Oružani sukob u Kolumbiji već decenijama utiče na živote miliona ljudi i oblikuje djetinjstva generacija širom zemlje. Iskustva raseljavanja, gubitka, razdvajanja i nesigurnosti postala su dio života mnogih porodica.
U okviru svog međunarodnog istraživačkog i dokumentacijskog rada, Muzej ratnog djetinjstva sarađivao je s istraživačem Louisom Monroyem Santanderom na prikupljanju predmeta i ličnih priča ljudi čija su djetinjstva obilježena sukobom. Kroz ove predmete i svjedočenja, njihova individualna iskustva postaju dio rastuće međunarodne kolekcije MRD-a koja dokumentuje šta znači odrastati u ratu.
S Louisom smo razgovarali o pričama s kojima se susretao tokom terenskog rada, predmetima koje su ljudi odlučili sačuvati te o tome šta nam dokumentovanje iskustava iz djetinjstva može otkriti o ratu i njegovim dugoročnim posljedicama.
Šta ti je tokom terenskog rada za Muzej ratnog djetinjstva ostalo u najsnažnijem sjećanju iz priča koje su ljudi podijelili o svom djetinjstvu?
Najviše mi je ostalo u sjećanju to koliko posljedice rata često traju dugo nakon završetka djetinjstva. Mnogi ljudi s kojima smo razgovarali doživjeli su nasilje ili raseljavanje dok su bili djeca, ali su ta iskustva nastavila na različite načine oblikovati njihove živote i tokom odrastanja.
Priče se međusobno veoma razlikuju, ali mnoge govore o potrebi za stalnim prilagođavanjem – raseljavanju, nesigurnosti, diskriminaciji ili gubitku ljudi i mjesta koji su im bili važni.
Istovremeno, ovo nisu samo priče o onome što se ljudima dogodilo. Neki od učesnika i učesnica kasnije su postali aktivisti za ljudska prava i mir ili lideri u svojim zajednicama. Dokumentovati njihova iskustva iz djetinjstva zato znači dokumentovati i ono što su iz tih iskustava ponijeli sa sobom u odrasli život i šta su odlučili učiniti s njima.
Muzej ratnog djetinjstva dokumentuje lična iskustva kroz predmete i priče koje ih prate. Šta ti je ovaj pristup otkrio tokom rada u Kolumbiji?
Predmeti nas mogu veoma približiti nečijem ličnom iskustvu. Veliki historijski događaji ponekad mogu djelovati apstraktno, ali nam predmet omogućava da vidimo šta su ti događaji značili u svakodnevnom životu jedne osobe.
Priče koje smo prikupili dolaze iz veoma različitih dijelova Kolumbije – iz gradova, manjih mjesta i ruralnih zajednica – i od ljudi čija su iskustva iz djetinjstva bila veoma različita. Njihovi predmeti i priče govore o raseljavanju, odvajanju od porodice, nesigurnosti i drugim posljedicama sukoba, ali i o sjećanjima na dom, porodičnim odnosima i načinima na koje su se ljudi prilagođavali teškim okolnostima.
Posmatranje sukoba kroz iskustva iz djetinjstva skreće pažnju i na ono što može izostati iz širih historijskih prikaza: čega se dijete sjeća, čega se plašilo, šta mu je bilo važno, šta je ponijelo sa sobom i šta je odlučilo sačuvati mnogo godina kasnije.
Da li je rad s ličnim predmetima na neki način promijenio tvoje razumijevanje priča koje si dokumentovao?
Rad s predmetima čini cijeli proces veoma ličnim. Neki predmet drugoj osobi može izgledati sasvim obično, ali za osobu koja ga je sačuvala može sadržavati cijelu priču.
Tokom procesa dokumentovanja nismo samo pitali ljude šta im se dogodilo. Pitali smo ih i zašto im je određeni predmet važan, kakva sjećanja nosi i zašto su ga čuvali toliko godina.
To stvara drugačiji način razgovora o ratu. Umjesto da počnemo od oružanih grupa, političkih događaja ili statistika, počinjemo od nečijeg ličnog iskustva. Predmet tako postaje put do tog sjećanja.
Šta za tebe znači to što ove priče iz Kolumbije postaju dio međunarodne kolekcije Muzeja ratnog djetinjstva?
To znači da se individualna iskustva iz Kolumbije predstavljaju zajedno s iskustvima ratnog djetinjstva iz drugih dijelova svijeta. Sukobi mogu biti veoma različiti, ali neka iskustva odrastanja u ratu mogu se povezati preko granica, zemalja i generacija.
Za mene je ovo bio i profesionalan i emotivan proces. Slušanje ovih priča i dokumentovanje predmeta povezanih s njima navelo me da duboko razmišljam o tome kako nasilje utiče na ljude ne samo dok sukob traje nego i tokom cijelog njihovog života.
Važno je sačuvati ova iskustva jer nam pružaju nešto što statistike i historijski prikazi sami ne mogu prenijeti. Omogućavaju ljudima da se susretnu s ratom kroz sjećanja onih koji su ga doživjeli kao djeca.
Uključivanjem ovih priča u kolekciju Muzeja ratnog djetinjstva one postaju dio šireg zapisa o djetinjstvu u ratu – zapisa koji čuva posebnosti različitih sukoba, ali istovremeno stvara prostor za prepoznavanje iskustava koja mogu biti zajednička ljudima iz različitih dijelova svijeta.