“Sve dok smo zajedno” (As Long As We Are Together) grafički je roman zasnovan na svjedočenju Almase Salihović, preživjele genocida u Srebrenici. Autorica romana, švedska autorica grafičkih romana Anneli Furmark, razvila je ovo djelo u okviru projekta Vizuelni narativi usmjereni na preživjele (Survivor-Centred Visual Narratives – SCVN). Knjiga je nastala kroz mjesece razgovora, pažljivog slušanja i bliske saradnje s ciljem da se Almasina sjećanja autentično ispričaju.
Kao koordinator bosanskohercegovačkog dijela istraživačkog klastera u okviru SCVN projekta, Muzej ratnog djetinjstva moderirao je razgovore između Furmark i Salihović, ujedno učesnice u kolekciji Muzeja, te osigurao da glas preživjele ostane u središtu cjelokupnog kreativnog procesa.
Ovaj članak donosi priču o tome kako je ta saradnja nastala i šta je značila kako za preživjelu koja je podijelila svoje iskustvo, tako i za umjetnicu kojoj je povjeren zadatak da ga pretoči u vizuelnu formu.
Očuvati autentičnost priče
Za Almasu Salihović učešće u projektu značilo je prihvatiti emocionalnu težinu povratka prošlosti kako bi njeno iskustvo bilo sačuvano i razumljivo budućim generacijama.
“Povratak tim sjećanjima nikada nije jednostavan. Svaki razgovor znači ponovno proživljavanje trenutaka koje čovjek pokušava naučiti nositi sa sobom, ali uvijek sam vjerovala da je važnije govoriti, a ne ćutati, jer svjedočenja imaju snagu da sačuvaju istinu.”
Umjesto da priča govori isključivo o nasilju i gubitku, Salihović je željela da grafički roman sačuva ljude, odnose i svakodnevni život koji je postojao prije genocida.
“Najvažnije mi je bilo da priča ostane autentična – da ne govori samo o tragediji moje porodice i gubitku, nego i o mom bratu, njegovoj ličnosti kako ga pamtim, dostojanstvu nas kao preživjelih i snazi da, uprkos svemu, nastavimo dalje. Željela sam da kada ljudi listaju taj roman razumiju i zamisle da iza svake brojke stoji nečiji život, da iza svakog lica zamisle osobu, porodicu i neostvarene i prekinute snove.”
Za Salihović, ovaj projekat pokazuje i jedinstvenu ulogu koju umjetnost može imati uz historijsku dokumentaciju, pomažući čitateljima da se emotivno povežu s pojedinačnim iskustvima.
“Umjetnost ima jedinstvenu sposobnost da približi emociju i ljudsko iskustvo na način koji ponekad činjenice same ne mogu. Historijske činjenice su neupitne i one su temelj našeg razumijevanja prošlosti, ali grafički roman može pomoći da se osjeti ljudska dimenzija tih događaja. Da se suosjećamo kroz podijeljene trenutke.”
Vjeruje da je upravo ta emocionalna povezanost posebno važna za mlađe generacije, koje će se s historijom Srebrenice možda prvi put susresti upravo kroz ovakav format.
“Vjerujem da posebno mlađe generacije kroz ovakav format lakše uspostavljaju vezu s pričom, postavljaju pitanja i razvijaju empatiju. Ako umjetnost može nekoga potaknuti da sazna više o Srebrenici i razumije zašto je važno čuvati istinu, onda ću biti još ponosnija što sam bila dio toga.”
Crtati tuđa sjećanja
Za Anneli Furmark ilustriranje grafičkog romana “Sve dok smo zajedno” značilo je pronalaženje ravnoteže između mašte i odgovornosti.
Pretočiti nečije proživljeno iskustvo u vizuelnu priču značilo je suočiti se i s granicama vlastitog iskustva. Dok je svjedočenje Salihović usmjeravalo svaku stranicu romana, Furmark je morala promišljati kako prikazati emocije i situacije koje sama nikada nije doživjela.
“Kada crtate, neizbježno u crteže unosite vlastita utjelovljena sjećanja na emocije poput gubitka, straha i iscrpljenosti. U mojim crtežima prisutna su i moja iskustva, dok sam iskustva koja nikada nisam proživjela – poput ekstremne gladi – morala zamisliti najbolje što sam mogla.”
Furmark vjeruje da grafički romani imaju jedinstvenu sposobnost da dopru do čitatelja istovremeno kroz riječ i sliku.
“Grafički romani dopiru do vas kroz više od jednog osjetila. Ponekad mislim da su poput pjesme: tekst je jedno, muzika drugo, ali zajedno stvaraju nešto treće. Nešto što ima veću šansu probiti naše psihološke odbrambene mehanizme.”
Upravo ta kombinacija slike i teksta, smatra ona, može stvoriti emocionalnu otvorenost koja ljudima omogućava da se s teškim historijskim temama povežu na način koji drugi mediji ponekad ne mogu.
Saradnja koja mijenja sve uključene
Kreativni proces nije oblikovao samo konačno djelo nego i obje osobe koje su ga stvarale. Dok je Salihović Furmark povjerila svoja sjećanja, Furmark je iz projekta izašla s drugačijim razumijevanjem rata i njegovih dugoročnih posljedica.
“Susret s Almasom i drugim ljudima koje sam upoznala u Bosni bio mi je izuzetno značajan. Upoznala sam ljude koji imaju neposredno iskustvo rata. Jedna od njih je i moja majka, ali zbog vremenske distance njena priča mi je uvijek djelovala apstraktnije. Sada je postala mnogo stvarnija.”
Ova saradnja pokazuje šta je moguće postići kada preživjeli ostanu aktivni učesnici u oblikovanju načina na koji će njihove priče biti ispričane. Umjesto da svjedočenje bude tek izvorni materijal, kreativni proces postao je trajni dijalog o sjećanju, predstavljanju i odgovornosti.
Za Muzej ratnog djetinjstva ovakav pristup predstavlja nastavak posvećenosti očuvanju sjećanja na djetinjstva obilježena ratom na način koji ostaje vjeran proživljenom iskustvu, a istovremeno ga čini dostupnim novim generacijama. Dok grafički roman pronalazi put do čitalaca u različitim zemljama i na različitim jezicima, on sa sobom nosi ne samo sjećanja jedne preživjele nego i poziv na promišljanje o važnosti kulture sjećanja, empatije i odgovornosti koju svaka generacija ima u očuvanju ljudskog dostojanstva.
Kako kaže Salihović, sjećanje nikada nije usmjereno samo prema prošlosti.
“Sjećanje nije nikad potpuno okrenuto prošlosti. Uvijek su to lekcije, kao i iz mnogih knjiga, neki nagovještaj budućnosti. Na mladima je da shvate da je važno da i sami aktivno brane svoju budućnost, bolju, pravedniju i mirniju budućnost.”