Jedna od učesnica konferencije “Djeca kao graditelji mira” i internacionalnog seminara “Djeca u ratu” koje je organizovao MRD, profesorica engleskog jezika i književnosti, Emina Rekanović, razvila je plan aktivnosti za “Centar za mirovnu edukaciju Muzeja ratnog djetinjstva“, koji je predstavila na radionici za nastavnice i nastavnike te druge edukatorice i edukatore tokom konferencije.
O svom iskustvu sa radionice profesorica Rekanović je napisala i esej, koji vam donosimo u nastavku teksta.
Piše: Emina Rekanović
Sarajevo je u oktobru 2023. godine bilo okupano suncem. Sarajevske ulice ispunjene žamorom ljudi, smijehom i tutnjavom tramvaja; kao da ljeto će tek početi, a ono je već uveliko bilo na izmaku. Baš tada, u oktobru od 7. do 10. oktobra 2023. u Sarajevu je organizirana internacionalna konferencija pod nazivom “Djeca kao mirotvorci u podijeljenim društvima: obrazovni pristupi” čiji je domaćin bio Muzej ratnog djetinjstva iz Sarajeva. Ova internacionalna konferencija je okupila veliki broj učesnika i učesnica kako iz Bosne i Hercegovine tako i iz inostranstva, pružajući mnoštvo edukativnih seminara i radionica. U toku konferencije imala sam priliku održati i radionicu temeljenu na jednom eksponatu iz muzeja. Aktivnost koju sam predstavila kao i radionica koju sam održala sa grupom učesnika nastala tokom internacionalnog seminara “Children in War” koji se održavao u periodu od aprila do juna 2023. u organizaciji Muzeja ratnog djetinjstva. Tada sam imala priliku pogledati muzejske eksponate, te izabrati nekoliko na osnovu kojih bi osmislila aktivnost. Izabrala sam da moja aktivnost bude temeljena na dnevničkim isječcima koji su nastali tokom opsade Sarajeva. Opsada Sarajeva poznata je kao najduža opsada u historiji modernog doba i trajala je punih 1425 dana. U toku tog užasa u Sarajevu su se rađala, rasla i odrastala djeca. Neki od njih uspijevali su zabilježiti svoje dane pišući dnevnike.
Na mojoj prezentaciji u toku radionice na konferenciji prikazala sam tri dnevnička isječka. Dva su bila iz “Zlatinog dnevnika”, koji je pisan tokom opsade Sarajeva 1992. godine. Dnevnik je pisala djevojčica po imenu Zlata tada dvanaestogodišnjakinja obraćajući mu se sa Mimi. Zlata je u dnevnik bilježila i dokumentirala svoju svakodnevnicu tokom rata. Učesnici radionice su čitali sljedeće odlomke.1
“Nedjelja, 5. juli 1992.
Draga Mimmy,
Ne sjećam se kada sam zadnji put izišla iz kuće. Mora da je to bilo prije dva mjeseca. Jako mi nedostaju baka i djed. Išla sam tamo svaki dan, a sada ih nisam vidjela tako dugo vremena. Provodim dane u kući i u podrumu. To je moje ratno djetinjstvo. A još je i ljeto. Druga djeca su na raspustu, na moru, na planinama, plivaju, sunčaju se, uživaju. Bože, šta sam to ja uradila da sam zaslužila biti u ratu, provodeći dane kako niti jedno dijete ne bi smjelo. Ja se osjećam zarobljeno. Sve što mogu vidjeti kroz razbijene prozore je park ispred moje kuće. Prazan, napušten, nema djece, nema radosti. Čujem zvuke granata, i sve oko mene smrdi na rat. Rat je sada moj život. OOHHHH. Ne mogu to podnijeti više! Želim vrištati i plakati. Voljela bih da barem mogu svirati klavir, ali ne smijem čak ni to jer je on u ‘opasnoj sobi’ a meni nije dozvoljeno tamo. Koliko dugo će ovo trajati?
Zlata”
“Nedjelja, 20. septembar 1992.
Draga Mimmy,
JUHUU! Prešla sam danas most. Konačno sam uspjela izići napolje! Ne mogu da vjerujem. Most se nije promijenio. Ali je tužan, tužan zbog pošte, koja izgleda još tužnije. Na istom je mjestu, ali to više nije ista stara pošta. Požar je ostavio svoj trag. Ona stoji tamo kao podsjetnik na užasno razaranje. Ulice nisu iste, nema mnogo ljudi vani, svi su zabrinuti, tužni, svi trče okolo sa pognutim glavama. Svi izlozi su razbijeni i opljačkani. Moja škola je pogođena sa granatom i njeno potkrovlje je uništeno. I pozorište je pogođeno s nekoliko odvratnih granata, i oštećeno je. Tako mnogo prelijepih starih sarajevskih zgrada je oštećeno.”
