Svjetski dan učitelja, koji se obilježava 5. oktobra, prilika je da odamo priznanje onima koji oblikuju živote djece na načine koji često nadilaze učionicu.
Za djecu koja odrastaju tokom rata i sukoba, sjećanja na školu često su isprepletena s neizvjesnošću i prekidima svakodnevnog života. Ipak, u tim sjećanjima ostaju i učitelji koji su pružali podršku, stvarali trenutke normalnosti, prenosili znanje u izuzetno teškim okolnostima ili jednostavno bili prisutni u vremenu kada se toliko toga mijenjalo.
U kolekciji Muzeja ratnog djetinjstva nalaze se brojne priče u kojima učitelji zauzimaju posebno mjesto – ponekad su u središtu sjećanja, a ponekad dio naizgled malog trenutka koji je dijete zapamtilo godinama.
Povodom Svjetskog dana učitelja dijelimo neke od tih priča i prisjećamo se nastavnika koji su postali važan dio djetinjstava obilježenih ratom.
Ispraćaj
Nastava osnovne škole Skender Kulenović, gdje sam pohađala drugi razred, održavala se u neuslovnom prostoru jedne stambene zgrade koji je naša učiteljica Elvedina Fazlić silnim naporima učinila najljepšom učionicom koju smo mogli zamisliti.
Ova fotografija nastala je 1995. godine, ispred ulaza u kojem se održavala nastava. Učiteljica i drugovi i drugarice iz razreda su me ovom fotografijom i simboličnim pismom ispratili u drugu školu i drugi dio grada.
Azra, r. 1987.
Bosna i Hercegovina
Prva, crvena knjižica
Kada je počeo rat, “prisilno” sam završila prvi razred osnovne škole. Kao prava “štreberica”, naravno, imala sam sve petice i pohvalu Nastavničkog vijeća u svojoj lijepoj crvenoj knjižici. Raspust je prošao, a rat je još uvijek trajao. U drugi razred sam krenula u improviziranoj učionici u nekom bivšem bilijar-klubu. Improvizirana škola, učionice – i improvizirana, papirna knjižica. Na kraju godine sam hodala sa svojom lijepom crvenom knjižicom i molila da mi u nju upišu ocjene, ali to nije bilo moguće! Dobili smo male, tužne, papirne knjižice koje izgledaju kao iskinuta dvolisnica iz moje prave knjižice! To se nastavilo i u trećem, četvrtom, petom razredu. Iako je škola imala svoju “zvaničnu” knjižicu, ja sam svojim “švrakopisom” nastavila upisivati ocjene u svoju pravu, crvenu knjižicu, kako bi sve bilo na jednom mjestu. Držalo me je to do četvrtog razreda. Pošto sam u međuvremenu izgubila knjižicu za drugi razred, moja crvena, prava knjižica čuva uspomenu na jedinu zaključnu četvorku koju sam imala u osam godina školovanja. Drugi razred, improvizirana učionica, učitelj me pita tablicu množenja: “Koliko je 9×9?” Kažem “89”, pa ispravljam na “87”, i na kraju na “81”. Već je bilo kasno. “Sjedi, četiri!”
Merima, r. 1984.
Bosna i Hercegovina
Čudotvorna medaljica
U šestom razredu nastavnica historije nam je ispričala priču o ukazanju Djevice Marije sestri Katarini Labouré u Parizu. Djevica je Katarini dala jasne upute kako da iskuje medaljicu i rekla joj da će svako ko je nosi oko vrata biti zaštićen. U to vrijeme moj rodni grad Bejrut bio je zahvaćen građanskim ratom.
Vjerujući u zaštitničku moć medaljice, došla sam kući i zamolila mamu da i meni nabavi jednu. Na kraju je našla ovu srebrenu verziju i poklonila mi je. Od tada sam je stalno nosila. Bila je uz mene tokom brojnih odlazaka u skloništa, propuštenih školskih dana i izgubljenih tinejdžerskih iskustava.
Kroz godine sam mnogim prijateljima, prijateljicama i članovima porodice poklonila čudotvorne medaljice. Ovu prvu sam sačuvala kao simbol vjere, nade i otpornosti, a sada je svoj novi dom pronašla u Muzeju ratnog djetinjstva.
Lina, r. 1976.
Liban
Pohvala
Za vrijeme jakog granatiranja, komšija nas je odveo u svoju kuću. Tu smo ostali dva dana. Nakon toga smo se preselili u djedovu kuću u kampu u Libanu. Sada živimo u šatoru.
Ovo je prva Pohvala koju sam ikada primila. Dobila sam je nakon završetka polugodišta jer sam imala dobre ocjene. Mnogo mi znači. Moj mlađi brat ju je poderao. Kada sam rekla učiteljici šta se desilo, dala mi je novu Pohvalu. Sviđaju mi se nastavnici u školi jer su ni, a i škola je jako šarena.
Kada god mi je trebalo da se na trenutak osjetim ponosnom ili da ohrabrim sebe da uradim nešto teško, samo bih izvadila ovu Pohvalu iz ladice i pogledala je. Ona bi mi dala snagu.
Maha, r. 2004
Sirija
Najmlađa polaznica Centra za strane jezike
Ni tokom rata nismo propuštali školu. Za vrijeme jednog od školskih časova granata je pala u blizini naše učionice. Geleri su polupali prozore, raspršeno staklo su zaustavile zavjese, a ispisana tabla bila je izbušena gelerima. Mi djeca smo spustili glave na stolove i nepomično čekali. Kada se prašina slegla, profesorica je samo rekla: “Prošlo je, nastavljamo!” Uzela je kredu, obrisala gelerima izbušenu tablu i nastavila pisati.
Pored škole, imali smo i vannastavne aktivnosti. Ja sam tako sa dvanaest godina postala najmlađa polaznica sarajevskog Centra za strane jezike na Obali. Bio je to najstariji centar za učenje stranih jezika, koji je nastavio raditi i tokom rata. Zahvaljujući tom kursu i velikom afinitetu prema jezicima, danas radim kao freelance prevoditeljica engleskog jezika.
Naida, r. 1981.
Bosna i Hercegovina