Kolekcija Muzeja ratnog djetinjstva temelji se na glasovima i iskustvima osoba koje su podijelile svoje priče i predmete. Kroz serijal intervjua s učesnicima i učesnicama u stvaranju kolekcije istražujemo šta muzej za njih predstavlja i šta ih je motivisalo da doniraju predmet Muzeju.
Lina G. Tahan, jedna od učesnica, odlučila je donirati Čudotvornu medaljicu koju je nosila tokom svog djetinjstva u Bejrutu, Liban, za vrijeme građanskog rata (1975–1990).
Tahan je arheologinja, univerzitetska predavačica i pridružena naučnica na Odsjeku za arheologiju Univerziteta u Cambridgeu. Specijalizovala se za predstavljanje arheologije u muzejima, posebno u Libanu, i njenog uticaja na identitet. Kao predsjedavajuća Međunarodnog odbora za etičke dileme (ICETHICS) pri ICOM-u, Tahan je predana muzejska aktivistkinja koja inspiriše mlade i edukatore da muzeje dožive kao prostore učenja i povezivanja.U intervjuu, Tahan govori o medaljici, njenoj ulozi u pružanju utjehe i zaštite te kako je postala simbol otpornosti, vjere, tolerancije i prihvatanja.
Čudotvorna medaljica
U šestom razredu nastavnica historije nam je ispričala priču o ukazanju Djevice Marije sestri Katarini Labouré u Parizu. Djevica je Katarini dala jasne upute kako da iskuje medaljicu i rekla joj da će svako ko je nosi oko vrata biti zaštićen. U to vrijeme moj rodni grad Bejrut bio je zahvaćen građanskim ratom.
Vjerujući u zaštitničku moć medaljice, došla sam kući i zamolila mamu da i meni nabavi jednu. Na kraju je našla ovu srebrenu verziju i poklonila mi je. Od tada sam je stalno nosila. Bila je uz mene tokom brojnih odlazaka u skloništa, propuštenih školskih dana i izgubljenih tinejdžerskih iskustava.
Kroz godine sam mnogim prijateljima, prijateljicama i članovima porodice poklonila čudotvorne medaljice. Ovu prvu sam sačuvala kao simbol vjere, nade i otpornosti, a sada je svoj novi dom pronašla u Muzeju ratnog djetinjstva.
Lina, r. 1976. (Liban)
Zašto ste odlučili donirati ovaj poseban predmet Muzeju?
Čudotvorna medaljica koju sam donirala Muzeju za mene je vrlo posebna. Kao tinejdžerka, nosila sam je oko vrata tokom rata u Libanu, i pružala mi je osjećaj zaštite dok su padale bombe. Uvijek je bila posebna uspomena i način da se molim u teškim vremenima. Zato sam odlučila da je doniram Muzeju ratnog djetinjstva.
Kakvu je ulogu medaljica imala dok ste bili dijete u Bejrutu?
Sjećam se života u istočnom dijelu Bejruta. U to vrijeme grad je bio podijeljen na dva dijela: istočni i zapadni. Znala sam da je Djevica Marija, kada se ukazala svetoj Catherine Labouré, obećala da će svako ko bude nosio medaljicu biti zaštićen od bilo kakvog zla. Iskreno sam vjerovala u to i pouzdala se u ono što nazivamo Božijom voljom.
Kasnije sam shvatila da su mnogi muslimani u mojoj zemlji također vjerovali u Djevicu Mariju i na svoj način je poštovali. Za mene je medaljica bila simbol otpornosti i zaštite, ali i prihvatanja drugih. Također, bila je izvor radosti i smirenosti koje donosi molitva te način da se nosim s izolacijom koju sam osjećala dok nisam mogla igrati vani.
Šta se nadate da će posjetitelji i posjetiteljice izložbe ponijeti iz vaše priče?
Znam da Muzej ima mnogo sličnih priča, priča djece sa sličnim iskustavima – o nečemu što su ponijeli sa sobom iz svojih domova pogođenih ratom. Nisam mogla ponijeti svoje igračke. Mnogo puta sam morala brzo ustati iz kreveta i otrčati u sklonište. Kada bih se vratila, moja soba često bi bila neprepoznatljiva zbog brojnih tragova metaka. Ova medaljica simbolizira moju sposobnost da prebrodim to iskustvo. Nadam se da će posjetitelji naučiti da u trenucima velikih problema ili kada se osjećamo loše, molitva, traženje Božje pomoći i utočišta, ili čitanje psalma mogu biti od velike važnosti.
Medaljica je način da podijelim svoju priču – ne samo kroz predmet, već i kroz ono što govori o tome ko sam ja. Ona odražava kako sam postala tolerantnija, otpornija i prihvatljivija prema drugima.
Izuzetno ste posvećeni muzejskom radu i istraživanjima. Šta za vas predstavljaju inicijative poput Muzeja ratnog djetinjstva?
One su za mene od suštinskog značaja. Kao dijete nikada nisam imala priliku posjetiti muzej. Prvi put sam posjetila neki muzej kada sam imala 19 godina, što je prilično kasno. To je zato što su muzeji dugo bili zatvoreni zbog građanskog rata.
Prvi muzej koji sam posjetila bio je Arheološki muzej Američkog univerziteta u Bejrutu. Jako sam se posvetila muzejskom radu i svemu što on podrazumijeva. Muzeji su za mene postali fascinantan svijet koji mi je kao djetetu djelovao nedostižno. Sada vam ne bih mogla reći koliko muzeja posjetim godišnje – to je nešto u čemu zaista uživam. Zato mi je toliko važno kada djeca posjećuju muzeje. Za mene je muzej poput otvorene knjige koja vam priča priče drugih ljudi, bilo kroz umjetnost, arheologiju, etnografiju ili priče djece koja su iskusila rat, poput onih u Muzeju ratnog djetinjstva. Oni su ogledalo nacije i trebali bismo ih koristiti kao sredstva i kanale za izgradnju mira.