kao o zemlji u kojoj se uvijek očekuje sukob. Naša djeca vole svoju domovinu ali stalnim zveckanjem oružja im se uništava nada da će na ovim prostorima biti bolje.
Za kraj, ima li nešto što bi nam poželila da uradimo ili da nam se desi u godinama koje dolaze?
Već ste napravili ogroman pomak u svijetu koji nas okružuje. Utopijski je misliti da ćete moći osvijestiti sve ljude, ali sama putujuća izložba u svijetu će vjerovatno dovoditi do novih pitanja i brige za neku djecu koja danas odrastaju u ratu. Strašna je činjenica, koja je mene kao dijete pratila, da svijet ne reaguje a to se dešava i danas. Želim da izložba opominje svakoga, pogotovo one koji nisu svjesni traume koju rat ostavlja na djecu.