Amal Rafiq za MRD
Odrastala sam vjerujući da je djetinjstvo vrijeme nevinosti, smijeha, igre i topline porodične ljubavi. Ali za djecu Gaze to nikad nije bilo tako.
Djetinjstvo u Gazi ukradeno je na bezbroj nezamislivih načina. Djeca čekaju u dugim redovima kako bi donijela mali obrok svojim porodicama ili napunila plastične kanistere vodom. Sakupljaju drva i papire sa ulica da bi naložili vatru i skuhali večeru. Njihove školske torbe, nekada pune knjiga i olovaka, sada su torbe za konzerve ili male vrećice riže iz centara za pomoć. Žive u neprekidnom strahu, spremni suočiti se sa smrću u svakom trenutku. Mnogi su izgubili svoje domove i sada žive u tankim šatorima koji ih ne mogu zaštititi ni od ljetnih vrućina ni od zimskih hladnoća. Hiljade njih su izgubili svoje porodice, mnogi gledajući kako im roditelji umiru pred očima. Ogroman broj djece postao je jedini preživjeli član svoje porodice — toliko njih da je morao biti skovan novi termin: WCNSF — “ranjeno dijete bez preživjele porodice” (Wounded Child, No Surviving Family). Više od 64.000 djece je ubijeno ili ranjeno — neka zatrpana pod ruševinama, neka spaljena, a mnoga s teškim povredama koje se dodatno pogoršavaju zbog urušavanja zdravstvenog sistema Gaze. Preko 58.000 djece izgubilo je jednog ili oba roditelja. Siročad, primorana da se sama suoče sa surovom stvarnošću.
Srce mi se slama svaki put kada se sjetim priče mog rođaka. Ahmed je imao samo osam godina — blago, nevino dijete koje je mirno živjelo sa svojom porodicom. Imao je brata blizanca, Mohammeda, i jedva smo ih mogli razlikovati. Kada je rat počeo, Ahmed je izgubio majku, svog brata blizanca i starijeg brata. Ali njegova tragedija nije tu završila. Jednog dana, dok je išao kući sa ocem i amidžom, dron je na njih ispustio bombu. Ahmed je bio jedini preživjeli u tom masakru. Gledao je kako mu otac i amidža umiru pred očima. Bio je teško povrijeđen i morao je proći kroz nekoliko operacija. Nakon što se oporavio, trudili smo se da ga oraspoložimo i izbjegavali spominjati ono što se dogodilo.
Djeca Gaze lišena su i svoje najosnovnije potrebe — hrane. Tokom izraelskog višemjesečnog, nametnutog izgladnjivanja Gaze, upravo su djeca najviše patila. Prijavljeni su bezbrojni slučajevi pothranjenosti; već krhka tijela postajala su kost i koža. Svakog dana Ministarstvo zdravstva objavljivalo je vijesti o desetinama djece koja su umrla zbog gladi i nedostatka medicinske njege.
Ono malo djece koja su imala dovoljno sreće da prežive sve ovo, sada trpi duboke psihološke traume. Boje se igre, a zvuk zračnih napada i dalje im odjekuje u mislima. Čak ih i škripa vrata može baciti u paniku. Moj dvanaestogodišnji brat užasavao se kvadkoptera — malog drona s kamerom koji ponekad puca i baca bombe. Kada bi pala noć, žurio je da zatvori sve prozore. Kad god bismo čuli njegov zvuk, brzo bi se sakrio pod ćebe. Govorila sam mu: “Ne brini, samo snima”, ali u stvarnosti, i ja sam se bojala. Ponekad je isti taj dron puštao snimljene krike djece i žena kako bi zastrašio ljude, a čuli smo bezbroj priča o tome da napada sve što vidi.
Čak i nakon prekida vatre, patnja se nastavlja. Nedavno se dvoje djece igralo pored sumnjivog predmeta — zaostatka iz rata — kada je eksplodirao. Ostali su s opekotinama i novim ranama koje će nositi sa sobom. Nedugo nakon toga, beba stara svega nekoliko mjeseci poginula je zajedno sa svojom porodicom kada se srušila zgrada u naselju Al-Sabra.
Gaza više nije mjesto za djecu — uništenje i opasnost vrebaju iza svakog ugla — a ipak je i dalje vole. Slomila sam se u suzama kada sam čula djecu iz svog komšiluka kako pjevaju pjesmu koju smo i mi nekada pjevali:
Zemlja slave i zemlja ponosa,
moja dragocjena, prelijepa domovina — Gaza.
Svjetlo nade ušlo je u moje srce kada sam nakon prekida vatre posjetila svoju trinaestogodišnju rodicu. Izgubila je oba roditelja i dvojicu braće. Rekla mi je da se upravo upisala u novu školu u kampu u kojem sada živi sa porodicom svog amidže. Kada sam je posjetila, pokazala mi je malu školsku torbu koju je dobila — punu šarenih olovaka i sveski. Njena radost bila je očita dok je prala odjeću koju je planirala obući prvog dana škole. Osmijeh joj nije silazio s lica. Nakon svega što je doživjela — svega što je izgubila i čemu je svjedočila — ona i dalje želi učiti. I dalje sanja o budućnosti.
To su djeca Gaze. Iskreno se nadam da će uspjeti prevazići svu traumu koju su doživjela tokom ovog genocida i da će dobiti priliku da izgrade budućnost ispunjenu s više nade, za sebe i za sve nas.
Napomena: Neka imena u ovom tekstu promijenjena su radi zaštite privatnosti protagonista.
Amal je spisateljica i studentica engleskog jezika i književnosti koja vjeruje u moć riječi. Na sebe je preuzela zadatak da bilježi priče svog naroda — da bude hroničarka i čuvarica njihovog sjećanja. Svojim pisanjem poziva čitatelje da se mole za narod Gaze i da nikada, nikada ne zaborave kroz šta su prošli.
