Priče i predmeti koji se čuvaju u kolekciji Muzeja ratnog djetinjstva dolaze od ljudi koji su odlučili podijeliti lična sjećanja na odrastanje u ratu.
Kroz seriju intervjua s učesnicima i učesnicama želimo razgovarati o iskustvima koja stoje iza tih doprinosa, ali i značenje koje Muzej ima za one koji su postali dio njegove kolekcije. Neke od prethodnih razgovora možete pronaći ovdje.
Ovaj put razgovarali smo s Mersihom Began, koja se osvrnula na ulogu škole i zajednice u svom ratnom djetinjstvu. U nastavku govori o raseljenju, prijateljstvu i nastavnici koja je pomogla da škola postane mjesto sigurnosti, pripadanja i utjehe u nesigurnom vremenu.
Nastavnica Ajka
Imala sam dvanaest godina kada je počeo rat i kada sam postala izbjeglica. Novi grad, nova škola, improvizovana u podrumu jedne kuće, gdje nisam znala nikoga u razredu. A onda se pojavila nastavnica matematike Ajka Mujić, nasmijana, vedra i puna topline. Inspirisana podrškom koju mi je ona pružala, odjednom sam zavoljela matematiku i počela da vježbam zadatke, kao nikad prije i nikad poslije rata.
Ajka je bila omiljena među svim učenicama i učenicima, a pogotovo među nama kojima je bila razrednica. Činila je sve da nas ohrabri, zabavi i olakša nam taj ružni period. Organizovala je takmičenja iz matematike, trudila se da pobjednicima obezbijedi lijepe nagrade – još uvijek se sjećam prave pravcate torte i patika koje sam dobila pobijedivši, prvo na školskom, a zatim i na opštinskom takmičenju.
U želji da učenicama i učenicima pruži što više zanimljivih aktivnosti, organizovala je i novinarsku sekciju. Tako je nastao projekt „Prva ljubav“, školski časopis koji nas je okupljao kada god nisu padale granate. Smišljali smo ideje za članke, tražili zanimljivosti iz enciklopedija, bojili ručno svaki primjerak drvenim bojicama, crtali, pravili intervjue… Osjećali smo se veliki i važni! Bila sam članica redakcije i bila sam jako ponosna na svoju ulogu u časopisu. Druženja u novinarskoj sekciji, naša kreativnost i smijeh činili su da zaboravimo na rat.
Škola mi je vratila sve ono što sam izgubila 1992. godine: stekla sam nove prijatelje, najbolju razrednicu na svijetu i naučila da, zahvaljujući trudu i upornosti, čak i matematika može postati zanimljiva – više nisam bila samo izbjeglica već ponovo djevojčica željna znanja, omiljena u razredu, radost roditeljima i bratu.
Hvala, draga nastavnice!
Mersiha, 1980, Bosnia i Hercegovina
Kako je došlo do toga da postaneš učesnica u kolekciji Muzeja i zašto si se odlučila na to?
Učesnica sam postala na nagovor prijateljice, koja je znala koliko mi je škola značila za vrijeme rata. Ali ja lično sam, kao i mnogi drugi učesnici, smatrala da je moja priča suviše obična, jer moje iskustvo za mene nije bilo traumatično. I kao takvo, mislila sam, nije relevantno za bilo koji muzej.
Međutim, kada sam počela da se prisjećam svog djetinjstva provedenog u ratu, shvatila sam koliko mi je to sjećanje važno. Odjednom mi je bilo jako stalo da ispričam kako me škola u ratu spasila, pogotovo moja razrednica.
Zbog rata sam morala napustiti jedan svijet u kojem sam, zajedno sa prijateljicama iz razreda, pravila dječije žurke inspirisane serijom “Beverly Hills”, gdje je svaka od nas preuzela ulogu jedne od junakinja – ja sam bila Brenda. A onda sam se odjednom našla u drugom gradu, drugoj školi, bez prijateljica.
Godinama poslije ću shvatiti da mi je škola vratila identitet izgubljen napuštanjem rodnog grada – nisam više bila samo izbjeglica već djevojčica s kojom se ponovo svi žele družiti, zahvaljujući trudu i uspjehu postignutom u školi.
Da li misliš da tvoja priča ima sličnosti sa pričama djece koja danas prolaze kroz rat i sukobe? Zašto?
Mislim da se svako dijete jednako boji granata, jednako mu nedostaju porodica, prijatelji, omiljene igračke, jednako ga boli ako je povrijeđeno i jednako se plaši. I na tom nivou, sve priče su slične, iskustvo je univerzalno.
Ja sam imala sreću da nisam doživjela velike strahote u ratu, ali mi je brat jednako nedostajao kao i bilo kojoj drugoj djevojčici-sestri, u bilo kojem dijelu svijeta. Kad čitam priče djece iz ratnih zona prepoznajem isti strah i istu potrebu za normalnošću.
Ali ipak se nadam da i danas ima učiteljica i nastavnica koje djeci u ratu donose radost, bilo toplinom, bilo organizovanjem takmičenja iz matematike ili novinarske sekcije.
Sigurna sam da škola može biti dodatni dom i da se u njoj djeca mogu osjećati bar malo sigurnije. Uz pomoć nastavnog osoblja koje voli svoj posao, djeca mogu na trenutak zaboraviti da vani puca.
Šta za tebe znače Muzej ratnog djetinjstva i slične inicijative?
Za mene Muzej ratnog djetinjstva nije institucija koja se bavi istraživanjem i prikupljanjem iskustava djece čija su djetinjstva pogođene ratom već neka posebna kuća koja brižljivo čuva baš moje sjećanje na voljenu razrednicu.
U muzejskom arhivu nisu pohranjeni samo šareni zaheftani listovi školskih novina već uspomena na najsretniji period mog odrastanja u ratu.
Muzej mi je pomogao da shvatim koliko su sjećanja pojedinaca dragocjena – ne samo za njih same, već i za druge ljude, a možda jednoga dana i za historiju.