Prezentacija se temeljila na prikazivanju isječaka, čitanju istih i razgovoru sa učesnicima o njima. Potom smo razgovarali o komuniciranju među ljudima – na koje načine se danas komunicira, da li su pisma još uvijek dio naših života ili su potpuno zaboravljena. Nakon toga uslijedila je radionica gdje su svi učesnici i učesnice dobili konkretan zadatak da napišu pismo Zlati iz svoje sadašnje perspektive. Dakle, na našoj radionici tokom konferencije učesnici i učesnice su pisali pismo Zlati u 1992. iz 2023. godine. Pri ovakvoj aktivnosti ne može se znati šta očekivati, niti kakvi će biti odgovori, niti šta će učesnici ili učenici napisati. Odgovori mogu raznovrsni, ponekad mogu i izostati.
Pisma koja su učesnici i učesnice napisali donose njihova razmišljanja, emocije, utiske o vremenu i uslovima u kojima je Zlata odrastala, ali i o našem, postratnog dobu. Ovo su vrlo intimne misli prenesene na papir u formi pisma, baš onako kako se komuniciralo i u godinama minulog rata u Bosni i Hercegovini. Neki učesnici su odlučili podijeliti svoja pisma sa ostatkom grupe, ali i sa svima koji bi željeli pročitati njihova razmišljanja. U ovom kratkom eseju prenosim pisma učesnika i njihova zapažanja. Baš kao što Muzej ratnog djetinjstva čuva vrijedne uspomene na jedan period, tako i ova pisma čuvaju i nose vrijedne ispovijesti o jednom periodu koji je obilježio tako mnogo djetinjstava i života. Pisma donose opise današnjeg Sarajeva, njegovoj ljepoti, ali i promišljanja o tom koliko se jedno mjesto uspjelo oporaviti od užasa kroz koji je prošlo, i zapažanja da rane i razaranja koje je Sarajevo pretrpjelo zauvijek ostaju u ljudima i žive sa gradom. U pismima se može pročitati i da se ljudi ne mogu tek tako otrgnuti od trauma i boli, ali mogu pronalaziti snagu u svakom novom danu, njihovom okruženju i u njima samima.
Jedna od učesnica je pisala o sunčanom Sarajevu i mirisu koji ga obogaćuje.
“Draga Zlato,
Prošlo je mnogo vremena od tvog pisma, željela bih da ti opišem Sarajevo danas. Danas možeš preći svaki most bez problema i uživati u sunčanom Sarajevu i piti kafu na svakom ćošku uživati u mirisima kafe, ćevapa, kifla. Mnogo prolaznika je na ulicama, život se vratio u Sarajevo. Sve škole rade, djeca veselo koračaju ulicama, nose đačke torbe i raduju se svojim drugarima. Miris Sarajeva je ponovo tu i nadam se da će zauvijek ostati.”
Ipak i danas su ožiljci rata biljeg u svakodnevnici Sarajeva kao što je to napisala jedna učesnica u svom pismu.
“Nedjelja, 08.10.2023. Sarajevo
Draga Zlato,
Ove dane provodim u tvom prelijepom gradu Sarajevu. Pogled kroz prozor, u kojem sam poželjela da me smiri, da uživam u onom što gledam ne dozvoljavaju mi ranjene fasade okolnih zgrada. Vraćaju me u vrijeme koje bi htjeli da zaboravimo, ali ne možemo, da prebolimo, ali mi to ne ide. Čujem u daljini veselu dječiju graju i eto oni me utješiše, izmamiše osmijeh. Rane su duboke, teško zarastaju, ali važno je da se trudimo da ublažimo rane, da jedni drugima pomognemo, zajedno možemo puno više. U teškim vremenima, koja su iza nas najveća utjeha smo bili jedni drugima. I juče i danas i sutra, važno je da imamo nekoga pored sebe za koga znamo i kad nije tu da je pored nas, da nas utješi, pruži podršku.”
Pored pisama osoba iz Bosne i Hercegovine, radionica je donijela i perspektive osoba koje nisu iz Sarajeva, koje nisu iz BiH i koje nisu bile ni rođene kada je Zlata pisala svoj dnevnik.
