Međunarodni dan prijateljstva, koji se obilježava svake godine 30. jula, podsjeća nas na važnost odnosa koji oblikuju naše živote. U zbirci Muzeja ratnog djetinjstva prijateljstva se pojavljuju u različitim oblicima – kao izvor utjehe i radosti, kao činovi solidarnosti u teškim vremenima, ali i kao veze prekinute raseljavanjem, razdvajanjem i gubitkom. Ovaj izbor ličnih priča svjedoči o mnogim načinima na koje rat mijenja dječija prijateljstva.
Poruke Crvenog krsta
Kako sam u sedmom razredu bila prisiljena napustiti Ilidžu, svoju školu i prijatelje koji su ostali „s druge strane“, žudjela sam da uspostavim kontakt s njima. Sasvim slučajno sam saznala da je moguće pisati poruke preko Crvenog krsta i da one stvarno putuju.
Prve poruke sam poslala krajem 1993. ne vjerujući u potpunosti da će stići na željene adrese. Kada sam dobila odgovore, skakala sam od sreće! Danas me sadržaj tih pisama razveseli i nasmije. Uglavnom smo jedni drugima pričali o svakodnevnici, o tome kako izgledamo, šta slušamo, šta jedemo. Iako je i rat bio dio te svakodnevnice, rijetko smo ga spominjali.
Alma, r. 1978.Bosna i Hercegovina
Hrana bez okusa
Moji prijatelji Ziyad, Mousa i ja odrasli smo zajedno u istom susjedstvu u Gazi. Poslije škole uvijek smo provodili vrijeme jedni kod drugih, jeli zajedno i smijali se. Hrana je bila neizostavan dio našeg prijateljstva.
Kada je počeo rat, izbjegao sam u Egipat. Ziyad i Mousa su ostali. Preko društvenih mreža sam saznao da su ubijeni.
Sada, kad god jedem, sjetim se Gaze. Sjetim se svojih prijatelja. Osjećam kao da više ne mogu osjetiti okus hrane a da ne osjetim tugu.
Khalid, r. 2014, Gaza, Palestina
„Narandža prva, poslije jedanaest mjeseci“
Prijatelj je dobio narandže, koje je podijelio s nama. Naravno, svakoga je zapala po jedna.
Ja sam svoju odnijela kući kako bih je podijelila na nas petero. Još se sjećam te sreće jer je to bila prva narandža koju sam ugledala poslije jedanaest mjeseci. O okusu da ne govorim!
Toliko mi je bila važna da sam jedan komad zalijepila u svoj dnevnik i velikim slovima napisala „NARANDŽA PRVA, POSLIJE JEDANAEST MJESECI“. Još i danas se sjećam njenog okusa.
Medina, r. 1977, Bosna i Hercegovina
Školjke iz Gaze
Prije rata u Gazi, more mi je bilo omiljeno mjesto. Sve svoje slobodno vrijeme provodila sam na moru s prijateljicama.
Onda je počeo rat. Morali smo napustiti dom i preseliti se kod rodbine u sigurnijem dijelu grada. Živjeli smo svi zajedno u skučenom prostoru, bez privatnosti i bez mjesta gdje bismo mogli udobno spavati.
Život tamo je bio težak. Kad god bih mogla, pobjegla bih do mora na trenutak mira. Mi djevojke ostajale bismo tamo dok ne bismo ugledale vojne brodove. Onda bismo trčale nazad.
Na kraju sam s roditeljima izbjegla u Egipat. Moja šira porodica i mnogi prijatelji još uvijek su u Gazi. Svaki dan mislim na njih i na to jesu li na sigurnom.
Prije nego što smo izbjegli, otišla sam još jednom do mora. Naišao je veliki val i za sobom ostavio gomilu školjki na obali. Prijateljice i ja skupile smo ih što smo više mogle. Ovo su neke od njih.
Lilian, r. 2011, Gaza, Palestina
Najdraža salveta
Moje prijateljice i ja skupljale smo papirne salvete. Pažljivo smo ih čuvale u kartonskim kutijama i redovno razmjenjivale. Najvrednije su bile tzv. “japanske salvete” lijepih šara i od finog papira. Bez obzira na to, meni je najdraža bila salveta “Pamucki”, koju sam brižljivo čuvala i nisam željela da je zamijenim ni za koju drugu salvetu, pa ni japansku. Iako je na kraju bila gotovo potpuno uništena, odlučila sam da je sačuvam kao uspomenu na višesatna druženja sa mojim prijateljicama iz kvarta u hladnim podrumima i haustorima zgrada.
Emina, r. 1985, Bosna i Hercegovina