Danas, 23. Aprila, obilježava se Svjetski dan knjige. To je trenutak da se prisjetimo moći čitanja i svjetova koje ono otvara. Za djecu koja odrastaju u ratu, knjige često postaju utočište, način da razumiju strah i prostor u kojem mašta može barem nakratko zamijeniti neizvjesnost.
Trenutno je u Černivcima, na jugozapadu Ukrajine, otvorena izložba Muzeja ratnog djetinjstva Ukrajina pod nazivom “Knjige koje hodaju s tobom kroz rat”, koja donosi 15 priča djece i mladih kojima su knjige pomogle da se nose s iskustvom rata punog obima.
U našoj kolekciji, djeca i mladi iz različitih konflikata opisuju kako im je čitanje pomagalo da izdrže trenutke izolacije, raseljavanja i opasnosti. Pozivamo vas da neke od tih priča pročitate u nastavku.
Tajni dnevnik Adriana Molea
Zbog rata sam naučila čitati knjige – čitala sam jednu za drugom, bez prestanka. Pomalo ironično, ali zahvaljujući ratu i vremenu provedenom u skloništu, rodila se ljubav između mene i knjiga. Pretpostavljam da je to bio bijeg iz ratne stvarnosti, jer život u knjizi je bio puno veseliji i sigurniji. Zamišljala sam kako su likovi u knjigama ja ili moji prijatelji. Svaki sat čitanja je značio sat vremena izvan rata… Pa makar to bilo samo u mojoj glavi!
Azra, r. 1982, Bosna i Hercegovina
Moj svet iz knjiga
Rat je počeo kada su ljudi u maskirnim odelima pozvonili na naša vrata i rekli da tata treba poći s njima. Posmatrala sam ih kroz staklena vrata naše dnevne sobe dok su tati davali upute o tome šta sme poneti a šta ne. Ti ljudi strogih lica, u mantilima, koji su tog dana odveli tatu, za mene su označili početak rata. Već 1999. godine, kada je tata drugi put mobilisan, u meni se probudio veliki strah od smrti. U tom trenutku svako je imao svoj način preživljavanja. Moj beg su bile knjige. Upijala sam svetove koje sam u njima otkrivala jer svakodnevnica nije bila šarolika i puna mogućnosti. Jako sam se brinula da nikada neću uspeti otići u London i Pariz i videti taj svet koji sam otkrila u knjigama. Sačuvala sam dosta predmeta iz tog perioda – svoje dnevnike, sveščice s katancem, mirišljave papiriće, pisma, barbike. Na ovom crtežu iz likovnog je moja zamišljena soba u kojoj sam se želela igrati. Igra je tada, uz knjige, bila moj jedini beg i spas.
Bojana, r. 1983, Srbija
Ljubavne priče i stihovi
Pjesme i priče su bile način bijega od ratnih dešavanja oko nas. Posuđivala sam spomenare i sveske od starije djece iz komšiluka i prepisivala ih u ovu teku koju sam dobila u humanitarnoj pomoći. Stranice sam iscrtavala uobičajenim crtežima, a lijepila sam i razne sličice koje sam izrezivala iz starih časopisa, omota od prijeratnih kaseta i ploča te čokolada koje smo kupovali na pijaci. Umjesto ljepila koristila sam stari lak za nokte ili mješavinu brašna i vode – najbolje provjereno improvizirano ljepilo koje smo imali!
Amina, r. 1980, Bosna i Hercegovina
“Alisa u zemlji čuda”
Po prestanku vazdušne opasnosti, sestra i ja smo, nesvjesne ozbiljnosti situacije, uvijek trčale da izađemo ispred zgrade. Tu smo imale priliku upoznati nove prijateljice, koje su dolazile u naše naselje kao raseljene osobe, a druženje bi se nastavilo i na odmorima između skraćenih časova u školi. Međusobno smo, u nedostatku kupljenih poklona, razmjenjivali lične stvari. Ova knjiga je moj rođendanski poklon i draga uspomena od prijateljice koja je izbjegla iz Žepča.
Alena, 1982, Bosna i Hercegovina
Novogodišnji poklon
Tokom rata sam se povlačila u svijet mašte i sa svojim prijateljima iz zgrade pronalazila nove igre i zanimacije. Posljednju Novu godinu u ratu odlučili smo proslaviti skupa u stubištu zgrade. Proslavili smo tako što smo jedni drugima pripremili novogodišnje poklone. Moj prijatelj Šemsudin poklonio mi je knjigu „Ljubav u neboderu“ i napisao jedno iskreno i iz dječijeg srca pisano novogodišnje pismo.
Danas, kada čitam to pismo, osjećam da mi znači mnogo više nego što mi je značilo te 1995. godine.
Alma, 1981, Bosna i Hercegovina