“Draga Zlato,
Ti me ne poznaješ. Ja sam strankinja iz druge države koja čak nije bila ni rođena kada si ti pisala svoj dnevnik. Ne dolazim iz društva u ratu/konfliktu. Tako da ne mogu zamisliti kroz šta ti prolažiš. Ipak, jednu stvar znam sigurno: ti nisi ničim zaslužila da se nađeš u ratu. Žao mi je zbog tebe. U pravu si, ne trebaš provoditi dane skrivajući se i u strahu. Djetinjstvo u ratu nije nešto kroz šta dijete treba prolaziti. Željela bih ti reći nešto stigla sam prije dva dana u Sarajevo da prisustvujem konferenciji. Konferencija je o djeci kao graditeljima mira u podijeljenim društvima. Ti si odličan primjer graditeljice mira! Divim se tvojoj hrabrosti. Tvoj dnevnik je poznat i jako puno ljudi je pronašlo snagu u tvom pisanju. Nisi zaboravljena! Svjedočila si uništavanju Sarajeva. Pisala si o požarima i granatama. Kada ja pogledam na Sarajevo danas vidim divan grad sa divnim ljudima. Rata se prisjećaju kroz lijepe spomenike! Uništeni dijelovi ulica ispunjeni su crvenim voskom i nose ime sarajevske ruže. To me je dirnulo.
Ti si uzor Zlato!
Pamtit ću te zauvijek a isto tako će i generacije što dolaze.2“
A jedno od pisama je napisala učesnica iz Ukrajine.
“Ćao Zlato!
Mi smo na konferenciji u Sarajevu. To je grad kafe prepun divnih ljudi i znamenitosti. Dolazimo iz Ukrajine. Tu nas je osam. … Neki dijelovi naše zemlje su sada okupirani. Isti grozni problemi koje ste vi imali prije 30 godina. Mi razumijemo tvoja osjećanja i emocije. Šteta je da si iskusila takvu tragediju. Život ide dalje. Nama je ovdje lijepo. Naš svijet je prepun dobrih ljudi. I jako je važno biti na sigurnom, uživati u ljepotama života i različitostima svijeta. Mi vjerujemo da će mir biti najjače oružje u svijetu. Ova konferencija je o miru i činimo najbolje što možemo da ga očuvamo.3“
Kroz čitanje pisama može se primijetiti da ljudi vide snagu i hrabrost u Zlati ali i jedni u drugima. Također su se u pismima mogle pročitati i rečenice utjehe poslane Zlati.
“Draga Zlata!
Pišem ti s razlogom jer znam kroz šta si prošla tokom opsade Sarajeva ‘92. godine, te trudim se da razumijem tvoje stanje. … Ali moram da ti kažem jednu stvar, jako sam ponosna na tebe. Iz svega što se dogodilo donijela sam zaključak da si jako hrabra, čvrsta i stabilna ličnost, jedna od rijetkih koja je uspjela sve prevazići i život nastaviti dalje. Rat je bio strašan, mnogo patnje i boli si vidjela – ali gotovo je.”
Za neke učesnike pisanje pisma predstavljalo je osvrt na vlastite živote i pronalazak smisla u teškim trenucima.
“Sarajevo, 2023.
Draga Zlato,
Razmišljam o vremenu i životu. Bliži mi se pedeseti rođendan i vjerujem da imam dovoljno “materijala” za razmišljanje. Vjerovatno se i plašim. Čudan je naš ljudski život. Malo sreće, prilično tuge i onog između, u čemu dišemo živimo i nemamo mnogo vremena da razmišljamo o sebi. Teško je zastati, promijeniti fokus na unutra i osjećati sebe. Često je i sebično, kada imaš djecu, nije na vrhu hijerarhije kada imaš puno poslova. Dragocjeni budu trenuci kada se možemo okrenuti sebi. Ljudi su izdržljiva bića. Uspiju transformisati puno patnje u nešto prihvatljivo. Treba nam ta vještina, kako za teške periode, poput onih koje si i ti doživjela, tako i za življenje u ovom nesigurnom svijetu. Svaki dan. Godinu za godinom. Zapravo nam treba uvijek. Nekada nas ozbiljna muka mnogo istrajnije usmjeri na izgradnju ovih alata. Onda ih imamo kao dio sebe. Možda pokušavam da od patnje napravim nešto prihvatljivo. Da je osmislim tako da nečemu služi. Za mene je djelotvorno. Nadam se da si i ti od svoje uspjela napraviti nešto što ima smisla. I da si dobro. Gdje god bila.”
A neki od učesnika napisali su da je rat zapravo jedna velika besmislica i da ništa dobro iz toga ne može izići. Besmisao sukoba ne bi trebao biti ničija svakodnevnica, a posebno ne svakodnevnica djece.
“Draga Zlato,
nisam pisao pismo preko 25 godina, skoro od onog vremena kad sam se dopisivao s rođacima u Njemačkoj da bi mi bilo lakše podnositi odrastanje u tim groznim vremenima. Pitat ćeš se otkuda da sad tebi pišem nakon toliko godina a da se pri tome i ne poznajemo. Čuo sam od nekih prijatelja kako ti vodiš dnevnik o svom odrastanju u groznom dobu rata. Želim ti samo reći da će se taj užas završiti a da će ljudi kao ti izaći iz toga puno jači, zreliji i spremniji na razumijevanje drugog i drugačijeg. Ovo sve govorim iz osobnog iskustva jer evo ja sam jučer došao u Sarajevo s kolegicama Amrom i Milicom iako su naši očevi prije 30 godina pucali jedan na drugog, ali danas su oni kao i mi uvidjeli koja je to besmislica bila. Kako svi ratovi svijeta, sve teritorije, sve nacionalne, rasne i bilo koje druge podjele nisu vrijedne jedne upropaštene mladosti i odrastanja u strahovitim vremenima. Draga Zlato želim ti da iz svega izvučeš najbolje i da ostaneš tako ponosna, nasmijana i optimistična. Puno zagrljaja šalje ti jedan Miro koji je odrastao u vrijeme rata i možda baš zbog toga danas razumije i voli svakog čovjeka na planetu.”
Nažalost, ljudske traume i patnje su uvijek bile dio historije čovječanstva. Tužna je činjenica da i dalje svjedočimo dnevnim stradanjima djece, žena, muškaraca. Koliko god vremena prošlo užasi rata ostaju urezani u sjećanja, u zgrade, u svakodnevni život… Porazno je to što sada u ovom trenutku negdje nebo nije ukrašeno oblacima već je isparano projektilima granata. Uloga i odgovornost predavača, nastavnika ili profesora, i izlagača prema svojim učenicima, polaznicima je velika, a posebno u današnjem svijetu i okruženju koje je prilično hektično, ako se uzme u obzir količina traumatičnih događaja koji se dešavaju iz dana u dan. Nebitno da li se radi o formalnom ili neformalnom obrazovanju, odgovornost onih koji podučavaju je od ogromne važnosti i prema sebi i prema njihovim slušateljima i prema svijetu. Jer obrazovanjem se gradi bolji svijet i bolje, mirnije okruženje. Nije iznenađujuće postaviti pitanje kako podučavati druge o miru i dobroti i šta koristiti pri tom? Razumljivo je da se upitamo i da li aktivnosti poput pisanja pisma mogu promijeniti bilo šta? Možda se čine besmislenim i sitnim, ali ovakve aktivnosti mogu biti povod za razmišljanje, refleksiju, rasterećenje, empatiju i razumijevanje. Kao što se vidi u priloženim pismima niti jedno nema isti sadržaj, sva su jedinstvena, jer različiti profili ljudi donose i različita shvatanja, a iz takvih različitih perspektiva se uče najbolje lekcije. Lijepo da u redovima ovih pisama možemo pronaći više utjehe, više radosti i više želje za zacjeljenjem. Možda u učionicama ne moramo pisati Zlati, ali možemo pisati nekome sa kim želimo već dugo vremena da nešto podijelimo, možemo pisati nekome sa kim se dugo nismo čuli, nekome ko nas je ohrabrio ili možda čak uvrijedio. Ovakve aktivnosti mogu barem probuditi nadu za neke ljepše promjene. A učesnici u ovakvim aktivnostima mogu učiti jedni od drugih, jedni sa drugima o dobrom i lošem.
U jednoj od šetnji Sarajevom, uslikala sam fotografiju na kojoj piše “rata neće biti”. Žao mi je što ratovi postoje, ali ove riječi su ipak neka nada da ćemo možda jednom dočekati svijet bez ratova. Jer rat nije nešto kroz šta bilo koja osoba treba prolaziti. Možda negdje gdje rat ostavlja ožiljke nikne cvijeće baš poput ovog na fotografiji.